Produkcijska kuća Eclectica na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Puli briljirala je pokupivši niz nagrada i ostavljajući daleko iza sebe žestoku konkurenciju. Njezinu osnivačicu Reu Rajčić pitala sam je li ih očekivala.
– Teško je reći da smo ih očekivali, pogotovo jer je konkurencija stvarno bila jaka. Naravno da svoj film voliš (u mom konkretnom slučaju kod "Koke" – i obožavaš) i vjeruješ u njega, ali Pula je ipak trenutak u kojem ga prvi put stavljaš u kontekst cijele godišnje hrvatske produkcije. Zato nam je Velika Zlatna arena za "Koke" bila ogromna stvar, a posebno me veselilo što su uz film nagrađeni Igor za scenarij te Snježana i Aleksandra za svoje genijalne uloge. Nagrada Kino mreže bila nam je lijepa potvrda pred početak distribucije, jer govori upravo o potencijalu filma da komunicira s publikom. To se nekako i potvrdilo jer smo upravo prošlog tjedna proslavili desettisućitog kinogledatelja, a kinodistribucija je i dalje u punom jeku. Humorna obiteljska drama o borbi za obiteljsko nasljeđe domaćoj publici je još bliža nego što smo očekivali. Očito svatko od nas ima neku svoju nekretninsku dramu i pohlepnu Koku! Istovremeno je "Svadba" osvojila tri Zlatne arene, među njima i onu za produkciju Ivanu Kelavi, tako da je za Eclecticu ovo stvarno bila jedna pomalo nestvarna Pula. Ne znam hoćemo li baš tako skoro ponoviti takvu godinu, ali dat ćemo sve od sebe!
Eclectica se posljednjih godina prometnula u najznačajniju produkcijsku kuću. U čemu je tajna uspjeha?
Ne znam postoji li baš tajna. Mislim da smo se prije svega jako dobro pronašli, neki od nas možda i predobro. Mali smo tim, ali dosta komplementaran, svatko ima područje u kojem je posebno dobar, a istovremeno još uvijek svi gledamo u istom smjeru i vjerujemo jedni drugima čak i kad nam se vizije i ne podudaraju potpuno. Kod poslovnih suradnika nije dovoljna samo profesionalna kompatibilnost. Mora postojati neka sličnost u životnim vrijednostima, ukusu i smislu za humor. Provodimo previše vremena zajedno i prolazimo kroz previše stresnih situacija da bi ljudski faktor bio nevažan. Nas četvero smo zapravo samo jezgra. Svaki film oko Eclectice okupi desetke, pa i stotine ljudi, a tijekom godina se stvorio dosta širok krug autora i suradnika kojima se stalno vraćamo. Mislim da je i to velik dio priče. Kad se nekoliko projekata koje razvijaš godinama odjednom pojavi u javnosti u isto vrijeme, izvana to izgleda kao nagli uspjeh. Iznutra to više izgleda kao deset godina dosta upornog rada i nešto malo sreće.
Odakle vam ljubav prema filmu, produkciji, režiji?
Mislim da je kod mene prije svega riječ o ljubavi prema pričama. Produkcija me privukla upravo zato što ti omogućava da budeš uz priču tijekom cijelog njezina života, od prve ideje ili nekoliko stranica teksta, preko razvoja i snimanja, pa sve do trenutka kada se prvi put ugase svjetla u kinodvorani. To je sa svakim projektom kao neko alternativno majčinstvo! Mislim da priče koje jedni drugima filmom pričamo čine ovaj život probavljivijim, plemenitijim i čarobnijim mjestom. One su snažan trag koji ostavljamo i naša mala posveta ljudskosti. Režija mi je došla na malo drugačiji način. "1001 noć" nije nastala iz odluke da želim paralelno graditi redateljsku karijeru. Dvije žene koje sam snimala ujedno sam jako dobro poznavala, moja teta Ema i njezina prijateljica Maja umirovljene su prijateljice koje su provodile večeri gledajući i komentirajući živopisan sadržaj turskih sapunica, a ja sam ih snimala. Osjećala sam da baš zbog te bliskosti mogu snimiti nešto što netko izvana možda ne bi mogao. Tako da se i dalje prvenstveno smatram producenticom, ali mi je ta redateljska avantura bila prekrasno iskustvo.
Producirate, snimate, režirate i predajete na ADU u Zagrebu. Kako je raditi sa studentima?
Obožavam rad sa studentima, među ostalim zato što me tjera da verbaliziram i objasnim stvari koje nakon toliko godina rada često radim intuitivno. Tehnički dio produkcije zapravo je lakši za naučiti. Puno je teže prenijeti koliko je ovo posao koji od jedne osobe traži da istovremeno bude kreativac, računovođa, pravnik, psiholog, medijator, vođa i operativac. Ali ono što bih najviše voljela da im ostane jest činjenica da se, uza sve tablice, budžete, ugovore i stres, mi zapravo bavimo pričanjem priča. I teško mi je zamisliti zabavniji posao od toga.
Iza Eclectice je cijeli niz filmova, TV serija, reklama – "Proslava", "Stric", "Svadba", sada i "Koke"...
