Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 68
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
književna preporuka

Ovo je laka knjiga za tešku književnost: Tekst ispisan na temu predrasuda, stereotipa koje se baš uvijek i ne pokažu kao krive

Foto: Libricon
04.09.2022.
u 23:00

"Ne postoji sutra u Atru" striktno govoreći je putopis. Manje striktno, ali žanrovski dosljednije, to je knjiga kratkih priča, međusobno ulančanih u putopisni roman. Istodobno, vrlo lijepo i, za nekoga kome je ovo prva knjiga, neočekivano lako ispisan tekst na temu predrasuda, stereotipa, te krivih predstava o drugome, koje se, nekim čudom, baš uvijek i ne pokažu kao krive.

Martina Divić: Ne postoji sutra u Atru: Priče iz Afrike

Libricon, Zagreb 2022.

Svaka književnost, ipak, ima svoje zavičaje. Među zavičajima moje književnosti dva su baš tvrda kao dva kamena nadgrobnika: Sarajevo i Drvenik. Ali dok je Sarajevo moj konstrukt, fikcija i maštarija, Drvenik je živ i stvaran, onako kako su stvarna samo mjesta iz onoga najranijega djetinjstva, koja zauvijek ostaju sav naš svijet. Iz Drvenika, tog mjesta iz "Mame Leone", odveden sam po nalogu porodice i po djedovoj smrti, iz Sarajeva sam, to mirne duše danas mogu reći, potjeran koje desetljeće nakon rata, kada je moje Sarajevo fatalno počelo iritirati neko stvarno Sarajevo. A Drvenik, Gornja Vala, maleno ribarsko seoce s kraja šezdesetih, koje upravo tada otkrivaju turisti, kroz koje jedva da sam prošao u posljednjih dvadeset godina, a nogom nisam stupio barem trideset, bez obzira na to što se u međuvremenu preizgradio i sasvim betonizirao, i u stvarnosti trajni je i vječni zavičaj moje književnosti. One čija se radnja u Drveniku odvija ili u koju je duhom situirana, kao i one koja to mjestašce nema ni u primisli. Drvenik je metafizički, imaginativni dom jednoga obezdomovljenog svijeta.

I naravno da me je zazeblo kad mi je jednoga dana stigao rukopis knjige "Ne postoji sutra u Atru", mlade zagrebačke spisateljice, koja je odrasla u Drveniku, i to u Gornjoj Vali. Pomislio sam, Bože mili, zar me i taj jad mora stići! A onda sam, gotovo na dušak, u dahu, ne odlazeći ni da popijem čašu vode, pročitao knjigu, i kao da mi se golem kamen svalio sa srca. Dobro je, rekoh sebi, jako jako dobro. I ako to smijem reći, prava drvenička knjiga, premda za života Martine Divić (1993.) nisam ja nogom stupio u Drvenik. Samo bih kroz mjesto provezao neke bliske ljude, pokazivao im sebe, a oni, bit će, nisu vidjeli ništa.

"Ne postoji sutra u Atru" striktno govoreći je putopis. Manje striktno, ali žanrovski dosljednije, to je knjiga kratkih priča, međusobno ulančanih u putopisni roman. Istodobno, vrlo lijepo i, za nekoga kome je ovo prva knjiga, neočekivano lako ispisan tekst na temu predrasuda, stereotipa, te krivih predstava o drugome, koje se, nekim čudom, baš uvijek i ne pokažu kao krive. U nastupu Martine Divić, u njezinoj kulturološkoj igri - jer ona je, pazite, mlada Europljanka koja stiže u Crnu Afriku da se provede i zabavi kao turistkinja - postoji nešto što me je za čitanja često znalo podsjetiti na jednoga dragog, nekada nepodnošljivo popularnog, danas na žalost pomalo zaboravljenog pisca: na Ephraima Kishona. Predrasude ne ginu i ne stradavaju od toga što ih stvarnost demantira - jer to se često i ne dogodi - predrasude prestaju biti opasne i djelatne kada ih se prestaje ozbiljno shvaćati, ili kada ih se kontaminira humorom, intuitivnom neozbiljnošću, time što se o njima govori iz prvoga lica. Ali, opet, ne pretjerano ozbiljno shvaćenoga prvog lica.

Martina Divić se za književnost pripremala onako kako to nove generacije čine, a kako ja to, naravno, kao netko iz prethodnih generacija, nikome ne bih preporučio: pohađala je radionice kreativnog pisanja, kod Zorana Ferića, pa kod Nebojše Lujanovića. Drugome bi, možda, naškodilo, ili bi kroz njega prošlo kao šećerna vodica, ali je Martini koristilo. Pretpostavljam da su je radionice naučile koncentraciji i svojevrsnoj autorskoj samouvjerenosti, tome tko si, što si i zašto si u trenucima kad pišeš. Njoj je to moralo biti važno, jer se radi o doista izuzetnom, da ne kažem rijetkom, prirodnom talentu za pripovijedanje. Taj talent je, kao što znamo, usmeni, govorni, i njime su obdareni neki muškarci i žene koji najčešće i nisu pisci. Nego nam samo umiju nešto ispripovijedati, tako da nas zadive. Nađe ih se čak i među piscima, katkad vrlo slabim, i reći ćemo za njih da mnogo bolje govore nego što pišu. Martina Divić od malobrojnih je koji pišu upravo onako kako govore. (To govorim premda je još nisam sreo i nemam pojma kako govori, ali dok čitam "Ne postoji sutra u Atru", čujem tu knjigu nekim živim glasom…)

