Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz Estrada

Moja je cura pala u nesvijest kad su nam u banci rekli da mi je Jugoton uplatio milijun maraka za album

Lepršav ritam ove ljetne pjesmice i danas zvuči svježe, mnogima i sjetno jer većina ne pamti ni lanjsku pjesmu s kojom je Hrvatska bila na tom natjecanju, a “Džuli” se rado sluša već punih 38 godina, a nama je Danijel otkrio manje poznate detalje svog nastupa
16. svibnja 2021. u 12:45 145335 prikaza
Foto: Sandra Šimunović/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/12

Svaki put oko Eurovizije iskrsne sjećanje na “Džuli”, pjesmu s kojom je Danijel Popović prvo iznenađujuće pobijedio favoriziranu Lepu Brenu na Jugoviziji, a onda u Münchenu osvojio četvrto mjesto. No “Džuli” se nije, poput većine pjesama, zaustavila na tom natjecanju i zagubila, već je ušla u srca diljem Europe i stekla rijeku obožavatelja sve do krajnjeg sjevera kontinenta. Lepršav ritam ove ljetne pjesmice i danas zvuči svježe, mnogima i sjetno jer većina ne pamti ni lanjsku pjesmu s kojom je Hrvatska bila na tom natjecanju, a “Džuli” se rado sluša već punih 38 godina.  
Moram vas na početku pitati s dozom ljubomore – kako to da sa 66 godina izgledate kao mladić?
Ne pijem, ne pušim i ne drogiram se. Ponekad, kad sam nervozan, zapalim, ali to nije pravo pušenje.

Rijetki su glazbenici koji ne posegnu za bocom...
Dvaput sam se napio u Sovjetskom Savezu i jednom na obali, i to Ždrepčevom krvi, bilo je grozno, nisam to nikako znao kontrolirati. Alkohol isušuje. Pogledaj samo što ti radi s rukama u ovoj pandemiji, a to isto radi tijelu iznutra. Moraš izgledati loše ako piješ. Uz to malo jedem, a meso sam skoro sasvim izbacio.
Ovaj će tjedan Eurovizija – koliko se promijenila od ‘83. kad ste nastupali s “Džuli”?
Eurovizija se promijenila iz temelja. U moje su vrijeme simfonijski orkestri sviralo uživo, nije bilo playbacka. Danas ide sve na matricu, navodno zbog kvalitete zvuka, što organizatorima naravno olakšava produkciju. Doduše, i Elton John je osamdesetih znao koristiti studere koji su bili sinkronizirani s ostalim instrumentima, tako da je bilo manje ljudi na bini pa si čuo trube koje nisi vidio.
Ja navijam za to da se vrati živa svirka, a Eurovizija svakako ima sredstava da si to može priuštiti.
Ima li smisla što sada svi pjevaju na engleskom?
To nema nikakva smisla, bilo bi bolje da svi pjevaju na materinskom jeziku, tu bi se pokazalo bogatstvo i snaga europske različitosti. Jer, na koncu to i ne utječe na konačno bodovanje. Primjer smo i mi s “Džuli”, ja sam u Skandinaviji vidio transparente na našem jeziku “Volimo te”. Moje pjesme “Bio sam naivan”, “Jenny nosi kečke” Norvežani su obožavali. Toliko o popularnosti jezika. Svjedok je tome bio Mario Mihaljević koji je to sve snimao i govorio – ako ne snimim, tko će mi vjerovati.

Jeste li imali tremu kad ste pjevali “Džuli” u Münchenu?
Uh, iskrsnula su tada dva problema. Prvi je bio odmah kad sam izlazio na scenu, gdje smo se mi izvođači smjenjivali i gotovo sudarali. Prije mene tu je bio jedan klavir koji je trebalo izgurati sa scene, a ja sam zapeo jaknom za jednu kuglu koja služi za otvaranje gornjeg dijela klavira. Scena je bila visoka bar tri-četiri metra i, kad sam zakačio tu kuglu, umalo sam pao sa scene. U zadnji sam se čas uhvatio za klavir i spasio, ali to mi je bio veliki stres uoči samog nastupa. Cijelo vrijeme dok sam pjevao razmišljao sam što bi bilo da sam tresnuo dolje. Sigurno bih se dobro razbio.

