Naslovnica Showbiz Estrada

'Na Radio Osijeku učio sam Škoru kao spikera početnika čitati vremensku prognozu'

Branko već šestu godinu zaredom osmišljava Ljeto u MSU, a u intervjuu s našom novinarkom otkriva koje bendove bi još volio dovesti na krov muzeja i kako je predsjedničkog kandidata poučavao zanatu radijskog voditelja.
21. srpnja 2019. u 08:00 0 komentara 634 prikaza
Foto: Boris Ščitar/Večernji list
Pogledajte galeriju 1/5

Kao što u moru novozagrebačkih naselja „strši“ Muzej suvremene umjetnosti, tako i njegov producent i voditelj Odjela za programsko-izložbenu djelatnost Branko Kostelnik strši među muzealcima. Ali ograničiti Branka, odjevenog u crne hlače, košulju neobičnog dizajna a la Morrissey i nezaobilazne starke na nogama na samo jednu funkciju – ne ide, još od početka njegove multimedijske karijere. 

Darko Rundek i Jazz orkestar HRT-a jazz poslastica Darko Rundek i Jazz orkestar HRT-a rasprodali Gorgonu

Branko već šestu godinu zaredom osmišljava Ljeto u MSU, događaj koji na krov muzeja i platou kod tobogana MSU, a ove sezone i muzejske garaže, dovodi mješavinu jakih i kultnih bendova regije, ali i izložbe, filmove, književne tribine te performanse, tako da su lipanj i srpanj u igri u MSU čisti Gesamtkunstwerk, potpuni umjetnički doživljaj. 


– Najveća želja mi je stvoriti uvjete da možemo dovesti u MSU vrhove svjetske pop-kulture – Toma Waitsa i Kraftwerk na primjer – najavljuje Branko koji je ove godine uspio dovesti, u okviru njihove europske turneje, i slovensku skupinu Laibach. 

Kakvi su dojmovi s posljednjeg Ljeta u MSU: Laibach, The Strange, Borghesia, ali i Letu štuke, Tram 11 – malo tko bi napravio takav line-up, a drugu godinu zaredom uz performanse uveli ste i književne tribine. Kad je krov aktivan, djeluje kao da smo u Berlinu ili nekom drugom svjetskom gradu? 
Reakcije su fantastične. Kritičari su ovo Ljeto u MSU proglasili najboljim do sada i jednim od najboljih u ovom dijelu Europe. Doista, tu se dogodi nešto pozitivno! Pretpostavljam da naš sjajan prostor inspirira glazbenike i umjetnike i onda oni daju 200 posto na sceni te ta vibra ide prema publici koja poludi i ima istu takvu energiju i feeling. Sve se vraća i tako nastaje jedan začarani krug koji rezultira nezaboravnom atmosferom i koncertima: tako je bilo svih ovih 6 godina i 37 koncerata – od perjanica regionalnog rocka poput Majki, Laibacha, Hladnog piva, TBF i Let 3, Rundeka, Pankrta, Električnog orgazma, Ede Maajke i Ramba Amadeusa do mladih Kandžije, Repetitora i Jonathana. A već i vrapci znaju da sam, popevši se na tek izgrađenu krovnu terasu MSU, doživio valjda nekakvo prosvjetljenje i vidio odjednom Beatles i U2 i RHCP i njihove nastupe na krovovima i u sekundi shvatio da moramo tu organizirati svirke, naravno s ozbiljnim multimedijskim konceptom koji spaja suvremeni art i pop-kulturu. I tako i bijaše... 

No krenimo redom. U rodnom Osijeku završili ste Pravni fakultet – kako se, primjerice, rimsko pravo uklapa u vaš životni moto – sve je to rock’n’roll?
Ha,ha,ha – da je sve to rock’n’roll bilo je potpuno potvrđeno u praksi kada sam kao jedan od studenata koji je najbrže davao ispite prve tri godine studija i bio na prijemu među prvih 10 od gotovo tisuću kandidata. Nakon uranjanja u duboko more novinarstva i rock-benda dobrano odužio studij – to je bila cijena i ja sam na nju dobrovoljno pristao i nije mi žao. Predviđali su mi karijeru vrhunskog odvjetnika, mamili me jahtama i kućama i Mercedesima, ali ja sam svjesno izabrao ovaj put koji me je duhovno ispunjavao. Na kraju sam stigao, kad je band „objesio kopačke o klin“, završiti i pravo i magistrirati sociologiju kulture na ljubljanskom sveučilištu, što mi je bilo važno za posao producenta koji sada radim u MSU. Mislim da sam time uspio ono što sam oduvijek cijenio kod nekih starijih: spojiti životno iskustvo i ulicu s obrazovanjem. Ili jednostavnije rečeno: ne biti ni isključivi knjiški moljac ni neobrazovani uličar.

