U nizu zanimljivih navijačkih priča iz SAD-a ističe se i ona 60-godišnjeg Freda Hrkaća. Ovo je njegova bilanca: uživo je gledao 24 utakmice Hrvatske na šest svjetskih prvenstava, plus 16 na europskim prvenstvima. Ukupno mu je ovo sedmi SP, jer je bio i 2010. u Južnoj Africi, a bio je na 95 utakmica vatrenih, od toga 61 izvan Hrvatske, odnosno u 27 zemalja.
– Ako je Luka Modrić na SP-u u Americi odigrao 200. utakmicu za Hrvatsku, ja si ovdje želim stotu! – kaže nam Fred Hrkać, pa nastavlja:
– Moje prvo Svjetsko prvenstvo bilo je u Francuskoj 1998. godine, i od tada sam bio na svakom osim u Južnoj Koreji i Japanu. Bio sam čak i u Južnoj Africi 2010., na SP-u na kojemu nije bilo Hrvatske. Ali, i to se računa.
Fred Hrkać rođeni je Širokobriježanin koji je sa samo godinu dana otišao s roditeljima u Kanadu, da bi 1992. godine došao u Hrvatsku i počeo raditi. Sada je u mirovni, a cijeli profesionalni život radio je za velike proizvođače medicinske opreme.
Kada ste se odlučili "stavljati recke" na svjetska prvenstva, što vas je motiviralo?, pitali smo Hrkaća.
– Sve je počelo u Francuskoj 1998., kada smo počeli pobjeđivati, pa sam nastavio u Njemačkoj 2006., a onda sam 2010. u Južnoj Africi upoznao jednog Amerikanca koji mi je kazao kako mu je to već deseto Svjetsko prvenstvo. To me potaknulo da i ja to ostvarim jednog dana.Međutim, na Prvenstva nikada ne idem sam; uvijek sa sobom povučem 10-15 ljudi, pronalazim smještaje, nabavim ulaznice...
Najljepše u Rusiji
Što vas je bilo povuklo u Južnu Afriku, budući da tamo nije bilo Hrvatske?
– Išao sam onamo poslom i nisam imao ulaznicu, iako sam žarko želio ići barem na jednu utakmicu. Da, Hrvatske nije bilo, pa sam tamo navijao za Australiju, za koju je igralo nekoliko Hrvata. A onda sam uspio dobiti ulaznicu samo za utakmicu Paragvaj – Španjolska u Johannesburgu. Kada sam već bio izgubio svaku nadu, bankar iz Amerike kojega sam spomenuo susreo me u liftu, pa kad kada je čuo moju situaciju, ne samo da mi je dao ulaznicu, nego smo i limuzinom išli na stadion. Nezaboravno!
Na kojem Svjetskom prvenstvu vam je bilo najljepše?
– Tamo gdje je bio najbolji rezultat – u Rusiji, a potom u Kataru. Razdoblje između polufinala i finala u Rusiji, od srijede do nedjelje, bilo je nešto predivno. Tada sam doživio i osjetio kako cijeli svijet, osim Francuza, navija za nas. Gdje god smo se pojavili, samo smo nalazili na bodrenje i odobravanje; ljudi su nas častili pićima. Rusi su bili zaljubljeni u nas, bilo je ljubljenja, grljenja, fotografiranja, poziva na vjenčanja, ma bilo je to čudo!
Poznajete li neke naše reprezentativce?
– Bio sam blizak s onim starijima; Joeom Šimunićem, Nikom Kranjčarem – najvećim gospodinom među nogometašima, pa s ondašnjim stožerom, izbornikom Bilićem, doktorom Rakićem, pokojnim doktorom Stipićem, pa Davorom Gavranom... Kada je reprezentacija 2010. godine gostovala u Rigi, današnja menadžerica reprezentacije Iva Olivari pozvala me da s momčadi putujem zrakoplovom izravno za Zagreb. Od današnjih vatrenih znam Antu Budimira, iz jednog zajedničkog projekta u Hrvatskoj. Nismo najbolji prijatelji, ali ponekad smo u kontaktu. Ne moram puno govoriti koliko je kvalitetan kao nogometaš, ali mene je oduševio u Dohi, kada je nakon osvojene bronce, primio moju djecu, kćeri Tessu i Lynn i sina Nicka, i razgovarao s njima kao da su njegovi. Znam da je Ante dobar Hrvat i veliki katolik.
I dalje želim ići...
Kako doživljavate ugođaj i organizaciju Svjetskog prvenstva u SAD-u i Kanadi?
– Budući da sam odrastao u Kanadi, dobro sam znao što nas čeka kada reprezentacija stigne u Toronto. Hrvatski centar u Norvalu za mene je posebno mjesto. Jedanaest hrvatskih obitelji 1977. godine udružilo je sredstva kako bi kupilo zemljište, a potom se u njegovu izgradnju uključila cijela zajednica. Ondje sam odrastao – kao dječak kosio sam travu, uređivao okoliš i bio čuvar bazena. Poseban je osjećaj danas gledati stabla visoka osam metara koja smo nekoć sadili kao male sadnice od svega desetak centimetara. Zemljište kojim upravljaju franjevci kupljeno je za 550 tisuća dolara, a danas se njegova vrijednost procjenjuje na između 50 i 100 milijuna dolara. Izgradnja Crkve Kraljice Mira, dovršena prije sedamnaest godina, stajala je 4,6 milijuna dolara. Dobro znam što znači biti Hrvat u Torontu, gdje ima više od sto tisuća ljudi. Zato se reprezentacija osjećala kao na domaćem terenu i bilo bi sjajno kada bi ponovno došla u Toronto.
Do kada ćete ići na svjetska prvenstva?
– I dalje želim ići, a dokad, to samo Bog zna – zaključio je Fred Hrkać.
Otvori KEKS Pay