Kad se sve nabroji u jednoj rečenici, zvuči kao neka jako uredna uzlazna putanja. U stvarnosti je puno kaotičnije. Ti su filmovi i projekti nastajali paralelno, godinama, svaki je imao potpuno drugačiji put i svaki je u nekom trenutku izgledao kao da se možda uopće neće dogoditi. Ako postoji nešto zajedničko, onda je to vjerojatno činjenica da dosta pažljivo biramo čemu želimo posvetiti nekoliko godina života. Volimo projekte koji imaju snažan autorski identitet, ali nam je jako važno da nisu hermetični i da žele komunicirati s publikom. A, drugi dio odgovora je upornost. Produkcija je velikim dijelom posao u kojem jako dugo pokušavaš pronaći način da nešto što još ne postoji ipak počne postojati. Treba odabrati projekte od kojih se i nakon godina pokušaja i komplikacija nećeš "ohladiti".
Kako birate suradnike i projekte?
Puno autora s kojima danas radimo dugometražne upoznali smo na njihovim kratkim filmovima ili prvim projektima tako da su to naše bivše studentske kolege, prijatelji, istomišljenici... Moglo bi se reći da Eclectica zaista ima širok i senzibilitetom raznolik presjek projekata u portfoliju, ali i da postoji neki prepoznatljiv zajednički nazivnik, a to je autorski snažan "high concept" u radnji, likovima ili settingu. Svadba je potpuno drukčiji film od "Proslave", "Strica" ili "Koka", ali vrlo lako bi mogla u nekoliko rečenica dočarati svijet svakog od tih filmova.
Što planirate za iduću godinu? Najavljuje se "Svadba 2"?
Iduća godina će, čini mi se, biti još intenzivnija od ove. Jako se veselim "Povijesti bolesti", prvom dugometražnom filmu redatelja Davida Gaše. David ima vrlo specifičan i već sada prepoznatljiv autorski svijet, a projekt smo dosta dugo i temeljito razvijali. Sa snimanjem krećemo početkom godine. Nastojat ćemo secirati atmosferu svima poznatih bolničkih hodnika i avanture jednog, ni po čemu posebnog pacijenta Jošta, u čijoj ćemo se anksioznosti, unutar nepotrebno zastrašujućeg proceduralnog labirinta bolnice, vjerujem, svi dobro prepoznati. A "Svadba 2" više nije tajna, projekt je dobio potporu HAVC-a za proizvodnju pa ćemo u snimanje krenuti na proljeće. Nakon svega što se dogodilo s prvim filmom, nastavak, naravno, nosi i ogromno uzbuđenje i određenu odgovornost. Teško je ponoviti nešto što je toliko snažno komuniciralo s publikom pa je jedini smislen pristup pokušati napraviti film koji će biti svoj, a ne samo ponavljati recept prvoga.
U razvoju je i igrani film "Pogana" u režiji Davida Kapca. Gdje će se snimati?
"Pogana" je produkcijski vjerojatno najambiciozniji film koji smo dosad razvijali. Radnja je smještena u dvadesete godine prošlog stoljeća na izoliranom dalmatinskom otoku i lokacija je u tom filmu praktički još jedan lik. Treba nam vrlo specifičan mediteranski krajolik koji istovremeno djeluje surovo, izolirano i dovoljno netaknuto da ga možemo uvjerljivo vratiti stotinu godina unatrag, Vis bi bio idealan kad bismo ga samo malo mogli približiti Splitu zbog produkcijske praktičnosti. Nakon "Strica" jako se veselimo ponovnoj suradnji s Davidom Kapcem i Andrijom Mardešićem, samo ovaj put na produkcijski puno većem i zahtjevnijem filmu, ali jednako ludom.
Angažirani ste i na nekim debitantskim filmovima. U kojoj su fazi?
Imamo nekoliko projekata nove generacije autora koji su u različitim fazama razvoja ili financiranja. S Juditom Gamulin i njezinim debitantskim filmom "Ostavi vrata otvorena", humornom dramom smještenom u veliku međunarodnu prodavaonicu namještaja, ući ćemo u pripreme krajem godine. Martina Marasović razvija svoj dugometražni prvijenac "Bijes", koji je upravo dobio potporu HAVC-a za razvoj projekta. S Antonetom Alamat Kusijanović razvijamo "Otac, majka i njihova djeca", prema predlošku Ivora Martinića, također u fazi razvoja projekta. Ne znam čemu se više radujem, sve su to filmovi koje bih da se ne bavim ovim poslom jednako rado gledala.
Domaća filmska industrija je u zamahu. Može li se u Hrvatskoj od produkcija kvalitetno živjeti?
Može. Ali produkcija je projektna djelatnost i to znači da sigurnost nije ista kao u nekim drugim profesijama. Projekti nastaju godinama, financiranja su neizvjesna, a periodi ogromne količine posla izmjenjuju se s razdobljima čekanja. Zato mala produkcijska kuća poput naše radi različite stvari, filmove, serije, ponekad reklame, postprodukciju i upravo ta kombinacija omogućuje i određenu stabilnost. Tako da da, može se kvalitetno živjeti, ali mislim da je za producenta dosta korisno imati visoku toleranciju na neizvjesnost. Ako vam treba potpuna kontrola nad vlastitim životom i rasporedom, možda postoje bolja zanimanja, ali ne i zabavnija.
Otvori KEKS Pay
Nema tu nikakvog uspjeha...medijski prenapuhano