Tih godina osnovali ste i kultnu art-rock grupu Roderick, kako je vaš stil prolazio u „gradu tamburica“?
Na početku je bilo, znate ono – svakako. I nerazumijevanja i pljuvanja i podmetanja; ali to je nama tada bilo normalno. Mi smo svjesno išli raditi nešto potpuno novo kao nezadovoljni i gnjevni mladi ljudi i znali smo da će biti reakcija. No, zanimljivo je da nije bilo samo napada od narodnjaka i tamburaša, nego i od brojnih rokera koji su se dolaskom punka i novovalnog izričaja – pod čijim utjecajem smo mi radili – osjećali na neki način ugroženim. Naime, oni nisu shvaćali što se to novo doista događa. To su bili simpatični rokeri starog kova i među njima je bilo jako dobrih glazbenika, ali na razini svijesti, teksta, stava, novih poetika, nisu napredovali. Ostajali su, kako ja volim reći, zamrznuti u jednom vremenu. U jednoj kutiji. Znate ono shvaćanje rock’n’rolla: „Mašimo kosurinama i sviramo dugačka sola da pokažemo da smo brzi u prstima i vičemo pri tome ‘yeah’.“ To je dotad bilo shvaćanje rock’n’rolla, čast izuzecima. I naravno onda smo mi njima bili opasnost. Nešto novo čega su se valjda bojali. Jer jednostavno nisu ništa razumjeli. Danas je to smiješno, ali, znate, nije bilo zgodno kada vas kao punkera ili darkera u crnom s prvom naušnicom u uhu u gradu ili pjevačicu s do tada neviđenom kosom obojenom u zeleno žele pretući na cesti rodnoga grada. Samo zato što ste drukčiji. To su bile čiste male revolucije svijesti. Kao što su imali problema i veći igrači: Johnny Rotten, Joe Strummer i njihove ekipe, vođe punka u Londonu
Sjećam se jedne anegdote kad su na mene na jednom sastanku oko dogovora za promotivni koncert za LP-kompilaciju „Pogonsko gorivo“ krenuli članovi četiri benda, dakle njih jedno petnaestak, jer smo ja i moj Roderic bili jedini alter art-rock bend sa svojim stavovima i svjetonazorom naspram njih četiri pop-benda. Ali, ja sam odrastao na cesti, u najjačem kvartu u gradu, poznatom po najjačim legama, čuvenom Vijencu. I onda je pola moga kvarta došlo na koncert u osječki STUC gdje je bilo nekoliko tisuća ljudi. I znate tko se onda došao ispričati ispred svih bendova pred sam koncert? Nitko drugi do Miroslav Škoro koji je tad svirao u jednoj od tih grupa, a kojeg sam ja kao stariji spiker-voditelj na Radio Osijeku učio kao spikera početnika čitati prognozu vremena.

bitka Izložba Andrije Maurovića Pogledajte nikad izlagane erotske i ideološke radove našeg majstora stripa

Tko su vam bili uzori?
Osim spomenutih Rottena i Strummera, naravno David Bowie, Iggy Pop, Lou Reed, Ramones, a poslije možda i najviše Nick Cave, David Byrne, Tom Waits i Joy Division. No, kako smo mi već tada bili otpočetka onako široko multimedijski, tako su na nas u početku više utjecali umjetnici iz drugih žanrova poput Andyja Warhola, Toma Gotovca i Kugla glumišta, filmaši Fassbinder, Herzog, Buñuel, Godard, Scorsese, Lynch, Cimino, Šijan, glumci Robert de Niro i Al Pacino, strip-autori oko Novog kvadrata, Ilić, Kordej, književnici Burroughs, Kerouac, Bukowski, Ginsberg, Umberto Eco i Edgar Alan Poe, pa oni domaći oko časopisa Quorum, ekipa iz Poleta i Mladine. Šaroliko društvance, nema što. Ali, iz tog miksa, te posude različitih tekućina, crpili smo inspiraciju i stvorili svoj, govorili su kritičari čiji smo bili ljubimci, osebujni stil.

U to vrijeme počeli ste raditi i kao novinar, i to mainstream medija. Kako ste balansirali „ozbiljan posao“ sa svojim bendom?
U početku je bilo teško, a mnogima i čudno. Bilo je tu nerazumijevanja, svega. No bila je to ona prvotna mladenačka strast i, kažu, neviđena energija. Bili smo uvjereni da ćemo promijeniti svijet. Meni su novinarstvo i rock’n’roll, uz nogomet, jedna vrsta Svetog Trojstva. Mislim da imaju jaku poveznicu, jedan zajednički senzibilitet koji samo na prvu loptu nije vidljiv. Mogao bih pojednostavljeno reći da ih veže ta jedna predivna metafora pravog života, istinskog življenja – težnja iskrenosti i istini. Na jednom koncertu proživite kroz interakciju, izvedbu, katarzu – cijeli jedan život. Ili pogledajte samo jednu tekmu punu prevrata: isključenja, vratnica, sudačkih nepravdi, rolica, petica i driblinga, muških startova. Netko pobijedi u produžetku u zadnjoj minuti; to ne može smisliti niti jedan dramski pisac, ma koliko talentiran bio.

S radom u MSU počeli ste 1993., ali niste zapostavili pisanje – eseji, tekstovi, osvrti ste nastavili objavljivati po vodećim magazinima i novinama. 
Istina. To je valjda ipak temelj mojeg izraza. Znate, prvo bijaše riječ… ma želim istaknuti da sam ja uvijek sve počinjao zbog teksta. I kad sam osnovao bend, to je bilo pod utjecajem snažnih i kritičkih punk tekstova engleskih i američkih bendova koji su meni i mojoj generaciji promijenili svijest. I kad sam objavio prvi tekst 1978. u tad kultnom Politikinu zabavniku i dobio prvu nagradu – najveći honorar. Zatim svi ti silni intervjui, kritike, reportaže tijekom ova četiri desetljeća u novinama i tjednicima od Danasa i Nedjeljne Dalmacije do Jutarnjeg lista, Vjesnika, Zareza i Vijenca, pa sve do pisanja drame „Osječki long, long play“ koja je prošle godine u režiji Saše Anočića premijerno izvedena na pozornici osječkog HNK i 2018. proglašena među tri najbolje predstave u zemlji. Jednostavno su ti tekstovi, to pisanje ne samo dio temeljne želje za izrazom i artikulacijom stavova nego i jedne iluzije da svakom riječju i tekstom utječeš na stvarnost, na pojedinca i njegovu svijest. I to sada i ovdje. Sigurno pomalo romantično, ali… 

kruže snimke Glumac izboden nožem usred bijela dana, teturao i vikao da zovu pomoć

Kako danas gledate na svoj art-projekt Gorgona Nova, što vas je privuklo baš performansu, a ne klasičnom kazalištu? 
Meni je performans kao izvedbena umjetnost jako bliska rock-koncertu kao jednom ritualu, dakle bliska mom senzibilitetu. Jedan od mojih učitelja Tom Gotovac znao je reći: „Život, sve, sve je to jedan performans.“ Neki kažu da je Gorgona Nova jedna od najjačih stvari/projekata koje sam pokrenuo u karijeri, zajedno s Igorom Arlovićem. I to je taj jedan ludizam, ironija u postupku koju sam naučio od velikih igrača s kojima sam imao sreću i čast družiti se i raditi na projektima poput istinskih legendi: akademika Ivana Kožarića i Toma Gotovca. Dakle, što sam ustvari napravio: našao sam zapisnike s tzv. sjednica gorgonaša početkom šezdesetih koje su održavali u Ilici i od njih iskrojio 10 pjesama i s Arlovićem ih uglazbio: snimili smo jedan crno-bijeli film s njihovih sjajnih izložbi koji na nastupima idu iza nas. Obukli smo se u odjela s Vaništinim cilindrom i beskonačnim štapom s dva kraja koji sam dao izraditi po uzoru na Vaništin original. Reakcije i kritike i publike bile su sjajne. Upravo smo završili hrvatsku i regionalnu turneju po muzejima i galerijama Sarajeva, Ljubljane, Rijeke, Varaždina, Rovinja, Osijeka, Karlovca, Splita i nastupom u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu. A nagodinu spremamo europsku turneju. 

Što smatrate svojim najradikalnijim potezom? 
I toga je, kažu, bilo. Ali, znate, ja pod tim pojmom podrazumijevam ne samo umjetničku slobodu nego borbu za opću slobodu pojedinca, ma koliko to patetično danas zvučalo. Prvo mi padaju na pamet dvije moje akcije/performansa. Jedan iz daleke 1986. kada sam glavnu osječku ulicu za potrebe snimanja filma preimenovao u ulicu po nazivu mog benda – Roderick Strasse! Tako da sam jedini roker u nas, a i šire, koji je za života imao ulicu. I to je, taj dizajnirani natpis, stajalo puna dva mjeseca, pazite: riječ je o Ulici JNA, tako da je to bilo pomalo i opasno. I subverzivno. A drugi je performans prije mjesec i pol na pressici za Ljeto u MSU kad smo vođa Laibacha Jani Novak i ja rezali žicu kojom smo optočili kadu koja je glumila Jadransko more i začuđenim novinarima dijelili srdele. Bilo je to pomalo montipajtonovski… 

PULA FILM FESTIVAL Trijumf potresne priče o ženi koja je spasila 10 tisuća djece iz ustaških logora

Oni koji vas poznaju znaju kakav ste zaljubljenik u ploče i s koliko strasti čuvate svoju arhivu – od fotografija do plakata – sve je u vašem uredu u kojem se ne bi snašao nitko osim vas. Koja sve blaga krijete?
Dobro ste rekli… to su za nas blaga, nekima nisu jer sve ovisi tko i kako gleda. Ima tu doista jakih stvari poput rijetkih omota ploča i samih LP-a i CD-a, fotografija koji su autentični dokument vremena, ali često i pravi art, postera, knjiga, časopisa, magazina… Ali, to nisu obični proizvodi – to su sjećanja i emocije. Kanim sve to jednog dana pokloniti svojem Društvu za istraživanje popularne kulture pa neka mlađe generacije istražuju i vrednuju. Ako bih uopće bude zanimalo, naravno.

Iza vas je gotovo 20 publikacija i knjiga – posebno se ističe “Odvedi me do ruba šume” jer je opet riječ o multimedijali – digitalna knjižica poezije s glazbom i crtežima, ne možete pobjeći spajajući različite vidove umjetnosti.
Istina, mene multimedijalnost draži od prvog dana i očigledno je dio mog creda. Jednostavno, tako sam se formirao u osamdesetima, tako se najbolje osjećam kao autor i uporno guram taj film. Knjižica koju spominjete prva je digitalna knjiga u Hrvatskoj, a okupio sam solidno društvance: glumce Almu Pricu i Gorana Grgića, pjesnika izbornika Krešimira Bagića, slikara Tomislava Buntaka i moju grupu Roderick Novy. NBA generacijska art postava. Mislim da se ona još uvijek može naći na internetu. 

Knjigu „Popkalčr“ gdje intervjuirate vodeće ljude punk/rock scene jedan je kritičar nazvao poprilično „samozadovoljavajućom“ te da je ustvari riječ o vašim anegdotama s najjačom postavom scene osamdesetih. Kako to komentirate – da i u kritikama volite vidjeti sebe kroz prizmu druženja s, primjerice, Canetom.
Ne bi se baš složio da je to zbirka anegdota. Ima tu i ozbiljnih tekstova. Garniranih, naravno, i tim slučajevima iz prakse, jer sam bio aktivni akter te scene. A ta praksa, to je upravo temelj pop-kulture. Tu knjigu preporučuju profesori na predmetima Kulturologije i sociologije kulture diljem Lijepe Naše. Bilo je sjajnih reakcija na knjigu i ta ljuta recka. Kako sam i sam godinama pisao kritike, znam da se nikada ne odgovara na kritiku. Ali, taj mladac kojem je to bila jedna od prvih kritika u životu nije ništa razumio, a urednik ga je iz njemu znanih razloga napucikao na knjigu. Naime, njegov glavni motiv je bio zašto ja pišem o tome o čemu pišem, a ne o nečemu drugom! Zamislite argumentacije. Naravno da autor bira o čemu će pisati i kritičar onda, prema znanju i savjesti, piše kritiku na temelju toga, barem su nas tako učili. Onda sam htio genijalcu poslati kilogram griza u paketiću, ali sam odustao zbog njegove mladosti. Premda se slažem s Kojom koji je davno pjevao “Mladost ne opravdava besvest”. 

bez dlake na jeziku Hloverka se zbog Karleuše obrušila na klub u vlasništvu našeg nogometaša: 'Neka nas poštede toga'

Koja anegdota i s kim vam je najviše ostala u pamćenju? 
Neki me drukaju da od toga napravim knjigu, ali mislim da je ipak rano za memoare. Trebao bi cijeli jedan intervju da vam ispričam samo najjače priče. Sada mi samo prolete scene poput zaštite Nastassje Kinski kad sam počeo raditi s njom intervju na snimanju filma u Kastvu, a njezin menadžer fizički nasrće na mene jer je kao čuva, a onda ona za nagradu dogovori naše dvodnevno druženje na setu, guštanje u stručnim nogometnim opservacijama sa slikarom Julijem Kniferom, nuđenje nevjerojatnih novca Jasenka Houre za plastični novčanik Dinama iz 1967. s fotkom prvaka Kupa velesajamskih gradova koji sam kao klinac kupio na kirvaju u Slavoniji, a koje sam, naravno, odbio, prvotno odbijanje Nicka Cavea za intervju, a onda kada sam sjeo u backstage snimati kolegu mu Blixu – ljubomorno kruženje oko nas tog taštog dječarca, a velikog pop-umjetnika, Kožarićeva plastična vrećica na njegovoj glavi protiv kiše dok idemo u studio snimati, alter-hit „Lijepa dama brkata“, dugački nokat Toma Gotovca na snimanju spota mog benda, sneni pogledi i vibre s Margitom Stefanović iz EKV par mjeseci prije njezine smrti u intervju na Gornjem gradu za koji će se ispostaviti da joj je bio zadnji u životu... Pa odgovor Josipe Lisac kada je u studiju sa mnom snimala vokale za moju pjesmu “Kralj ulice” kada sam joj nudio vrhunsko vino da kao stvorimo feeling, a ona veli feeling il’ imaš il’ nemaš... Ili pak Arsenove ocjene mojih tadašnjih plavokosih prijateljica s kojim sam ga redovito upoznavao šifrirane redateljima koji su obožavali plavuše: za jednu mi je vikao Hitchcock, za drugu Godar, a za treću Mournu...

O osamdesetima ste u Džamiji napravili i izložbu „Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne“, što vas posebno fascinira iz tog vremena?
Ono što je doista činjenica: to je vrijeme nakon smrti Josipa Broza Tita, doba otvaranja, vrijeme borbe za slobodu na svim razinama: od umjetničkih preko seksualnih i rodovskih do ekoloških i političkih. Sve ovo što danas forsiraju civilne udruge i brojni pokreti tada je začeto. Nešto kao šezdesete na zapadu. I to se odrazilo na fantastičnu rock i popkulturalnu scenu za koju su mnogi relevantni anglosaksonski kritičari rekli da je najjača istočno od Britanije. Dakle, najjača na europskom kontinentu! I moja je generacija u tome sudjelovala punim plućima kao aktivni akter. I to se ne zaboravlja. I nitko pametan time ne potire da i danas ima sjajnih novih stvari i autora. Ali koji stoje na ramenima divova iz osamdesetih. 

Kako gledate na današnju rock-scenu u Hrvatskoj, ima li je uopće? Smatrate li da se nakon „booma“ Fiju-briju, Jabuke i Majki sredinom devedesetih pojavio netko tko bi zavladao scenom karizmom poput Baretove?
Smatram da je i te kako ima, ali je pod čudnim okolnostima uvjetovanim specifičnim društvenim kontekstom hrvatske tranzicije – koja traje neuobičajeno dugo – potisnuta djelomično na marginu. Danas su zvijezde trećerazredni političari i sumnjivi poduzetnici, a nekad su to bili Štulić i Bregović, ali i to je odraz duha vremena u kojem živimo. No, upravo zato mislim da rock na ovim prostorima i te kako još ima smisla, jer opet ima razloga za novu akciju. I kako, zbog posla, ali i znatiželje, pratim i novu scenu, odgovorno tvrdim da ima jako puno novih, dobrih bendova i autora. No, Bare kao način rock’n’roll življenja – znate ono: sex, drugs and rock‘n’roll, kao model, kao paradigma ipak više nije moguć. Danas mi i najveći otkvačenjaci rocka dolaze na svirku i traže mi na stejdž običnu vodu. Nekad, mnogi nisu mogli završiti koncert od količina droge i alkohola. Bendovi su danas kao male firme: imaju svoj račun, PR, menadžera, kombi... pravila igre. Mi smo tu bili jako razbarušeni, ali čisti kao bebe. Nevini i naivni. 

Owen Wilson u Splitu SNIMA FILM Slavni holivudski glumac u Splitu: 'Naletio sam na njega u dućanu'

Nezaobilazno pitanje je, naravno, i ima li popa u Hrvatskoj. Posljednji su vjerojatno bili Jinxi, kod nas se i Severina i Rozga „guraju“ pod pop. Prekrižite li se kad čujete neku njihovu novu pjesmu ili vas možda inspiriraju na izvedbu neke nove ideje?
Čini mi se da je upravo u tom dijelu napravljen velik pomak: naime prije koju godinu sam nekoliko bendova nazvao smart-popom u pozitivnom smislu. Dakle, pjesme im imaju pop strukturu, ali nisu ljiga i kič, nego inteligentni autori s odličnim, pametnim tekstovima i kvalitetnom poetikom. Uz Jinxe koji su prevođeni sjajnim autorom Cokijem to prvi etablirali zadnjih sezona potvrdili su se i Pavel i Detour, a i Vatra, premda su pop-rock bend svrstavam ovdje te još nekoliko mlađih. To ohrabruje, jer kad bi nam mainstream bio kvalitetan, dakle pop, onda bi se i lijevo i desno od toga mogle i morale događati kvalitetnije stvari. Svojedobno je Darko Glavan rekao da bez mainstreama nema ni kvalitetne alternative. Ja sam se složio s tim, ali uvijek dodavao: ali bitno je kakav mainstream. Severina i Rozga su legitimne pojave na tržištu, ali onog trenutka kada ljudi budu obrazovaniji, a mediji demokratičniji i kvalitetniji i kada se pobijede razni lobiji i predrasude, smart-pop bendovi mogli bi postati temeljni mainstream, a one će izgubiti na svojoj važnosti. Uostalom, kao i u svim drugim porama našeg društva: od politike do kulture i sporta. Odnosno, birat ćemo bolje i kvalitetnije. 

U pogonu ste 24 sata. Stignete li pratiti situaciju u zemlji? 
Naravno da pratim. Uvijek me zanima društveni kontekst jer se on odražava i na popkulturnu scenu. Što reći? Jednom sam, još davno u devedesetim, biranom društvu dekadentnih intelektualaca u kultnom zagrebačkom BP klubu rekao da moramo snimati i dokumentirati sve što nam se događa, jer nam unuci neće vjerovati. Eto, nažalost, to mogu ponoviti i danas s tim da je sreća da je tehnologija toliko napredovala pa se sve može pohraniti na stickove i kompjutore. Zamislite koliko smo samo morali potrošiti vrpci, VHS, DVD i CD medija da sačuvamo sve te „bisere“.

Dom poznatih nogometnih klubova i Oasisa često spominjete kao najdraži grad. Što vas toliko privlači Manchesteru i je li točna priča da ste u mladosti bili poprilično dobar nogometaš?
Manchester obožavam zbog jednostavnog razloga: toliko talentiranih i čudesnih autora i likova u dvije najvažnije stvari na svijetu: nogometu i rock’n’rollu u tako relativno malom gradu. Sjetite se samo genijalnog Alexa Fergusona i njegovih sinova – pop-ikona: Cantone, Giggsa, Beckhama, Rooneya, Scholesa, Ronalda… A prije toga legendarnih Georgea Besta, kojeg su zbog popularnosti zvali peti Beatle, i Bobbyja Charltona. O rokerima da i ne govorim; The Buzzcocks, The Smiths, Joy Division, The Fall, New Order, Stone Roses, Happy Mondays. Oasis i Gallaghera naravno cijenim, ali morate znati da smo mi ljuti protivnici: on naime druka za plavi dio grada, za građane, Manchester City, a ja sam vam od kultne 1968. fan crvenih đavola – Uniteda. Dakle, frka. Istina, igrao sam nogač navodno jako dobro s mojim frendovima u kvartu i bili smo među najboljim ekipama u gradu i regije, često i prvaci. Ali zeznuli su nas rock, pivo, bela i pecanje. 

Kik
Prolistajte novi KiK katalog i ne propustite super akcije!

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.