Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 2
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
tajni život knjiga

Roman "Čarobna gora" objavljen je u Berlinu prije točno sto godina

Profimedia
27.02.2024.
u 23:30

Thomas Mann roman je počeo je pisati 1913., inspiriran svakodnevicom sanatorija u Davosu koji je upoznao dok je posjećivao svoju suprugu koja se tamo liječila od tuberkuloze. Sam pisac je govorio kako je "Čarobna gora" isprva bila zamišljena kao veseli, ironični pandan noveli "Smrt u Veneciji" koju je napisao te 1912., upravo u vrijeme kad je obilazio i Davos.

U romanu "Čarobna gora" (u nekim prijevodima i "Čarobni brijeg"), u originalu "Der Zauberberg", koji se već sto godina doživljava najznačajnijim i najutjecajnijim djelom njemačke književnosti 20. stoljeća, 23-godišnji inženjer parobrodarstva Hans Castorp 1914. godine dolazi u luksuzni sanatorij u Berghofu u Davosu, po preporuci svog liječnika a ujedno u posjet svom rođaku Joachimu Ziemmsenu. Tijekom boravka u zatvorenom svijetu sanatorija u visokim planinama susreće osobe iz drukčijeg svijeta, koje ga suočavaju s temama politike, filozofije, ali i s ljubavlju, bolešću i smrću. Zanesen simpatijama prema Klavdiji Chauchat, koju je tamo upoznao, ostao je ondje sedam godina. Na visoravni dobiva neki drugi pogled na život koji se odvija "tamo dolje" i počinje na neki drukčiji način doživljavati vrijeme.

Thomas Mann roman je počeo je pisati 1913., inspiriran svakodnevicom sanatorija u Davosu koji je upoznao dok je posjećivao svoju suprugu koja se tamo liječila od tuberkuloze. Sam pisac je govorio kako je "Čarobna gora" isprva bila zamišljena kao veseli, ironični pandan noveli "Smrt u Veneciji" koju je napisao te 1912., upravo u vrijeme kad je obilazio i Davos. Atmosfera romana trebala je biti "mješavina smrti i zabave", kako je rekao, odnosno: "Opčinjenost smrću, trijumf opojnog nereda nad životom posvećenim potpunom redu, koji je opisan u 'Smrti u Veneciji', treba prenijeti na duhovitu razinu." Tako je "Čarobna gora" zasnovana kao opreka "Smrti u Veneciji": s jedne strane etablirani pisac Gustav von Aschenbach opreka je mladom, neiskusnom inženjeru, lijepi poljski dječak Tadzio bolesnoj Madame Chauchat, a zataškana kolera u Veneciji pandan je otvoreno prikazanoj tuberkulozi u sanatoriju.

Prvi svjetski rat prekinuo ga je u pisanju, na neki način obesmislio koncept, no, kad se nakon rata vratio priči, prvotno planirana novela sada je prerasla u roman u dva sveska, "malo dužu kratku priču", kako je Mann kasnije komentirao šaleći se na svoj račun. "Čarobnu goru" završio je 1924., a iste godine objavila ju je izdavačka kuća S. Fischer Verlag. Za tu, sve do današnjih dana jednu od prestižnijih europskih izdavačkih kuća, Thomas Mann je bio vezan od njezina osnutka sredinom osamdesetih godina 19. stoljeća, i to zahvaljujući uredniku Moritzu Heimannu koji je za Samuela Fischera lovio mlade talente, među kojima je bio i budući njemački nobelovac. Uz "Buddenbrookove" i "Smrt u Veneciji", roman "Čarobna gora" pripada glavnim pripovjednim djelima prvoga stvaralačkoga razdoblja znamenitoga njemačkog pripovjedača.

Thomas Mann koristi tradicionalni oblik bildungsromana, ali ga ostvaruje kao parodiju žanra, njegov put ne vodi u svijet, kako je to u tradicionalnim romanima, nego u zabačeno mjesto. Tijekom pisanja romana svjetonazori u svijetu su se znatno izmijenili; posebice poslije Prvog svjetskog rata, koji su pozivali na razmišljanje. Roman se razvija u nemilosrdan obračun sa stavovima koji će dovesti do Drugog svjetskog rata.