A što je bio drugi problem?
Dirigent Radovan Papović. Kupili smo mu metronom, aparatić koji pokazuje brzinu izvođenja nekog glazbenog djela i stavili mu ga pod sako tako da ga udara u tijelo, da može osjetiti ritam. No njegovi otkucaji srca bili su puno brži i jači od samog metronoma i previše je ubrzao “Džuli”. Recimo, ako je normalan tempo 45 kao na gramofonu, njegovi otkucaji su bili 78. Srećom je klavirist uočio to nenormalno ubrzanje i usporio, to se čak i čuje na originalnoj snimci, a ubrzo je i bend reagirao jer su i drugi osjetili da to nije taj tempo. Kako su nevolje krenule s kuglom od klavira, a nastavile se ubrzanim tempom pjesme, pomislio sam da je sve to neka urota uperena protiv nas.

“Džuli” je na Jugoviziji bila autsajder, ali se pred München prometnula u jednog od glavnih favorita Eurovizije?
Kamo god smo došli, u bilo koji butik u Münchenu – jer kad si već u Münchenu, ne ideš po birtijama, to možeš i kući, već ideš u šoping – svuda je svirala “Džuli”. Eurosong je bio jako praćen u Münchenu, pjesma je bila sveprisutna, a i Nijemci su je jako dobro prihvatili jer je to neka vrsta tirolskog jodlanja koje je kratko, ali se ponavlja. A autor teksta Mario Mihaljević jednom mi je prilikom duhovito rekao da je to najduži U u Hrvata – Džuuuuli.

Na Jugoviziji je favorit bila Lepa Brena s pjesmom “Sitnije, Cile, sitnije” koju je napisao legendarni Kornelije Kovač...
Ja sam tada bio totalni autsajder. Sjećam se kako sam uoči nastupa na generalnoj probi išao upoznati se s orkestrom. Svi su uoči moga nastupa izašli iz dvorane jer ih nije zanimao neki anonimus, ali do bine je došao Kornelije Kovač, sam samcat, i doslovce mi rekao: “Mali, ti ćeš pobijediti.” Je li to bila njegova igra ili iskrena prognoza, ne znam. No Kornelije je briljantan glazbenik, ima sjajnu reputaciju i karijeru i, kad mi je to rekao, meni je bilo kao da sam već dobio prvu nagradu. Jer on je bio sinonim za kvalitetu u Jugoslaviji. Zahvalio sam mu, no nisam mu vjerovao. Ali na prve taktove “Džuli” cijeli Brenin bend Slatki greh, a i ona sama vratili su se u dvoranu jer nisu dotad čuli pjesmu i ostali su bez teksta.
Nakon što je sve završilo i ja pobijedio, tu sam večer u hotelu Novom Sadu vidio Kornelija Kovača za stolom s njegove dvije kćeri koje su pjevale “Džuli”, a on ih je ušutkavao da prestanu. Kornelije je imao puno boljih pjesama od te “Sitnije, Cile, sitnije”, ali on je tada vjerojatno mislio da će proći s jednim balkanskim štihom, da će otići na Euroviziju i tamo otopiti tu hladnu anglosaksonsku krv. Ali ne ide to tako, to moraš pogoditi srž, a ja sam i sam Anglosaksonac po mami pa sam valjda imao taj gen da osvojim Europu. Inače sam redovito išao u Belgiju, maminu domovinu, i bio pretpjevač Salvatoreu Adamu. I taj moj anglosaksonski gen je i doveo do toga da tu moju jednostavnu pjesmicu “Džuli” Europa zavoli.

