Gabrijela Kišiček, stručna suradnica za govor na Novoj TV i docentica na Odsjeku fonetike Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, izdala je knjigu “Retorika i politika” u kojoj otkriva koji hrvatski političari su dobri, a koji loši retoričari i što bi trebali promijeniti u svojim javnim nastupima.
Ovu knjigu svi bi političari trebali imati na svojim policama i trebala bi im služiti kao priručnik jer rijetki su dobro retoričari na našoj političkoj sceni. Gabrijela nam u intervju otkriva i što je važno u voditeljskom poslu i čega bi se svi voditelji trebali pridržavati.
Što čitatelj može pronaći u vašoj knjizi "Retorika i politika", kakve odgovore može dobiti i kakve primjere će pronaći?
Svi primjeri su autentični, političari koji su ih izgovorili u trenucima u kojima su ih izgovarali, za čitatelja je korisno što može čitajući određene primjere eventualno shvatiti pogreške nečije retorike i onda na kraju krajeva uz neke sugestije donijeti vlastiti sud o tome kako političari komuniciraju, što je kod nekoga dobro, što je kod nekoga loše. Sve to s krajnjim ciljem da bi čitatelj postao birač koji je kritičniji i postavlja više kriterije pred političare koji im se obraćaju.
Tko su danas na hrvatskoj političkoj sceni dobri retoričari?
Nitko nema savršenu retoriku, ali ne možemo zanijekati da je Andrej Plenković dobar u javnoj komunikaciji, ne možemo ne spomenuti Zorana Milanovića koji je također bio jako dobar, naravno s određenim nedostatcima koje svatko od njih ima. Spomenula bih tu i Anku Mrak Taritaš koja je pronašla jedan specifičan dobar način kako da dopre do građana i svojih birača, naravno tu je i Milan Bandić koji za određenu vrstu publike bira strategije koje prolaze. Možemo reći da je mjerilo dobrog govornika uvijek publika, to je poanta doći i uvjeriti publiku. Možda se nama neće svidjeti neki oblik komunikacije koji on primjenjuje, ali publici kojoj se obraća on je prihvatljiv i to se ne može zanijekati. Tako da ima nekoliko zanimljivih retoričara trenutačno u Hrvatskoj. Što se svjetske scene tiče svakako bih spomenula Baracka Obamu. Mislim da je on, ne ulazeći u političke odluke, u svakom segmentu javnog nastupa izvrstan, i u izvedbi, sadržaju i u doziranju humora, i u kombinaciji ozbiljnosti i opuštenosti, on je danas najbolji govornik 21. stoljeća.
Imamo primjera i koji su loši, tko bi na našoj političkoj sceni trebao više pažnje posvetiti retorici?
Svi! Oni koji bili zapravo jako loši su iščeznuli s političke scene i možemo reći da je bilo i političkih razloga zašto ih više nema, ali način komunikacije je zasigurno bio važan. Sjetimo se Tomislava Karamarka koji je zbilja bio loš u komunikaciji i čudo je da je uopće došao do tih nekih visokih funkcija, ali nije iznenađujuće da ga više ni nema. Loši komunikatori su bili i svi ekstremni ljevičari i desničari, to su ljudi koji su bili toliko loši u komunikaciji da više nema mjesta za njih i to je dobro. Ono što je većina na hrvatskoj političkoj sceni je prosjek ili ispod prosjeka.
Na što bi jedan političar trebao najviše paziti i na što trebaju obratiti pažnju u obraćanju javnosti?
Trebao bi voditi računa o stilu. Ono što je veliki problem kod političara je što trebaju naučiti razlikovati javni od privatnog govora, dakle u javnosti, u Saboru, ispred kamere dok daju izjave za medije to je jedan stil, a kad se kamere ugase i unutar četiri zida komunicirajte na koji god način želite. Kad govorite javno trebate govoriti pametnije, ljepše, elegantnije, koristiti primjerenije izraze. Vrijeđanje, psovke, obraćanje s ti, vulgarnosti, lascivnosti, sve su to stvari kojima nema mjesta u javnom diskursu a mnogi političari kad ih čujete kako govore ispred kamere pitate se jesu li oni u nekoj lokalnoj birtiji pa raspravljaju o politički aktualnim temama ili se zaista obraćaju širokoj javnosti.
U Saboru često vidimo primjere koje sada navodite kao lošu retoriku, zar ne?
Sabor je najbolji primjer kršenja pravila visoke razine kultiviranosti rasprava. Svugdje u svijetu se političari emotivno angažiraju pa su rasprave žestoke, ali bez obzira koliko su rasprave žestoke to ne znači da možete nekoga vrijeđati na osobnoj razini. Osobne uvrede i uvredljivo prelaženje na ti i obraćanje prvim imenom su stvari kojima nekoga degradirate i ponižavate, a onda da ne govorimo o eksplicitnom izrugivanju za čim sve češće poseže i premijer Plenković. Umjesto da odgovori na kritiku on diskreditira osobu koja ga kritizira što je znak slabosti. Da ste sigurni u ono što tvrdite i da imate dobre argumente za to i da vjerujete u to onda vas kritika ne bi smetala i imali biste spreman odgovor, bez potrebe za vrijeđanjem osobe.