Njih dvoje, dakle, putuju sjeverozapadnom Afrikom, i na tom putovanju uglavnom nema ničega što bi značajno odstupalo od dnevnog ritma i sadržaja dvoje mladih i ne baš imućnih zapadnih turista. Putuju onako kako to čine stotine tisuća njih. I upravo u toj neizuzetnosti, u tome što u njihovu putovanju nema ničega ekstremnog ni izuzetnog, nema prekoračenja ljudskih mogućnosti ni kulturnih šokova, fascinantni je okvir pripovijesti Martine Divić. Osim što je knjiga jednog putovanja, ovo je i knjiga o putovanjima. Osim što je dekonstrukcija jedne velike predrasude (one o Africi i o afričkim ljudima), ovo je posve kišonovska dekonstrukcija kulturnih i zemljopisnih predrasuda, općenito.

Fotografije u knjizi snimio je Toni Vranješ. Važne su, jer su u duhu priče i jer nenametljivo, ali ilustrativno prate priču - od prve, one s roditeljima, kojima u uvodnoj priči obzirnim tonom saopćava da je naumila u Afriku, a oni je, jednako obzirno, pokušavaju odgovoriti. "Ne postoji sutra u Atru" jedna je među najzanimljivijim hrvatskim knjigama ove sezone. Martinino majstorstvo je u lakoći, ali ne pomišljajte da je u lakoći njezin žanr. Upravo suprotno, ovo je laka knjiga za tešku književnost. A meni je mila iz razloga koji vas se doista ne mora ticati: ovo je knjiga iz zavičaja moje književnosti. Da ja kojim slučajem nisam ja, nego da sam posvećeni čitatelj pisca koji se zove kao ja, "Ne postoji sutra u Atru" stavio bih na policu uz "Mamu Leone". Zajedničko im je još nešto, ne samo Drvenik.

Žuta groznica

Evo kako Martina Divić započinje knjigu, u poglavlju i priči u kojoj će roditeljima reći da bi na put u Afriku: "Sjedile smo na balkonu u kupaćim kostimima i kruhom valjale pržena jaja po tanjuru. Bila je sredina srpnja. Nekoliko turista grebalo je asfalt kotačima kofera dok se sunce spuštalo kao velika lopta koju je netko ispucao s neba ravno u more." Nakon uvoda koji čitatelja nužno povuče, jer ga zanima što će dalje biti i jer ga je autorica osvojila slikom balkona i kruhom kojim njih dvije valjaju pržena jaja po tanjuru, sve sa sredinom srpnja i zvukom kotača na koferima po zrnatom i kvrgavom asfaltu, slijedi verbalno nadgornjavanje, savršeno napisano. Kći roditelje uvjerava u nešto u što ih, zapravo, ne može uvjeriti, jer sve se u njima buni. Oni s njom razgovaraju kao hranitelj u zoološkom vrtu s lavom, prisno i pomalo u strahu da ne izazovu odistinsku reakciju. I znaju da će biti po njezinom, ali moraju pokušati.

Interpretacija

Ne znam gdje se balkon iz uvodnog poglavlja nalazi, i dugo promatram fotografiju dok to pokušavam otkriti na osnovu pogleda na pučinu i raspored Pelješca i Hvara, koji se vide iza leđa onih koji, u kontralihtu, sjede za stolom na taraci. Opterećen sam saznanjima iz takozvane stvarnosti - isto onako kao što su mnogi moji čitatelji opterećeni dok čitaju moje knjige, misleći da je u njima dio njihove stvarnosti - i nekako se ne želim od njih odmaći. Divići su u moje vrijeme živjeli uz Bujicu - uređeno i betonirano korito vododerine, koja se spuštala od Biokova - malo ispod magistrale. Uz Bujicu je do njihovih kuća vodio put, koji se spuštao sve do obale i glavnoga drveničkog puta kroz mjesto. Početkom sedamdesetih samo je taj glavni put bio asfaltiran, a uz Bujicu vodila je betonirana staza, nekih sedamdesetak metara, sve do dućana. Iznad dućana započinjala je koju stotinu metara duga bijela cesta, kvrgava, stjenovita, za renaulta 4, koja je vodila sve do Divića kuća. Tako je to u mom sjećaju. I to mi je pred očima dok je pedeset godina kasnije "nekoliko turista grebalo asfalt kotačima kofera". Baveći se u svojoj knjizi velikom geografijom, Martina Divić tako je probudila moju malu geografiju.

VIDEO Nakon 25 godina braka Rocky se razvodi od 22 godine mlađe manekenke, evo za što ga je optužila

 

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije