U trenucima kada slavimo hrvatsku vaterpolsku mladost, kadetske i juniorske svjetske prvake i europske prvake mladih reprezentacija, valja nam odati priznanje i onima koji ih trenerski vode. A junak ove priče je Zoran Bajić, dvostruki trenerski prvak Europe, prije dvije godine s uzrastom U-19, a ovo ljeto sa selekcijom U-20. U međuvremenu je s Hrvatskom bio i treći na SP-u mladih reprezentacija.
Umjesto da se zaputi negdje na Jadran ili u planine, kako bi pošteno odmorio od sportskih uzbuđenja, hrvatski izbornik već danas putuje za Beograd, na klupu velikog rivala hrvatskih klubova.
– Prepoznao me Aleksandar Šoštar, sportski direktor Novog Beograda, svojedobno ponajbolji svjetski vratar. Konzultiravši se s Aleksandrom Šapićem, osnivačem ovog mladog kluba i svojedobno najboljim svjetskim vaterpolistom, pozvali su me da budem njihov gost, da se bolje upoznamo i eventualno nađemo zajednički jezik. Na kraju smo se dogovorili za dvogodišnju suradnju, a to su najbolji uvjeti koje sam dobio u karijeri dugoj tri desetljeća. Želja mi je da ostavim neki trag, i ljudski i profesionalni.
Nije Šapić neka babaroga
Ne da se Baja zbuniti ni činjenicom da je Novi Beograd prošle sezone dvaput mijenjao trenera.
– Nije Šapić nikakva babaroga već on samo želi najbolje trenersko rješenje za svoj klub.
Nakon Radanovića i Mirovića, kraće je vrijeme prvu momčad vodio i sam Šapić, i to uz posao gradonačelnika glavnog srpskog grada.
– Dugo nisam vidio osobu s toliko energije. Tijekom dana je obavljao posao gradonačelnika, a navečer je na treninzima izgledao kao da taj dan nije imao drugih obveza.
Zanimljivo je da je u tom klubu još prošle sezone radio Miodrag Mirović, danas pomoćnik trenera Mladosti Hrvoja Hrestaka, koji je pak preuzeo posao stratega žabaca kad je uprava početkom travnja smijenila Zorana Bajića.
– Ne bojim se izazova i kojekakve priče me ne zanimaju kao i ona da je Šapić osoba koja "jede" trenere. Kao dijete zagrebačkih ulica, moji jedini strahovi bili su vezani uz podizanje vlastite obitelji odnosno na to hoću li im biti pri ruci u teškim trenucima. Drugih strahova nemam.
No, vratimo se mi njegovoj trofejnoj sadašnjosti. Sa svojim izabranicima, Baja je slavio i u Varni (vidjelo ga se i u bazenu), ali i pri dočeku u Zračnoj luci Franjo Tuđman. Nazvali smo ga sutradan, da nam "trijezne glave" opiše tajnu ovog trenerskog i igračkog uspjeha.
– S obzirom na to da je nama falilo sparinga jer smo s desetoricom ovih igrača ovog ljeta nastupali u finalu Svjetskog kupa u Sydneyu, gdje smo bili iznenađujuće dobri, ipak nismo imali stvarnu sliku o vrijednosti ove selekcije. Tim više što su na tom turniru prednjačili Pavlić, Čubranić i Brubnjak koje u ovom godištu na raspolaganju nismo imali. I zato smo se tražili tijekom turnira pa smo u nekim utakmicama u skupini činili dosta tehničkih pogrešaka kao što su kriva dodavanja, kontra faulovi i praktički smo, da tako kažem, sami sebi pucali u noge. Kad smo te pogreške sveli na minimum, dečki su pokazali ozbiljnu mentalnu zrelost, što nas je i odvelo do zlata.
Koju to formulu posjeduje ovaj hrvatski stručnjak za dobivanje momčadske kemije?
– Ne bih ja sebe htio veličati, premda se neki umjetnički dojam mog "kista" vjerojatno negdje i vidi. Radili smo metodološki i didaktički, po zahtjevima modernog vaterpola. Ima tu i nešto te hrvatske drčnosti, sportskog ponosa, koji nam daje snagu da, kada je najteže i najvažnije, budemo najbolji. Simbioza je to i nekih starih postulata, iz vaterpola bivše jugoslavenske škole, na tragu Ratka Rudića, Nikole Stamenića pa tako i sadašnjeg seniorskog izbornika Hrvatske Ivice Tucka. Nema tu prostora za nerad, neadekvatno ponašanje, nedisciplinu, sve je to "stavljeno u škvare".
Neću policiju ni hitnu pomoć
A staviti nešto u škvare znači dovesti u red, posložiti točno onako kako treba biti. A vidi se to i iz primjera slavlja u bugarskom crnomorskom ljetovalištu Varna, nakon osvojenog europskog zlata.
– Rekao sam momcima da imaju slobodno do jutra uz tri uvjeta, a to su da ne želim imati posla s policijom, vojskom i hitnom pomoći. Nemojte da me netko zove jer ćete ići busom kući. Sveukupno, oni su sazdani od dobrog materijala, i s ljudske i sa sportske strane.
Za sve to, dakako, treba imati i odgojno-obrazovnog šlifa, s kojim se zacijelo mogu podičiti i kolege mu Hrvoje Koljanin i Bruno Sabioni, treneri ovoljetnih svjetskih juniorskih i kadetskih prvaka.
– Svaka čast kolegama i ovo hrvatsko vaterpolsko ljeto zacijelo spada u Guinnessovu knjigu rekorda. Ne znam je li ijedna zemlja to isto dosad postigla. Znači da sustav rada s mladima u Hrvatskoj postoji, da Savez radi dobar posao.
Otvori KEKS Pay
Majku ti jebem Srbija Aleksandar Vučić