Uoči sutrašnje četvrtfinalne utakmice Europskog prvenstva hrvatski vaterpolisti igraju s Grcima (18 sati), a u studiju Večernjakove televizije ugostili smo bivšeg vaterpolskog asa Ratka Štritofa (51), osvajača triju reprezentativnih srebrnih medalja. Ratko je sa svojim naraštajem osvojio olimpijsko srebro u Atlanti te dva europska srebra, ali on i tadašnji reprezentativci nisu imali priliku igrati veliko natjecanje pred svojom publikom.
– Žao mi je što u to vrijeme toga nije bilo i zato pohvala Perici Bukiću što se kao dužnosnik oko toga angažirao. Očito je da nas se s godinama počelo više uvažavati, a očito je i da smo domaćinstvo više tražili. Jer, domaćinstva su ipak privilegij prigodom kojih domaćin, nošen publikom i adrenalinom, uvijek daje više.
No, zato su Štritof i suigrači imali nešto što igrači danas nemaju.
– Tada su tribine bile pune na jakim međunarodnim, ali i domaćim klupskim utakmicama. No, danas tribine može napuniti jedino reprezentacija.
Hrvatskoj je ovoj treći put da je domaćin Prvenstva Europe, a u prethodna dva navrata osvajala je zlato pa je očito da je to prednost. No, postoji li tu i opasnost od pritiska domaćeg terena proizašlog iz nametnutih očekivanja?
– Kada si na ovako visokoj razini, uvijek imaš pritisak, igrao u Zimbabveu ili Hrvatskoj. A kada si nošen publikom, onda si ipak u prednosti. Pa Francuzi su se prepali ambijenta i mi smo ih pomeli. Dubrovačka publika je specifična jer stvarno dobro poznaje vaterpolo i reagira na svaku situaciju koja se dogodi u bazenu. Dolje je stvarno doživljaj igrati.
Kako ocijeniti dosadašnji nastup Hrvatske na ovom prvenstvu? Izbornik Tucak rekao je da je to za “minus četiri”.
– Rekao bih da je to za dobru trojku i nadam se da ćemo u nastavku prvenstva igrati za višu ocjenu.
Bez obzira na to što je Crna Gora jako dobra reprezentacija, Hrvatska ipak ima za čim žaliti jer je propuštena velika prilika da idemo na najlakšeg suparnika u četvrtfinalu. Proganja li to sportaše u nastavku natjecanja?
– To ti negdje ostane u glavi. Crnogorci su znali da su u deficitu pa su išli na sve ili ništa i stisnuli još jače. A mi kao da smo se malo povukli umjesto da smo odigrali staložen napad. No, posljednje dvije godine imamo dosta novih igrača i treba to posložiti. Oni su imali lijep ulazak u reprezentaciju na EP-u u Splitu, a potom i pad na SP-u u Fukuoki. A da bi se momčad stabilizirala, bitno je smiriti glavu.
Koje su jake, a koje slabije strane ove reprezentacije?
– Na svim smo pozicijama prilično dobri, a imamo i dva centra koji iznuđuju dosta isključenja. Lijeva strana i sredina zabijaju pogotke, a sada je počeo zabijati i Harkov s desne strane. Ono što zna biti naš problem su oscilacije u igri.
Kad smo već kod desne strane, kolika je prednost imati dva ljevaka u sastavu?
– Prednost jest jer uvijek mogu imati više akcija s igračem više, opasniji su, makar i pametan dešnjak može biti jako dobar, kao što je to slučaj u grčkoj reprezentaciji. Sjajno je kada kao Mađarska imaš više izvanserijskih ljevaka, no vrhunski rezultat možeš napraviti i s dobrim dešnjakom na desnoj strani.
U tom smislu bi nam igrač kalibra, reprezentativno umirovljenog, Jokovića jako dobro došao.
– On bi nam jako dobro došao u završnicama, što nam je nedostajalo protiv Crnogoraca, kako dobrom asistencijom tako i šutem.
Valja se nadati da njegovo umirovljenje neće biti vidljivo u četvrtfinalu protiv Grka. A to više nije Grčka kakva je bila u Ratkovo igračko vrijeme, danas je to svjetska vaterpolska sila.
– Gledao sam ih u utakmici s Italijom i to je bilo grozno, ali to se u turnirskom sustavu natjecanja događa i na tu se utakmicu ne treba vraćati. Jer, Grčka je fenomenalna reprezentacija koja bi, da nije bilo pogreške trenera, bila i svjetski prvak. Osim toga, Grci su i olimpijski doprvaci. To je reprezentacija koja je posljednjih 20 godina najviše napredovala jer su jako puno ulagali u mlađe selekcije i trenere.
A čini se da mi imamo problem produkcije mladih igrača.
– Posljednju mlađeuzrasnu medalju osvojili smo 2017. pod vodstvom trenera Nikice Gulina. Jedan je od problema to što nam puno trenera odlazi iz vaterpola. Loša su im primanja, a moraju hraniti obitelj, što onda čine drugim poslovima. Rad s mladima je lijep ali i zahtjevan posao koji traži cjelodnevni angažman. Savez bi to trebao koordinirati s klubovima i naći kvalitetan sustav rada. Sjajno je za promoviranje sporta to što smo organizirali Prvenstvo Europe u Dubrovniku i Zagrebu, no to su velika ulaganja, a puno manja bila bi ulaganja ako bi se uložilo u trenere – a dobili bismo jako puno.
Koliko se današnji vaterpolo razlikuje od onoga koji se igrao u najboljim Štritofovim godinama?
– Razlika je možda u brzini plivanja i brzini reakcije, ali ne velika.
Kazao nam je naš centar Luka Lončar da danas pada puno manje pogodaka preko centara nego prije.
– Jest, igra je više fizička nego prije. Ne dopušta se centru da primi loptu i bolje je zaraditi isključenje, s kojim se nekako možeš obraniti, nego primiti pogodak. Danas obrane idu jače na centre, no oni su i zaštićeni i dobivaju dosta isključenja, više nego prije.
Pred vratarom je u vodi kudikamo najveća bitka.
– Zato vaterpolo i jest jako težak sport jer stalno moraš biti jako aktivan. Recimo, između centra i beka je konstantno hrvanje. Ako si se obranio, moraš svom snagom zaplivati, a ondje kada dođeš, opet skaču po tebi.
Što se u onom vrtlogu ispred vratara sve događa u borbi između beka i centra?
– Ako imate vrhunskog centra i vrhunskog beka, na toj razini nema prevelike tučnjave, a na nižoj razini zna biti.
Što ta tučnjava podrazumijeva? Koji su to podvodni zahtjevi kojima tada igrači pribjegavaju?
– Udarac laktom, udarac šakom. U moje vrijeme bila su dva centra koja su vas primala za spolne organe pa sam zbog njih počeo nositi suspenziju. Nesportsko je i hvatanje za kupaće, na što ovaj drugi zna reagirati udarcem koljenom.