Kakvu ocjenu biste dali za retoriku predsjednice Kolinde Grabar - Kitarović?
Predsjednica vrluda retoričkim pustopoljinama. Možda bismo mogli povući paralelu s Milanom Bandiće. Ako možemo nešto pohvaliti kod njega to je retorička dosljednost, obraća se na specifičan način i to prolazi kod određenog broja birača. Predsjednica se nije pronašla, nije pronašla strategiju koja joj odgovara. Malo je jedna od nas, čovjek iz naroda, pa se malo obraća s visoka, pa je malo distancirana, pa je opuštena i ležerna, pa je previše distancirana od publike. Najveći problem kod nje nije sadržaj nego način na koji ona govori. Predsjednica govori jednim specifičnim, uzvišenim stilom i intonacijski ekspresivno općenito, kao da svaki govor koji drži je jedan svečani govor a zapravo daje samo izjavu za medije o tome gdje je bila i što je radila. Nije opuštena i nije sigurna u sebe i to se vidi po tome što toliko mijenja stilove.
Jesam li u pravu ako kažem da je Ivo Sanader bio jedan od najboljih retoričara na našoj javnoj i političkoj sceni?
Apsolutno! Kad biste napravili transkript njegovih govora i kad biste poslušali njegov govor bila bi velika razlika u uvjerljivosti. On je bio toliko uvjerljiv da je sadržaj i polu argumentiran ili loše argumentiran mogao djelovati vrlo uvjerljivo. On je dobar primjer svakom političaru koliko je izvedba važna, koliko je važno imati stav i samopouzdanje, imati odlučnost, govoriti elokventno i rječito a opet bez zastajkivanja i zamuckivanja, koristiti primjereno i gestu i mimiku. On je zapravo odisao sigurnošću i samopouzdanjem, rijetko viđenim na sceni. Zapravo je tako i dobio naklonost najvećeg broja ljudi jer su vjerovali njemu kao osobi.
Takav je ostao čak i tijekom sudskih procesa koji se vode protiv njega, zadržao je taj sigurni gard, zar ne?
Zato što je to dio njegovog habitusa, on je takav kao osoba. Međutim, ono što je njemu naštetilo je narušen kredibilitet, bez obzira na izvedbu. To je ono što je u retorici i politici najvažnije - etos, odnosno kredibilitet. Vi morate kroz svoj govor slati poruku da zbilja vjerujete u to i građani moraju vjerovati vama kao osobi a onda će vjerovati I svemu što govorite. I tu je Ivo Sanader izgubio sve, sada može govoriti pametno, argumentirano i s dobrom izvedbom, ali nema više etos. Ono što je važno i što bi političari trebali shvatiti je da moraju, mogu i trebaju raditi na svojim govorničkim vještinama, da nije govorništvo i govorničke vještine nešto s čim se rodi, nego je to nešto što se usvaja i usavršava što se vježba i onda se postaje bolji. I nadam se da je to i moj mali prilog političkom životu u Hrvatskoj.
Dakle, svaki političar bi trebao sustavno raditi na tome?
Apsolutno, njima je javni govor osnovno sredstvo rada i ne možete taj alat dobiti u ruke i koristiti ga bez da ste ga ulaštili. Ono što se događa kod nas je da se ljudi previse oslanjaju na prirodni talent. Ivo Sanader je recimo definitivno imao prirodni talent, dok Tomislav Karamarko nije imao prirodni talent, ali da je radio na sebi mogao je postati bolji.
Odraz je to onda toga koliko im je stalo?
Tako je, odraz je to nemara. S druge strane birači nisu toliko zahtjevni, tako da će čitatelj moje knjige imati veće kriterije I veće zahtjeve će stavljati pred političare, jer ako imate publiku koja je nezahtjevna onda se ni političar ne treba truditi, ako imate publiku koja zahtjeva od političara da bude uglađen, staložen I dobar govornik, onda i oni moraju dati više. I zato birači moraju postaviti više kriterije. Uvijek spominjem Demostena koji je, kad su ga pitali kako će se boriti protiv demagoga I rastuće demagogije, rekao; ne možemo se boriti protiv demagoga jer ih je bilo I uvijek će ih biti, ono što mi možemo je obrazovati publiku da prepozna demagoga jer ako imate publiku koja će vas prokazati kao demagoga onda ste vi završili svoju karijeru.
Ima li reakcija političara na knjigu?
