U kasno ljeto 1943. Winston Churchill, jedan od trojice vođa savezničke antifašističke koalicije, odlučio je u Jugoslaviju poslati svog čovjeka, koji će osobno provjeriti tko se u toj zemlji bori protiv Nijemaca i njihovih jataka. Odabrao je škotskog aristokrata, člana Konzervativne stranke i prijeratnog diplomata Fitzroya Macleana. Osim što je bio pouzdan, Maclean je iz Churchillove perspektive zacijelo imao neke važne svjetonazorske kvalitete: nije bio naročito romantičan, nije ga se moglo zavesti i bio je, kao i on, odlučan antikomunist.
O njihovim razgovorima saznajemo samo ono što su njih dvojica htjeli da se zna, ili ono što je postalo dio legende. Maclean prema toj je legendi upozoravao premijera da će Titovi partizani nakon rata uspostaviti vladavinu po uzoru na onu u Sovjetskom Savezu, na što ga je ovaj upitao: a zar ti namjeravaš živjeti tamo? I rekao mu je rečenicu koja, po prilici glasi: tvoj posao je naprosto otkriti tko tamo ubija najviše Nijemaca, a onda predložiti načine na koje bismo im mogli pomoći da ih ubijaju još više. Maclean se u rujnu 1943. padobranom spustio kod Mrkonjić Grada, na područje prostranog teritorija pod kontrolom Titovih partizana. S njima će ostati sljedeća dva i pol mjeseca, nakon čega će se, pod partizanskom pratnjom, preko Dinare probiti do Dalmacije i do morske obale, odakle će se prebaciti u Kairo. Tamo će Churchillu podnijeti izvještaj, prema kojemu se protiv Nijemaca i domaćih kvislinga bore Titovi partizani, i u toj borbi su vrlo efikasni, dok su snage pod kontrolom izbjegličke vlade u Londonu, poznate i kao četnici, uglavnom pasivne, ili surađuju s Nijemcima. Fitzroy Maclean je, dakle, otkrio tko u Jugoslaviji ubija najviše Nijemaca, i svom je premijeru predložio kako da mu pomogne da ih ubije još više.