Njegova nogometna priča krenula je s Murtera. Antonijo Ježina svoj vratarski put krčio je preko Zadra, Istre, Dinama i belgijskog Antwerpena. Danas, nakon tri godine provedene u Belgiji, karijeru će, kako sam kaže, pokušati oživjeti u Slavenu Belupu. Za njega se jedan krug zatvorio, a simbolično je da je Ježina kao šesnaestogodišnjak u prvoj ligi debitirao baš u Koprivnici protiv Slavena Belupa. U klubu iz Stanova, koji danas proživljava teške nogometne dane, proveo je kadetski i juniorski staž, odnosno do 22. godine. Prije šest godina Ježina je čak bio u statusu A reprezentativca. Kao standardni vratar Istre, tada s gotovo stotinjak utakmica u nogama, dobio je poziv Igor Štimca. Za vatrene je nastupio jednom, 10. rujna protiv reprezentacije Južne Koreje.
- To je rijetka pojava da neki vratar Istre dobije poziv u reprezentaciju. Nisam u to doba razmišljao o nekom transferu. Dobro sam branio i to je bio logičan slijed. Trudio sam se 'ne poletjeti'... Nisam očekivao da će se neke stvari tako brzo odigrati - počeo je Ježina.
No, odigrale su se brzo. Uslijedio je poziv Dinama gdje je proveo gotovo četiri godine i osvojio pet trofeja, tri prvenstva i dva kupa... Prisjetio se prvog kontakta s Dinamom.
- Sjećam se, igrali smo zaostalu utakmicu s modrima i na poluvremenu mi je došao trener Igor Pamić i rekao da idem u Dinamo. Tadašnji poziv u reprezentaciju vjerojatno je i ubrzao Dinamov poziv.
Što će pamtiti iz maksimirskih dana?
- Po dolasku sam sjajno odradio polusezonu kao prvi vratar. Osvojili smo dvostruku krunu. U klubu su bili jako zadovoljni, čak su mi i poboljšali uvjete. No, već sljedeće sezone rečeno mi je da će dovesti vratara koji ima europsko iskustvo koje ja nisam imao. Odlučili su se za Eduarda, a Zoran Mamić mi je objasnio nove uvjete po kojima sam ja branio kup i neke utakmice u prvenstvu. No, bilo je situacija koje su drugačije vrednovali. Eduardo je, primjerice, protiv Olympiacosa skrivio gol, a ja sam protiv Rijeke spasio bod u 92. minuti... Nakon toga, obećaju mi da ću braniti protiv Olympiacosa u Grčkoj, a onda promijene odluku na dan utakmice. Nakon te sezone Eduardo je otišao u Chelsea, a doveden je Dominik Livaković. Ja sam ušao u sezonu, branio kvalifikacije i onda je došla utakmica protiv Vardara kod kuće. Na poluvremenu te utakmice, ja i moj veliki prijatelj Domagoj Antolić, nešto smo raspravljali oko načina na koji igramo. To nije bio sukob ni svađa, već normalan razgovor između suigrača. Zagrljeni smo izašli na teren, a poslije utakmice na piće. Očito su u klubu čekali tu situaciju jer je sljedeći dan došao trener Cico Kranjčar i kazao da ja, zbog konflikta s kapetanom, selim u drugu momčad. Na to se ustao Antolić i kazao kako nije bilo nikakvog konflikta. No, ja sam ipak prebačen u drugu momčad. Zanimljivo, pola godine prije tog slučaja, ponudili su mi novi ugovor na pet godina uz obećanje da ću biti prvi vratar. Sve se okrenulo u nekoliko mjeseci, ne znam iz kojih razloga. Bio sam ljutit i razočaran, no nikome ništa ne zamjeram. Zahvalan sam Dinamo jer mi je omogućio odlazak u Belgiju.
U pohodu na pet trofeja u Ježininoj eri ključni igrači Dinamovih momčadi bili su Henriquez, Duje Čop, Marko Pjaca, Marcelo Brozović, Soudani…
Je li odlazak u Belgiju bio krivi potez?
- Na početku je to bio pravi potez. Sa mnom je došla nova vlasnička struktura koja je dovela sedam-osam igrača koji su bili razina više. Cilj je bio prva liga. Za mene je to bila situacija slična onoj Šubašićevoj u Monacu. Planirao sam da ću iz Belgije u neku od Liga petice - naglašava Ježina.
Iskreno priznaje da se, nakon belgijske epizode, namjeravao ostaviti nogometa. Malo je nedostajalo, a od toga ga je odgovorio dugogodišnji prijatelj i ikona HNL-a, Stipe Bačelić-Grgić.
- S Baćom sam prijatelj cijeli život. On je sjajan dečko i ključna je osoba zašto još uvijek igram nogomet. Zaključili smo da će to biti dobra opcija da se vratim u život.