Snui  | Autor : Sandra Šimunović/Pixsell Foto: Sandra Šimunović/Pixsell

Fotografija snimljena u vinoteci Ortoimplanta

Je li istina da je “Džuli” nastala u pet minuta?
Da, “Džuli” je nastala točno tako inspiracijom jednoga slučajnog susreta. Danas ima dosta mojih kolega koji, da se lijepo izrazim, koriste moje pjesme. Recimo, Željko Joksimović ima pjesmu “Djevojka sa polja zelenih”, kad su ga pitali je li potpisao Danijela Popovića, rekao je da jest, ali nije me potpisao. A to je zapravo moja pjesma snimljena 1989. “Što sam ti srećo kriv”. Pa grupa No name koja je išla na Euroviziju, uzeli su kompletan moj refren iz pjesme “Boja moga neba”. Nisam nikoga tužio, a bih li trebao – vjerojatno bih jer to su bili hitovi.
“Džuli” je napisana u Tomićevoj ulici u Zagrebu, u stanu Marija Mihaljevića. Imao je jedan mali Casio i na njemu opciju “memory” i tijekom noći je napisao tekst. A onda smo ušli studio u Šubićevoj 4, ukrali termin Miši Kovaču koji je tada trebao snimiti pjesmu “Posadi cvijet” i “Džuli” je nastala za pola sata. Mario Mihaljević je, sjećam se, Matu Došena zamolio da doslovce preko noći producira pjesmu, i Mate je zapravo napravio najjednostavnije što je mogao jer je bio u cajtnotu. I upravo zbog tog kratkog vremena pjesma je pitka. Jer, da si mu dao više vremena, siguran sam da bi je zakomplicirao. Tu je adrenalin napravio svoje. Svatko je kasnije htio prisvojiti “Džuli”, dati sebi značaj da je sudjelovao u tome.

Za vas se govorilo da imate težak karakter...
Ispričat ću jednu priču od koje mislim da su potekle takve glasine. Dado Jelavić, gitarist Srebrnih krila, sudjelovao je u jednoj prometnoj nesreći u kojoj je poginula žena i dobio je dvije godine zatvora. Ja sam baš tada slagao materijal za album “Bio sam naivan”, s Đorđem Novkovićem sam se dogovorio da je šest pjesama njegovih, a četiri ću ja napisati. No Đorđe je tada htio da ja zamijenim Dadu Jelavića u Srebrnim krilima. Uzeli su me na probe i ja sam u tri dana navježbao svih pedeset njihovih pjesama. No oni sami na probe nikada nisu dolazili točno, uvijek su kasnili tri-četiri sata, ja sam ih stalno čekao. Vlasnik Kluba 33, gdje smo vježbali, jednom mi je rekao – oni su puni sebe, prepotentni. No ja sam ipak krenuo na turneju s njima i nakon nekog vremena zvali su nas u Beograd na snimanje jedne televizijske emisije. Ja sam se ukrcao na vlak, a moja gitara je išla s ostatkom benda autom – u autu su bili Mustafa Ismailovski Muc, Duško Mandić, Pišta i Vlado Kalember. Čim sam stigao u Beograd, otišao sam
ravno na televiziju, ali njih tamo nije bilo u 11 kad je bio termin. Cijela nas je televizijska ekipa čekala i bili su jako, jako ljuti jer je to bila promocija na jugoslavenskoj razini. I naravno, bilo je upućeno mnoštvo ružnih riječi na račun Srebrnih krila, pa sam se i ja spakirao s televizije, jer što ću tamo sam, i otišao u hotel Union. Kad su ušli, nitko me od njih osim Mustafe nije pozdravio. Mjesec dana su me terorizirali tom nedisciplinom i pravili probleme oko honorara – živio sam kao podstanar u Zagrebu i morao sam plaćati račune, ali kad sam sasvim normalno tražio da me se isplati, bilo je kao da im vadiš zub, povuci-potegni. “Pa mi smo zvijezde, trebao bi biti sretan da sviraš s nama”, i ta spika... Smatrao sam da nisam poželjan i da bi bilo najbolje da napustim ekipu. Tada sam odlučio da neću s njima nastaviti put. Pozvao sam na stranu Vladu koji je upravo telefonski dogovarao turneju s nekim iz Bugarske. “Što hoćeš, vidiš da imam sastanak”, brcnuo mi je. Nije htio sjesti. “Daj da razgovaramo kao ljudi”, rekao sam mu i pogledao ga u oči: “Gledaj, ja ovog trenutka napuštam Srebrna krila, ne želim s vama nastaviti turneju, idem nazad.” “Pa zašto, daj nemoj komplicirati, ti uvijek nešto kompliciraš...” Vjerojatno ta priča oko mog navodnog teškog karaktera ima veze sa Srebrnim krilima i, naravno, s Novkovićem. Odluka je donesena i samo sam mu još rekao: “Donesi mi gitaru iz auta.”
Ovi na recepciji su sve čuli i, kad sam došao po svoje dokumente, nasmijali su se: “Neka si ih otkantao.” I ja sam se taj dan vratio vlakom u Zagreb. A njima su u nastavku turneje pokrali sve instrumente.

