Svaki živ i dobar čitatelj ima svoju povijest književnosti, svoju antologiju i svoj književni kanon. Oni čine najpouzdaniju čovjekovu biografiju. Zahvaljujući darovitim prevoditeljima, ponekom uredniku, književnom kritičaru ili izdavaču književno vrijeme nije kronološko. Ono teče u više smjerova, prema prošlosti često aktivnije i življe nego prema budućnosti. Pisci prošlih vremena u aktivnim su čitateljskim perspektivama jednako živi kao i naši suvremenici, a katkad umiju biti suvremeniji i prisutniji od njih. Umiju biti življi i moderniji.
Maxa Blechera (1909. - 1938.), rumunjskog pisca, upoznali smo prije deset godina, zahvaljujući prevoditeljskom paru Ana Brnardić - Adrian Oproiu, i Nakladi Božičević. Naslov knjige bio je "Događaji u neposrednoj irealnosti", a žanr neodrediv, osim što se čitatelju moglo učiniti da je, sudeći po tekstu, Blecher blizak rod Brune Schulza. Neuhvatljivo, izmičuće avangardističko remek-djelce, vrlo snažne, ali i vrlo disciplinirane imaginacije. Blecher kao da je izmišljao egzaktna pravila svijeta.
"Osvijetljena jazbina" dolazi nam zahvaljujući Goranu Čolakhodžiću, pjesniku i prevoditelju s rumunjskog, jednom od vjerojatno i najdarovitijih hrvatskih pisaca danas. Da je knjiga pisana u neka druga doba, žanrovski bi je odredili kao - autofikciju. Ali u Blecherovo vrijeme takvo što nije postojalo. U podnaslovu stoji "Dnevnik iz sanatorija", premda o dnevniku nije riječ, jer se ova priča razvija mimo dijarističkih ritmova i pravila. (Knjiga je inače ostala nedovršena, te je u cjelini objavljena desetljećima nakon autorove smrti.)
Max Blecher je, naravno, bio Židov. Iz vrlo imućne obitelji, išao je u Pariz na studije medicine. Rumunji tog doba bili su izraziti frankofili, što i nije imalo previše veze s dalekim jezičnim srodnostima. Ubrzo su mu se, međutim, pojavili simptomi bolesti, koja će snažno obilježiti ne samo njegov vrlo kratki život, nego i njegovo književno djelo. Pottova bolest, ili tuberkuloza kralježnice, zahvaća torakolumbalni dio kičme, a nastaje kao posljedica limfohematogenog širenja bacila iz žarišta infekcije. Pottova bolest bila je vrlo raširena u dugoj epohi tuberkuloze, od nje su ponajviše stradavala djeca i mladi, a izvan sanatorija i bolnica prepoznavala se po vrlo izraženim deformitetima kralježnice, po strašnim grbama u tog lijepog, mladog svijeta, koji bi imao sreće da preživi Pottovu bolest. Životi i umiranja generacija bolesnika odvijali su se po sanatorijima i u krajnje specifičnim bolničkim i životnim procedurama.
Blecherov roman, zapravo, govori o svemu tome. I opet iz nekih dalekih daljina, kroz sjajno jezično i stilsko uobličenje Gorana Čolakhodžića, čujemo srodnika Blecherovog Brunu Schulza. Isto ono šulcovsko čudo života u svijetu, ushit u prizoru, zvuku i mirisu, ali u okolnostima koje su strašne. Ovaj pisac svog čitatelja kao da najnježnije drži za ruku dok ga provodi kroz svoj svijet, i kroz svjetove svojih supatnika. Deformiranih, jedva pokretnih tijela, otvorenih fistula iz kojih neprestano curi sekret, guše se u predsamrtničkom kašlju, i umiru čudesno lijepi. Blecher je pisac groteske i apsurda, ali to nije njegov izbor. On je, po svojoj prirodi i po načinu, vrlo blag, realističan, ali groteskno je ono što on opisuje. Ovako, recimo, on opisuje pogled na svoje tijelo nakon operacije: "Kad sam, odigavši malo plahtu kojom me je bolničarka tijekom previjanja pokrivala da ne vidim krv, prvi put ugledao ranu koja mi se rastvarala na trbuhu, izgledala mi je tako sirovo kao da je to neko meso koje ne pripada mojem tijelu.
Bilo mi je u tom jednom trenutku nepojmljivo da bi ti ogoljeni mišići, obli, nabrekli i vlažni od krvi, mogli biti onaj isti moj trbuh, bijel i gladak prije operacije; bio je zbilja kao komad tranširanog mesa, možda postavljen onamo da me uplaši. Bio je, međutim, rastvoren po sredini kao golema vagina, otečenih i krvlju podlivenih rubova, nešto tome slično vidio sam još samo pri izlascima u jednopregu sa svojom kobilom kad bi ona, podižući rep da nešto obavi, otkrivala veličanstvenu crvenu vulvu sličnu egzotičnu cvijetu mesnatih ružičastih latica."
Čitatelj, međutim, ne samo da ne ostaje šokiran ni sablaznut ovakvim opisom i ovom prispodobom i bijegom u kobilinu vulvu, nego mu takav opis najednom biva začudno blizak. Tako kako Blecher gleda svoje tijelo, tako svijet vidi ono čisto, nekorumpirano ljudsko oko, oko djeteta, koje je sačuvalo i umijeće čuđenja i umijeće gledanja, jer sve to vidi prvi put. Max Blecher sve gleda prvi put. Strašna je i lirski impresivna njegova patnja.
VIDEO Nakon pobjede Zorana Milanovića na mrežama svi pišu o Josipi Lisac: Što mislite, tko bi trebao pjevati himnu ovaj put?
