Prošloga tjedna u Hrvatskoj je proslavljen 150. rođendan Marije Jurić Zagorke. Nije, doduše, bilo vidljivo da su društvena zajednica, resorno ministarstvo, grad ili književna ili novinarska društva, nešto u tu obljetnicu uložili, da su potrošili koji euro, ali novine se jesu potrudile, bilo je stvarno lijepih novinskih priloga. No, slučajno se dogodilo nešto što je osvijetlilo njezin lik mnogo jače nego da joj je Grad Zagreb posvetio cijelu godinu izložbama, koncertima, književnim manifestacijama i kulinarskim festivalima, sve objedinjeno pod recimo heštegom #vjestica150.
Naime, jedna, čini se neuspjela, satirična tv emisija, u kojoj je kvaziputopisac izmislio običaj da turisti u Zagrebu hvataju Zagorku za grudi da bi im donijela sreću, izazvala je takvu društvenu pomutnju, i posljedično skandal, kao da znamenita osoba ne leži već 66 godina u arkadama zagrebačkog Mirogoja, nego je tu, živa, eno je u Tkalčićevoj, izašla je u šetnju, a turisti su je uvrijedili. A to je puno jači trag nego što ga i jedan drugi oblik društvene brige može proizvesti. Zagorka je, naime živa, a to dokazuje i to što su svi elementi zabune i krivog razumijevanja koji su isplivali u skandalu na neki način proizašli iz njenog djela i njenih interesa.
Prva je zabuna da nije ista stvar, nije isti simbolički ulog, kad se govori o osobi pisca i osobi književnog lika. Marija Jurić Zagorka je suvremenica današnjih sedamdesetineštogodišnjaka, oni se nje eventualno sjećaju, a Zagorkina junakinja, kontesa Nera, fiktivna je osoba iz 18. stoljeća, i kao takva je suvremenica Marije Terezije a ne naših susjeda iz nebodera. I to je jedan od razloga da je kip iz Tkalčićeve neočekivano progovorio. Progovorio je i zato što u našoj kulturi, u našim gradovima, ne postoji želja i imaginacija da se podižu spomenici književnim junacima, osim Petrice Kerempuha Vanje Radauša koji je postavljen 1955. Ima, doduše, mali brončani lik Dore Krupićeve u Kamenitim vratima, ali ona je toliko utopljena u sakralni kontekst da malo tko uopće zna da to ima veze s književnošću.
No, jedan “spomenik” “Gričkoj vještici” ipak postoji, i to s najviših mogućih estetskih razina, iako do prošle godine gotovo potpuno zametnut. Naime, baš na stranicama Večernjeg lista od 1960. godine do 1962. izlazio je u nastavcima, svakodnevno, strip “Grička vještica”. Prema romanu Marije Jurić Zagorke scenarij stripa pisao je Norbert Neugebauer, a crtao je, glavom, perom i tušem - Andrija Maurović. Prve tri pasice/šlajfne stripa pojavljuju se u novogodišnjem četverobroju Večernjeg lista, na samom kraju 1960. godine, no kako je to novogodišnji broj, smatra se da je strip u ovim novinama izlazio cijelu 1961. i pola 1962. Zadnji nastavak izlazi 30. lipnja 1962. Ukupno su u Večernjem listu objavljene 480 pasice/šlajfne, a preostale 152 izašle su kao posebni svesci u ediciji Strip-Strip, izdavača Lykos, od 14. prosinca 1962. do 14. ožujka 1963. Dakle, može se reći da je se genij hrvatskoga stripa, njegov utemeljitelj i jedan od njegovih najvećih autora Andrija Maurović Zagorkinim romanom bavio tri i pol godine, i to je i njemu, i scenaristu Norbertu Neugebaueru, bio najduži serijal u karijeri. Na žalost, svejedno nedovršen.
Svi dijelovi stripa prvi put na jednom mjestu, u jednom tomu, skupljeni su prošle godine, i to - u Sarajevu. Zahvaljujući entuzijazmu likovnog umjetnika i strip izdavača Alije Balte izašlo je raskošno, pažljivo restaurirano izdanje kompletnog stripa “Grička vještica”, kolekcionarski album s numeriranom nakladom od 500 primjeraka. Obogaćeno je vrijednim esejističkim i dokumentarnim prilozima.