Dobro, jeste li onda nastavili rad na albumu “Bio sam naivan” koji je oborio sve rekorde po prodaji?
Kad sam se vratio u Zagreb i ostao bez posla, prvo sam nakon nekog vremena otišao svirati sa Slobodanom Kovačevićem na Brač, a po povratku u Zagreb sam s Ivom Ivićem doma vježbao mjesec dana i radio na albumu. Sjećam se jedne zgodne situacije, zvao sam saksofonista Dragu Jakovčevića, koji je tada radio u Ini i zbog toga su ga zvali Nafta, da nam svira na albumu. Vrhunski glazbenik i jako simpatičan lik. Kad mi je Nafta zatražio 450 dinara za jednokratno izvođačko pravo, ja sam mu uzvratio: “Čuj, nemam sad baš novca, dat ću ti jedan posto.” Ali on je bio odrešit: “Ne zanima me tih tvojih jedan posto, ostavi ih sebi, ja sam profesionalac, hoću 450 dinara.” I dobro, platio sam ga za taj jedan solo na pjesmi “Ti me uzbuđuješ”. Ali kasnije, kad se ispostavilo da bi on za tih jedan posto dobio 120.000 maraka, više ga nikada nisu zvali Nafta nego – Jedan posto! Ivo Ivić je sa svojih jedan posto navodno sebi kupio stan. Ja sam tada bio galantan i dijelio postotke jer sam bio aranžer, pjevač, izvođač, bek-vokal, gitara, pa sam imao 11 posto. Onda možete zamisliti koliko je tadašnji Jugoton zaradio na meni.

 | Autor : Privatni album Foto: Privatni album

Kolika je tiraža albuma na kraju bila?
Album se prodavao kao lud, gledao sam redove u Bogovićevoj ispred Jugotonove trgovine, ljudi su kupovali po dvije kasete za rezervu, nek’ se nađe. Urednik u Jugotonu Dubravko Majnarić tada mi je u četiri oka rekao da se ploča prodala u više od milijun i 200.000 primjeraka. Ali što bih ja trebao, tužiti nekoga zbog toga i baviti se tim? Nikada na to nisam ni pomislio.

Dobro, a što kažu službene brojke?
Službeno je prodano 728.000, što je opet apsolutni rekord u prodaji jedne ploče u Jugoslaviji.