"Nakon posljednje stranice romana čitatelj će zaključiti da nije prevalio samo put kroz svijet medicine i kulturne povijesti; pročitao je i neobičan ljubavni roman. Premda je o mnogim pacijentima riječ, posebno mjesto pripada jedinom Castorpovu erotskom doživljaju, ljubavi prema Ruskinji s francuskim prezimenom, Klavdiji Chauchat, s kojom može razgovarati samo na francuskom jeziku, što njihovoj vezi pruža posebnu notu. Castorp ne zna ni jedne riječi ruski, pa njihovo druženje poprima narav neobične artificijelnosti, izvještačenosti, jer ni ona ni on ne govore svojim materinskim jezikom. Francuski postaje neutralan idiom, koji ih zbližava, a u isti mah i udaljuje. Pripovjedač, koji reproducira njihove razgovore u originalu, može ostati diskretan, jer iz konverzacije ne možemo posve sigurno zaključiti koliko je bilo seksualnosti u njihovim susretima", zapisao je Viktor Žmegač, germanist i jedan od važnijih stručnjaka za djelo Thomasa Manna, uopće. (Naime, nikad nije suvišno napominjati da profesor Žmegač nije bio tek hrvatski germanist, nego je on bio važan njemački germanist, te njemački povjesničar njemačke književnosti.)

"Posljednje rečenice romana najavljuju paradoks. Castorp, izliječen, morao je kao vojnik na bojište, na prostor smrti. Hoće li ostati živ ili poginuti - to nam pripovjedač ne kazuje. Na način znakovit za ambivalentan odnos Mannova pripovjedača prema prikazanoj zbilji sve ostaje otvoreno. Tko zna? Lik koji je preživio sve preobrazbe smrti sada je u rukama slučaja. 'Hoće li se iz ove svjetske svetkovine smrti, iz ove opake vrućice koja unaokolo zahvaća kišovito večernje nebo, jednom uzdići ljubav?' Riječ 'ljubav' ovdje dakako ne znači jeftinu osjećajnost nego vjeru u mir i svladavanje razornih sila", zaključuje Žmegač.

"Čarobna gora" odmah je naišla na veliko zanimanje i nakon samo četiri godine dosegla nakladu od 100.000 primjeraka. Obavljeni su prijevodi na više od 30 jezika, uključujući sve glavne europske jezike. Postoji čak pet verzija na engleskom i dvije verzije na japanskom. Prvi hrvatski prijevod nastao je 1994. i objavljen u Biblioteci Nobelovci Školske knjige. Prevoditelj je Zlatko Crnković, a na kraju drugog sveska je i govor Thomasa Manna povodom primanja Nobelove nagrade 1929. te pogovor Viktora Žmegača, bibliografija i tekst o recepciji Thomasa Manna u hrvatskoj kulturi. Prije toga u Hrvatskoj najviše se čitao srpski prijevod Miloša Đorđevića i Nikole Polovine iz 1954. godine pod naslovom "Čarobni breg", objavljen u Prvom kolu čuvene Prosvetine Biblioteke velikih romana.

Roman je, uz velike književne pohvale, doživio brojna negodovanja u društvenim krugovima, među onima koji su se prepoznali, uključujući i liječnika Mannove supruge. No na kraju nitko nije tužio pisca. Jedino je turistički ured Davosa 1936. od Ericha Kästnera naručio "veseli roman o Davosu" jer je "Čarobna gora" Thomasa Manna sanatorij navodno prikazala na neki sumoran način. Budući klasik dječje književnosti zadatak je obavio, ali njegov "Čarobnjakov šegrt" nije ostavio značajnijeg traga ni na Davos, ni na europsku književnost. Što se, pak, ne bi moglo reći za bjelosvjetske multimilijunaše, hohštaplere i državnike, okupljene u godišnjem Svjetskom ekonomskom forumu, po kojima je, na žalost, današnji Davos poznatiji nego po Thomasu Mannu. Premda utjecaj "Čarobne gore" ni dalje ne treba podcjenjivati, kao ni utjecaj književnosti na život i geografiju zemalja njemačkog jezika. Davos, ipak, nije Sljeme. Na žalost po nas.

 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije