Naslovnica Showbiz Zvijezde

Na Thrill Blues Festivalu u Trilju čuli smo svirke koje bi trebalo "dovesti" u Zagreb

Troje headlinera, Harrison Kennedy, Lorenzo Piccone i Ismail Mbay, te Manu Lanvin s Devil Blues, skupa sa sjajnim Jamesom Perrijem, Yogijem Lonichem i domaćim glazbenicima, odsvirali su svoje setove uzbudljivo i znalački
15. srpnja 2019. u 23:00 2 komentara 364 prikaza
Foto: Duško Jaramaz/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/10

Pršut i žabe pašu uz blues festival, otkrili smo u Trilju. Zapravo, moram priznati da mi je prva ideja bila napisati da pršut i žabe ne pašu uz blues, tu isposničku glazbenu formu kojoj je, barem nekada, svaki luksuz bio stran.

Thrill Blues Festival Blues se u velikom stilu vratio na obalu Cetine

Jer, kako svirati autentičan blues s prstima masnim od pršuta, a punog želuca? Patnja i čemer nekada su bili istoznačnica za blues s plantaža pamuka, barem u vrijeme blues pionira. Danas je, zapravo odavno, sve drukčije, pa je tako bilo i na 3. Thrill Blues Festivalu u Trilju u Dalmatinskoj zagori prošli vikend. A bilo je odlično.

Žalosno, ali istinito, kada bismo pisali samo o onome što smo čuli i vidjeli na dvije festivalske večeri, a bilo je zaista prvoklasne svirke, hvalospjevi bi sigurno privukli manje čitatelja nego spomenemo li i te mitske artikle poput pršuta i žaba. Čuo sam i odličnu lokalnu priču koja opisuje puno toga, jer netko mi je duhovito rekao; "kad smo imali novca, kupovali smo hrenovke i parizer, a kad smo bili bez love, morali smo jesti pršut". 

Press koneferencija Thrill Blues Festivala DVODNEVNI FESTIVAL U Trilju nastupaju 10 bluzera s tri kontinenta!

Osim toga, pola ovih (svjetskih) glazbenika koje smo slušali u Trilju uopće ne zanimaju ovakve delicije (dok ih ne probaju); oni bi svirali i na "običnoj vodi", i to rade prvoklasno. No, upravo je spoj lokalnih prednosti Trilja, prije svega sjajnog okruženja i ambijenta, i ambicije organizatora, u trećoj sezoni pokazao da Thrill Blues Festival raste i preko svakog racionalnog očekivanja od prije dvije godine, kad je krenuo, predstavlja održiv projekt. 

Prebacimo li priču u vrijeme današnje, ako nema para, "duha" i sluha, slušaju se cajke po kafićima, a kad se organizira Thrill Blues Festival, oko 6000 ljudi skupi se u subotu na sjajnoj večeri punoj sviračkog vatrometa. Ne i vatrometa taština, jer su "domaći" i "stranci", publika, organizatori i izvođači, guštali kao da nitko ne voli cajke. A nije istina, jer sam oko tri u noći ušao u dva kafića u kojima su treštali narodnjaci, a klinci guštali kao da im se na petsto metara nije održavao sjajan festival na koji su mnogi potegli iz Splita i Zagreba.

Znajući za okruženje i svakodnevni blues u kojem živimo, uspjeh festivala još i veći. Pogotovo jer je blues izvorno bio narodna glazba, pa možemo reći da smo slušali i "narodnjake".

Prvoklasni nastupi

I guštali u sjajnim svirkama; nagledao sam se i ove godine po svijetu i festivala i koncerata, ali ovakvu sviračku feštu bluesa kao u Trilju nismo vidjeli ni u Zagrebu. Možda ne bi bila loša ideja da ih se proba dovesti u Tvornicu kulture? Radilo se o prvoklasnim nastupima, a to je ono što, prvenstveno, čini svaki festival. Troje ovogodišnjih inozemnih headlinera, Harrison Kennedy, Lorenzo Piccone i Ismail Mbay, te Manu Lanvin s Devil Blues, skupa sa sjajnim Jamesom Perrijem, Yogijem Lonichem i domaćim glazbenicima, odsvirali su svoje setove na način da su se "struja" i uzbuđenje osjetili i u zraku.  

Na stranu što su Dražen Klarić i Darko Bakić, idejni začetnici festivala, iz Trilja, pa su svojem rodnom mjestu priuštili ovakav festival. Jer potpuno je jasno da bi im bilo puno lakše da su zamislili festival klapa, hard rocka ili narodnjaka, no, oni su se zapikli baš na blues. Priznajem način kako je realiziran festival u trećoj sezoni može im biti na ponos.  

Naravno, oko 6000 ljudi koji su prošli "kroz" festival, ne može biti u krivu. Thrill Blues Festival doveo je glazbenike koji znaju to što rade. Nasvirali su se oni po svjetskim festivalima, a kad ste ih vidjeli kako su uživali u Trilju, sve vam je bilo jasno. Bilo je i nama, novinarima i publici, jer smo te višesatne subotnje večeri čuli svirke kakve ove godine nismo imali ni u Zagrebu. Program je osmislio umjetnički direktor festivala Boris Hrepić - Hrepa koji je ostavio, doslovno, zadnje atome snage, a bogme i glasnica, svirajući, organizirajući, najavljujući, animirajući, vodeći i družeći se s ljudima koji su stigli iz Francuske, SAD-a, Italije, Senegala, BiH i Hrvatske.

Grupa Mi 'Svjetski smo rekorderi – zajedno sviramo 58 godina'

U parku pored Cetine, s ugodnom temperaturom spram dnevne žege, uživalo se u sjajnoj glazbi. Do te mjere da je i vrhunski solo nastup 77-godišnjeg tamnoputog Kanađanina Harrisona Kennedyja na bendžu, vokalima i usnoj harmonici, s Hrepom koji se pridružio na nekoliko pjesama s usnom harmonikom, bez obzira na to koliko bio "težak", zahtjevan i namijenjen specijaliziranim poklonicima bluesa, zadržao nekoliko tisuća ljudi i izmamio ovacije i pljesak. 

Usudio bih se reći da bi i u Zagrebu daleko manje ljudi "izdržalo" ovakav specijalistički, nadahnut i beskompromisan nastup oko ponoći. Još jedna posebnost Thrill Blues Festivala je i to što ističe doprinose domaćih glazbenika, ali onih koji su u rangu s ovima svjetskim, te "kuže" blues. Spomenuo sam Hrepu koji je ne samo duša festivala, sjajan basist i usnoharmonikaš, nego se uz dojmljivu energiju i feeling za blues, poput razdraganog fana može popeti na pozornicu s bilo kime, i u Trilju i u Memphisu kamo je vodio domaće blues snage.

Ili, primjerice, sjajan set istarskog dueta The Screaming Wheels, gitarističkog dueta Lea Anđelkovića i Denisa Makina, koji su početkom godine nastupali i u Memphisu. S dvije gitare zadnje večeri na velikoj pozornici opalili su besprijekornu, znalačku  svirku u maniri autentičnog hard core bluesa kao da su u Memphisu. Jer, to su vrhunski znalci koji ne mogu svirati loše ili "s popustom", oni jednostavno "ginu" na pozornici.

Pokazao je to i uzbudljiv welcome jam večer prije, uobičajena svirka dobrodošlice na blues festivalima, u triljskoj kinodvorani gdje su, nakon promocije druge knjige "Tvornica glazbe" Siniše Škarice, do tri sata u noći glazbenici s raznih strana svijeta guštali u znalačkom jam-sessionu kojeg se ne bi postidjeli niti na delti Mississippija. Gdje su, nota bene, hrvatske blues snage početkom godine dobile nagradu "Keep the Blues Alive", kao tek četvrta neamerička država. Pa, mora se priznati da se zaista trude. 
Istoimenu pjesmu, snimljenu u Memphisu, izveli su kasnije s malim zborom triljske "dice" kao Thrill All Stars Band. U subotu navečer uz nekoliko domaćih bendova, među kojima su Ozon najperspektivniji, vidjeli smo i nastup grupe Mi sa Sinišom Škaricom, jedinog benda večeri s duhačkom sekcijom, ali i jedinog sastava koji svira zajedno u istoj postavi dulje nego što je većina izvođača imala godina starosti - 58. 

Besprijekorni set talijanskog lap-steel gitarista Lorenza Picconea i Ismaila Mbaye iz Senegala na udaraljkama bio je prvi inozemni "šok", dok je sjajan nastup iskusnog showmana i gitarista Manua Lanvina s triom bio prava "bomba". Lanvin je zvijezda koja svira po velikim festivalima, razgovarali smo prije nastupa, pa mi je rekao da je prije 15 godina bio privatno u Hrvatskoj i da uživa što je opet ovdje. 

Zvijezda u usponu Manu Lanvin: 'Vaša povezanost s Bogom i rat inspirirali su moju pjesmu'

Treba ga dovesti u Zagreb jer je vrhunskim setom odradio svjetski nastup; očito je da obožava Stevieja Raya Vaughana, na stranu što je eksplozivan gitarist, ali je set listom i trudom na pozornici pokazao da se na scenskom nastupu treba raditi, što neki domaći nikako da shvate. Iako je Francuz, Lanvinoveo posvajanje američkog bluesa te večeri bilo je bez premca.
Lanvin je bio odličan, ali moram priznati da mi je Yogi Lonich - koji mu se pridružio u spektakularnoj završnici kad su s pozornice sišli među publiku - draži kao gitarist, prirodnijeg i punijeg zvuka. Lonich je ne samo sjajan gitarist nego dobri duh festivala. Bio je to ove godine i James Perri, tamnoputi pjevač obrijane glave iz Chicaga, početkom devedesetih član Soul II Soul. I on i Lonich žive u Zagrebu, što je paradoks znajući za sve koji odlaze odavde. 

Blues paše uz rijeku

Perri je ne samo sjajan pjevač nego i autor pjesama, u Zagrebu ima i svoj studio, upravo završava projekt s Yayom iz Jinxa, a na welcome jamu i u završnoj večeri s Thrill All Star Bandom bio je "vođa puta" na pozornici, za klavirom ili pred mikrofonom.  
Skupa sa sjajnim Leom Anđelkovićem na bubnjevima, koji mijenja instrumente kao da su svi "njegovi", a album matičnog benda Producent izlazi mu na jesen u izdanju Croatia Recordsa. Na pozornicu se s njima popeo i odličan gitarist triljskog Ozona Ivan Kozina, koji je nastupao prije, i odrapio sjajnu svirku s Lonichem. Malo treba da se novi talenti - ali i marljivi radnici iz pozadine koji vode računa o instrumentima i tonskim probama na pozornici kao kolege međunarodnih gostiju - probiju u "prve redove", pa se poslije ljudi pitaju "zar zaista imamo toliko dobrih glazbenika?" I tko sluša cajke? I gdje svi oni uspijevaju svirati tijekom godine kad su toliko usvirani, a nije baš da se može organizirati puno ovakvih koncerata?

I zbog toga je Thrill Blues Festival kap u moru okolnog kiča i bofla koji svakonoćno zatrpava publiku od Zagreba južnije, bez izuzetaka. S druge strane, upravo je predstavljanje lokalnog ono što i Thrill Blues Festival čini posebnim, dapače, upravo je ležerna atmosfera koja je vladala uz Cetinu bila razlog zbog kojeg se međunarodna ekipa glazbenika osjećala tako dobro. Jer, kako mi je lani rekao dugogodišnji predsjednik Blues Foundation, Jay Sieleman, "blues glazba paše uz rijeku, bio to Mississippi ili Cetina".

Boris Hrepić-Hrepa BORIS HREPIĆ-HREPA Govorili su da nitko neće doći u Trilj, a sad imamo vrhunski festival!

Ponovimo, osnova svakog festivala prije svega su atraktivne svirke, a Hrepin izbor ove godine bio je majstorski pogodak. No, znajući za sve lokalne kulturne znamenitosti, stare utvrde, rimske iskopine i povijesne lokacije, savršene za generaciju turista s biciklima i backpackera koja u turizmu želi vidjeti i nešto zanimljivo, prilika je to da se dovede sve kojima se ne da (samo) gužvati po asfaltu i na pretrpanim plažama, a blizina Splita i Makarske dodatna je prednost. Rebrendiranje Trilja i Cetinske krajine, koja neodoljivo podsjeća na unutrašnjost Istre, moglo bi krenuti od kovanice koju je preklani smislio Neno Belan; imamo Istrijane, ali i Istriljane. Jer, ovo je još jedan odličan TBF.   

 

Ugostitelji
DRAMATIČNE BROJKE
Anketa: Čak 80,5 posto radnika u ugostiteljstvu smatra da je za njih bolja opcija selidba u inozemstvo

A1 izdvaja za Vas

  • miros:

    Hrvoje Horvat svaka ti dala. Odlično napisano a odlično je i bilo. Čak je teško i opisati dobru atmosferu koja je bila tu večer na TBF.

  • zivko32:

    Dobar komentar, koji na početku ne obećava jer se autor čudi što to Triljju treba? Očito nije dobro informiran kakva je duša dalmatinskog zaleđa koje je bogato raznim glazbenim ukusima, puno probranijim nego što se iz vizure Zagreba može i ... prikaži još! zamisliti! Nakon tog šoka i čuđenja slijedi dobar tekst koji je uspio dio atmosfere festivala prenijeti na papir!