Priča je mogla otići i u drugom smjeru. Prije dolaska u Belupo prije četiri mejseca, Ježina je imao ponudu s Bliskog istoka, no nije ju prihvatio.
– Nisam htio u neke nove izazove. Nije mi potreba juriti za novcem. To mi više nije primarni motiv. A neigranje u Belgiji omogućilo mi je da se bavim privatnim biznisom. Na Murteru ulažem u turizam. Obitelj se brine o našem hotelu Stella Adriatica. Priča još uvijek raste i nije konačna, ali u budućnosti ću se i time baviti. Svjestan sam da se neću dugo moći osloniti na razinu primanja kao u Dinamu ili Belgiji. U slaganju priče ključnu je ulogu odigrala moja obitelj, a brat Petar moja je desna ruka. On sve vodi.
Što očekuje od epizode u Slavenu Belupu?
Kalvarija u drugoj momčadi
– Primarni motiv mi je bio da se vratim u vratarski život. Karijera mi je išla uzlaznom putanjom, do prije godinu i pol dana u Belgiji. Nakon što su se u Antwerpenu promijenili vlasnici, stvari su za mene krenule nagore. Prvu godinu osvojili smo naslov prvaka i izborili promociju u viši rang. Nakon toga imao sam i problema s ozljedom. Usto, novi predsjednik sve je potpuno promijenio, doveo je 25 igrača u pola godine. Nismo se uspjeli dogovoriti o raskidu ugovora i prebacili su me u drugu momčad.
Kako mu je u mentalnom smislu bilo provesti dvije godine u drugom planu?
– Jako teško. Prvih pola godine proveo sam na klupi. Čekao sam svoju priliku, mislio sam da će doći. No to se nije dogodilo i prebacili su me u drugu momčad jer nisam želio biti u statusu rezerve. Samo sam trenirao i radio s Goranom Kontićem i Krešom Karačićem, svojim privatnim trenerima. Važno je bilo održati formu. Nakon isteka ugovora u Belgiji čak sam i razmišljao ostaviti se nogometa. Jer dvije godine nisam igrao utakmicu.
Slaven je dobar izbor
Kako je izgledalo opet stati među vratnice nakon tako dugo vremena?
– Ma odradio sam to na iskustvo. Ipak nisam sve zaboravio. Nije bilo problema. Nisam igrao, ali takva situacija pomaže vam da oblikujete karakter. Jer, nije lako kada živite sa spoznajom da u jednom trenutku braniš u Ligi prvaka s Dinamom, osvajaš trofeje, a u drugom imaš dojam da igraš s prijateljima hakl na Murteru.
Što je bilo ključno da prevlada tu situaciju?
– Mir sam pronašao u vjeri i molitvi. U Antwerpenu ima hrvatska župa, tamo su dolazili i Lovre Kalinić i Karlo Letica. Družili smo se... Pomogli su mi svi bliski ljudi, obitelj i menadžeri.
Kada priča o svojoj karijeri i okolnostima koje su mu odredile karijeru, Ježina kaže:
– Svi pričaju da je igraču za prilagodbu potrebno najmanje šest mjeseci, a ja sam iz Istre u Dinamo odmah došao na razinu Lige prvaka. Imam dojam da mi Dinamo nije ni dao pravu šansu. Da su me htjeli istrpjeti godinu dana, možda bismo sada razgovarali o drugim stvarima. U Dinamu sam tijekom gotovo četiri godine skupio 50 utakmica.
Je li Slaven Belupo dovoljno dobar podražaj za rehabilitaciju njegove karijere?
– Belupo je stabilan klub i dogovorili smo se sve za pet minuta. No nismo ušli dobro u sezonu jer nam situacija ne izgleda baš bajno. Momčad vrijedi puno više, a zadnjih pet utakmica, uključujući prvenstvo, kup i dvije prijateljske, nismo primili pogodak. Novi trener Tomislav Stipić postavio je profesionalnije standarde, ima znanje i podigao je momčad. Možemo napraviti rezultat, a još nas neće gol.
Ježina je motiviran, čak je u dva mjeseca smršavio devet kilograma, opet se vratio na režim prehrane iz prve belgijske sezone...
– Vratio sam fokus na nogomet. Drago mi je što se nisam ostavio nogometa. Željan sam nogometa. Vratar može trajati jako dugo. Dojma sam da sam svaku utakmicu sve bolji. Važno je da se momčad digne do sigurne zone. A ja? Važno je da ostanem zdrav. Da skupim tridesetak utakmica i da opet možda čujem himnu Lige prvaka, ili čak i onu nacionalnu s reprezentacijom. Možda zvuči pretenciozno u ovom trenutku, no svatko ima pravo na svoje ambicije i snove – zaključio je Antonijo Ježina.
>>> Pogledajte kako navijači Dinama čekaju karte za City
nije mu molitva baš ila na pomoč ili se druge mole puno više