Ima reakcija i uglavnom su pozitivne, čak i oni koji su kritizirani u knjizi pozitivno su reagirali, što samo znači da je čovjek veći jer prihvaća da je pogriješio i nije bio svjestan da je tako ispalo.
Možete li izdvojiti nečiju reakciju?
Mogu izdvojiti Freda Matića, koji je u svojoj karijeri često imao upravo taj problem razlikovanja stila javnog i privatnog govora pa je pred upaljenom kamerom govorio jednako kao i bez kamere. I to je pogrešno, javni govor zahtjeva prilagodbu i stilom i tonom. Možete biti žestoki a da nikoga ne uvrijedite. U svakom slučaju, njegova je reakcija bila pozitivna I kritiku je shvatio konstruktivno.
Koliko često političari traže pomoć kad je javni nastup u pitanju?
Kad je stvar o učenju, onda su uvijek političari u oporbi ti koji žele više raditi I učiti, koji su na vlasti često misle; ma baš me briga, to je to. Kod nas je retorička situacija u politici bila vrlo specifična. Naime, Sanader svojedobno nije imao pravog oponenta u političkoj retorici. Kad je Milanović došao na vlast, Sanader je otišao. A sada kad je došao Plenković, otišao je Milanović, ponovno imamo premijera kojem malo tko može uvjerljivo oponirati. Nikako da dođemo do toga da imamo dva ravnopravna protivnika. To je problem za političku scenu jer ako imate premijera koji je govornički nadmoćan toliko da mu nitko ne može konkurirati postoji opasnost da postane autokrat, da se nađe u situaciji u kojoj misli kako može što hoće, jer tko mi što može napraviti. To se dogodilo Sanaderu, Milanoviću i Plenkoviću.
Postoji li uopće netko u oporbi tko bi mogao parirati premijeru Plenkoviću?
To bi mogao biti Krešo Beljak. Ima i samopouzdanje i govorničku brzinu, žao mi je što dosad nismo vidjeli taj pravi stav.
Postoji li razlika u retorici između žena i muškaraca?
Muškarci su ratoborniji i bit će agresivniji, a žene neće biti tako agresivne, one će imati mekši pristup i pridobivati možda više na emotivni dio, ali ne možemo generalizirati.
Kad govorimo o televiziji o voditeljstvu, koje su karakteristike bitne?
Za jednog dobrog voditelja rekla bi vam samo pogledajte Mariju Miholjek i imate dobrog voditelja. To je ugodan glas, dobra dikcija, dobra interpretacija, razumijevanje onoga što se prezentira, jer nije dobar voditelj onaj koji dođe, sjedne i pročita vijest. To možete vidjeti već iz toga gdje će staviti stanku, što će logički naglasiti jer bez obzira na to što je to čitanje mora biti slično govoru i to je najveća vještina. Dobar voditelj je onaj koji nikada neće nešto pročitati, a da to ne razumije. Dobar voditelj je dubinski i dobar novinar. Ističem Mariju jer se neće dogoditi da ona pročita najavu za prilog a da prije toga nije i prilog pročitala ili da ne zna cijelu priču koja u prilogu. I ugodan izgled je bitan za dobrog voditelja, no ništa ne smije previse odvlačiti pozornost. Voditelj informativnog iI zabavnog programa mora imati na umu da ga gledatelj pušta u svoj dnevni boravak, ako su vas pustili u dnevni boravak, ponašajte se primjereno tome. Dakle, nema naglih gesti, to mora biti gledatelju ugodan sugovornik.
Postoji li nešto na čemu bi trebalo poraditi kod današnjih televizijskih voditelja, uviđate li možda neke greške kod većine?
Mislim da bi sustavno u obrazovanje novinara trebalo uključiti govorničku edukaciju, da od prvih dana studija, oni su govorni profesionalci i trebali bi se sustavno obrazovati i da kad dođe na posao da možete s njima početi raditi.
Kakav je proces rada s voditeljima?
S mladima krećemo od početka, moraju naučiti interpretirati tekst koji prenose tako da to nije čitačko čitanje to mora biti interpretacija što sličnija prirodnom govoru, radimo na glasu, radimo na dikciji, da je što razgovjetnije i kako stasaju radimo i na tome da su što fluentniji da izbace poštapalice i na jezičnoj ispravnosti, koje riječi izbjegavati da govor bude što elegantniji i radimo na improvizacijama da se u trenucima kad se nešto iznenada dogodi da može reagirati. Onda je tu i ponašanje pred kamerama kako držati mikrofon, položaj tijela, kakva je mimika… Radimo na svim aspektima.
Bolje uzviseno nego na josipovicev nacin. KGK je do sada internacionalno najpriznatija politicarka i to nadregionalno. Sada je Balkanci ne vole. Pa sto onda?Zabrinuo bih se kada bi je tzv jahaci apokalipse (Srbi, Jugici, lefte i desnicari) zavolili.