“Strip serijal ‘Grička vještica’ likovni je fenomen sam po sebi i, možda, prva hrvatska grafička novela, iz vremena kad grafička novela nije ni postojala. Zanimljiv je stil koji je Maurović tokom šeste decenije dvadesetog stoljeća, svojom inventivnošću i raskošnim likovnim izrazom prenio u medij devete umjetnosti. Bila je to njegova posljednja tzv. barokna faza, koja je ujedno vrhunac strip-stvaralaštva ovog autora”, zapisao je urednik izdanja Alija Balta. Budući da nije mogao doći do svih Maurovićevih originala Balta je, krajnje minuciozno, na osnovu pojedinačno objavljenih epizoda, digitalno restaurirao cijeli strip.
U tom postupku je nailazio na mnoga otkrića: “Razlika u kvaliteti crteža i otiska je neuporediva u korist Večernjeg lista, a u odnosu na Lykos/Epoha Strip-Strip izdanje. Tek se na otisku iz Večernjaka može sagledati sva ljepota i raskoš Maurovićevog crteža…”
Ovdje treba podsjetiti da je Večernjak u to vrijeme mlad list, s relativno neiskusnim grafičkim pogonom, ovo se događa u drugoj i trećoj godini njegova izlaženja, a prodaje se prosječno u 60.000 tisuća primjeraka dnevno.
Na zadnjim stranicama izdanja Alija Balta kaže: “Na kraju bih zaključio, da sam i kao profesionalac i kao likovni umjetnik i kao urednik ovog izdanja dao svoj maksimum, ali i svi saradnici koji su radili na ovom projektu. I zato, ostavljamo svijetu stripa u naslijeđe ovo svevremensko djelo i kad nas ne bude više, s nadom da će neke nove generacije objavljivati i kvalitetnija izdanja ‘Gričke vještice’ savremenijom tehnologijom, u nekom boljem svijetu…”
Životna borba Marije Jurić Zagorke u svakom slučaju bila je borba za ženska prava i sva feministička čitanja i feminističke interpretacije su više nego dobro došle. I utemeljene su duboko u njenom djelu. No ne treba zaboraviti da je borba za ženska prava u njezinom, i ne samo njezinom, slučaju bila tek dio borbe za opća ljudska prava. Zagorka je bila i izrazito politički misleće biće, njena je borba bila i nacionalna, pokrenula je časopis koji je nazvala Hrvatica, imala je kao novinarka jasan stav o političkom, stranačkom i parlamentarnom životu zemalja u kojima je živjela. U svojoj životnoj borbi i u spisateljskom radu nailazila je na mnoga osporavanja i podsmijehe. Rugali su joj se i najveći hrvatski pisci, znali su prema njoj biti i brutalni, ljudski i politički nekorektni po mjerilima svih epoha. Ali, isto tako, Zagorku su podržavali i najveći autoriteti njezina doba.
Recimo, u novinarskoj joj je karijeri presudno pomogao biskup Strossmayer, a utjecaj koji je proizvodila preko novina, svojom naracijom u nastavcima, bio je toliki da joj je vlasnik ondašnjeg Jutarnjeg lista plaćao i putovanja po Europi, a zarađivala je toliko da je mogla živjeti u Esplanadi. Naslovnice njezinih knjiga crtao je Andrija Maurović, a nakon što je umrla, posvetio joj je svoj veliki strip serijal. Malo ih je doživjelo takvu počast, pa i ljubav suvremenika. Na kraju, o Zagorkinom tretmanu u kulturi koja teče mimo svih hrvatskih elita i ministarstava kulture govori i ono što je u Sarajevu za nju u naše vrijeme učinio Alija Balta. Neka barem na ovom mjestu ostane zabilježeno da je među pokroviteljima sarajevskog izdanja samo jedan iz Hrvatske: Đurkin d.o.o., vlasnika Zlatka Đurkina iz Čakovca.
VIDEO: Vlado Kalember: 'Kad smo se rastajali, Ana je u sudnici sjedila pored mene i držala me za ruku'
Lijepo je od Vas da aktualizirate lik i djelo ove toliko pozitivne umjetnice i osobe!