I kako je to bilo kad ste odjednom shvatili da imate milijun u džepu?
To je bio spektakl kad sam došao u banku. Na šalteru su mi rekli – nemamo toliko novca, moramo vas zakazati za petak. Nisam tada od uzbuđenja ni pitao koliko je novca leglo na račun, samo me zanimalo u koliko sati trebam doći. U petak sam došao sa svojom curom na šalter, a bankarica je izvalila neku svotu u dinarima. Pitao sam – a koliko je to u markama? Milijun i 200.000! Na to je moja cura pala u nesvijest. Ona je prema novcu očito imala neki veći respekt jer je radila svaki dan pa je imala osjećaj vrijednosti u odnosu na to koliko radiš i koliko dobiješ. I da sad netko preko noći dobije neslućenu svotu, njoj je izgledalo suludo. Uglavnom, nisam taj novac potrošio bez veze, uložio sam ga, kupio sam kuću u Zagrebu i tako riješio prvu i osnovnu stvar da sam na svome, jer sam do tada cijelo vrijeme bio podstanar. Čovjek se tu malo i pogubi kad nenadano dobije toliko novca, ali nisam ga potrošio na gluposti, nego sam si riješio egzistenciju.
No brzo se milijunček istopio?
Nije se istopio kao što se priča. Konkretno, kad sam se rastao, ostavio sam sve ženi i djeci, Sebastijanu i Izabeli. Jeste da se neki novac u međuvremenu i istopio, ali ipak je dosta toga ostalo njima.

Ženili ste se tri-četiri puta...?
Ja sve žene poštujem. Boli me neistina kad kažu da sam nasilnik, da sam žene tukao. Ja nikada ni na jednu ženu nisam digao ruku, ali danas je popularno govoriti takve stvari. I muškarci su u vrlo teškom položaju jer ne moraju ništa baš učiniti, a mogu biti stigmatizirani, i to zauvijek. Mi smo danas kao bijeli medvjedi, ugrožena vrsta. Stalno se govori da muškarci tuku žene, a nikada se ne govori o tome kako žene znaju muškarca isprovocirati.

Koliko djece na kraju imate iz svih tih veza?
Imam četvero djece, prvo dvoje su Sebastijan Filip i Izabela Kim, treće je Anamarija iz Makedonije, a četvrto je Dominik. S tri žene imam četvero djece. U Crnoj Gori je ovako: ako hodaš s djevojkom i držite se za ruke, moraš je ženiti. Da sam rođen u Zagrebu, gdje je normalno hodati s više žena i s njima imati intimne odnose, vjerojatno bih i ja bio drugačiji. U Crnoj Gori to nije moguće. Zato sam ja ženama poklanjao toliko pozornosti i poštivanja jer nisam razumio moderni svijet kao što ga sada razumijem, a takav je svijet i u Sloveniji gdje sada živim i gdje se ljudi ne žene samo kako bi se bez komplikacija kasnije rastali. Ja nisam žene doživljavao kao krpe za jednokratnu upotrebu, nego sam im poklanjao sve od sebe. Čovjek se potvrđuje u stvarnom životu, a ne kroz emisije i intervjue. Za sebe mogu reći da sam pošten, ali i da sam naivan, ne prati me bez razloga cijeli život pjesma “Bio sam naivan”...
 
Jeste li u dobrim odnosima s djecom?
To bi trebalo pitati njih, odrasli su ljudi. Ja svome ocu ništa u životu nisam zamjerio. Današnja djeca svojim roditeljima uvijek imaju nešto za predbaciti. I zato se uvijek sjetim pjesme Zdenka Runjića i Jakše Fiamenga “Oprosti mi pape”.

Kako je vaš otac Crnogorac pronašao ženu, vašu majku, Belgijanku?
Za sve je kriv kralj Nikola u čijoj je gardi bio moj đed. I kada su se morali povući, nastanili su se u Italiji. Tamo je bilo 1500 vojnika koji su čekali da se vrate u rodni kraj kako bi nastavili patriotsku borbu, ali im to nije pošlo za rukom. Kad je ponestalo sredstava u Italiji, moj đed Đuro otpušten je kao i mnogi drugi. Neki su se poženili po Italiji, a on je nastavio put po Francuskoj i završio uz Belgiji. Tamo je upoznao moju baku Mathildu i s njom je dobio četiri kćeri – Jelenu, Milenu, Dragicu i Nataliju Matildu, moju mamu. Moja baka je pjevala, mama je svirala klavir, tako da sam ja po belgijskoj lozi naslijedio talent.

 | Autor : Privatni album Foto: Privatni album

Dakle, vaši su preci napravili krug – od Crne Gore do Belgije i natrag.
Belgija je u 2. svjetskom ratu bila srušena, doslovce pregažena, tako da ljudi nisu imali od čega živjeti. I đed je odlučio sa svojim kćerima krenuti natrag prema Jugoslaviji, odnosno Vojvodini koja je tada bila pusta. Bilo je puno praznih kuća od odbjeglih Nijemaca i tu su se naselili. A baka je imala neku prijateljicu Darinku u Zagrebu, preko koje se mama zaposlila u jednoj trgovini u kojoj se prodavalo sve – kruh, cigarete, šarafi, knjige. Tata je studirao u Zagrebu i, kako je volio knjige, dolazio je k mami. S vremenom mu se sve više sviđala i jednom ju je upitao – bi li ti htjela biti moja drugarica? I ona je rekla da bi, što ne bi. Ispričala je to svom tati, a on ju je upozorio: “E, ako si to rekla, onda se moraš za njega udati.” Eto, to ti je taj crnogorski mentalitet o kojem ti govorim.

Pratite li situaciju u Crnoj Gori, tamo je dosta napeto od posljednjih izbora?
Pratim redovito situaciju u Crnoj Gori i nadam se da neće doći do ozbiljnijih sukoba jer bi to značilo krvoproliće, bratoubilački rat. Ja sam patriot i nije se šaliti s time jer na Cetinju već pjevaju Thompsonove “Čavoglave”. Vrtjeli su ga na televiziji, a onda su ga preko noći skinuli pod izlikom da je to provociranje, ustaštvo. Jer ovi hoće na svaki način Crnu Goru posrbiti. Tamo već ima 30 posto Srba, nije problem u tome, problem je da oni hoće biti na svim važnim funkcijama. To ne ide. U svakom slučaju, kad Crnogorci na Cetinju pjevaju “Čavoglave”, to već poprima dimenziju koja može uskoro dovesti do usijanja. Dira me sve to. Sad se prisjećam kako je jedan novinar Vjesnika 90-ih napisao za mene: Za Hrvate si četnik, za Srbe si ustaša, za Crnogorce si izdajica roda svoga, za koga ćeš ti, Danijele, sada pjevati? Dugo sam se pitao koji su to Crnogorci koji bi mene smatrali izdajicom, a onda sam shvatio da je to tih 30 posto.

Po tom naslovu ispada da vam je pola bivše Jugoslavije nešto zamjeralo?
U stvari je obrnuto. Ja na cijelu bivšu Jugu imam lijepe uspomene, svuda je bilo lijepo. Ja sam Crnogorac jer su i moj otac i đed bili Crnogorci. Jednom su se srpski novinari sjatili oko mene i zanimalo ih je što mislim o nezavisnosti Crne Gore. Rekao sam im – pa zaboga, moj brat je Srbin, misleći pritom da ima srpsko državljanstvo jer je rođen u Vojvodini. I to je njih zadovoljilo i pustili su me na miru.

Ovaj tjedan je Eurovizija, kakva vam se čini hrvatska pjesma “Tick-Tock” i ima li šanse proći u finale?
Poslušao sam pjesmu Tick-Tock za Eurosong. Eto, dakle, sve ostaje u obitelji. Branimir, sin Marija Mihaljevića je napisao tu pjesmu. Pjesma mi se sviđa, cura je top i jedino što preostaje jest da osvoje prvo mjesto. To im želim od srca. Sretno.

Albina Grčić u podcastu Večernjeg lista

Put do uspjeha Albina Grčić otkrila po kome je dobila ime i tko je žena koja joj je prorekla: Ti ćeš postići nešto veliko ups! Ecija Ivušić snimljena u nezgodnom trenutku, njezini prijatelji sve odmah objavili na Instagramu ponosna žena Jelena Đoković brutalno spustila novinaru koji je ponizio Novaka: 'Dodaj tu još jednu imenicu'

 

piton
Uhvaćen trenutak
Nevjerojatna scena iz divljine: Piton je kao od šale progutao krokodila...
Renault Twingo
DOBRA ODLUKA
Nakon dugo vremena sjela u auto i oduševila se