Trenutačno naricanje oko sudbine Kulušića, koji bi po svemu sudeći trebao biti "razmontiran" nakon završetka sudskog spora koji je trajao desetljećima, razumljivo je zbog uspomena koje mnogi imaju uz taj klub. S druge strane, nije nelogična niti potreba da se mjesta od kulturnog značaja sačuvaju, mada bi praksa s usporedivim prostorima u svijetu potvrdila suprotno. Primjerice, newyorški klub CBGB, u kojem sam davno bio nekoliko puta, prije desetak godina postao je butik - doduše, jako dobar, Varvatos - a tada sam se uvjerio i da su Looking Glass, tonski studiji u Sohou, gdje je godinama snimao producent Tony Visconti s Bowiejem, pa i njegov zadnji album "Blackstar", zatvoren zbog povišenja najamnine koju im je odredio vlasnik.
S Kulušićem je problem i u tome što je klub godinama bio neaktivan, a već u devedesetima dogodilo se djelomično preuređenje u kojem je dodana DJ kabina i stepenice za galeriju. Upravo zbog te neaktivnosti dogodilo se da su mnogi drugi klubovi po Zagrebu u međuvremenu postali novim generacijama ono što je Kulušić bio starijima, a među njima, mlađima, nema neke povezanosti s tim mitskim mjestom. Još je gore da mnogi od ovih koji sada kukaju nad sudbinom Kulušića niti ne odlaze na brojne koncerte po živahnoj zagrebačkoj klupskoj sceni i stalno nostalgično trube o sjećanjima na Kulušić.
No, ne živi se od sjećanja, nego od aktivne rock scene, ali ćemo se ovom prilikom podsjetiti te mitologizirane prošlosti Kulušića koji je zaista odigrao važnu ulogu. Još od sredine šezdesetih, mada se danas najviše govori o njegovoj ulozi tijekom novog vala početkom osamdesetih i u idućem razdoblju. Jedno od pitanja o često predimenzioniranoj mitologiji domaćeg novog vala vjerojatno je i ono, je li taj Kulušić zaista bio tako dobar klub? Otvoren 1966., za novovalnu je generaciju početkom osamdesetih bio najrazvikaniji klub ne samo Zagreba nego i Jugoslavije.
Već i podatak koliko je u njemu snimljeno koncertnih albuma dovoljno govori, a pogotovo znamo li da se odreda radi o izvrsnim izdanjima i s ove crte povijesne razdaljine. Mada, već je tada, početkom osamdesetih, bilo jasno da se poklopilo nekoliko energija, ili čega li već, i proizvelo ambijent u kojem su s lakoćom postizani visoki rezultati. Ostaju dokazi, snimke albuma, a ostaju i impresije s tadašnjih koncerata. Kao klinac sam ih vidio dosta pa bih mogao skratiti priču; ako u kasnijim medijskim, ljigavim i nekritičkim sjećanjima ima slinave nostalgije, tadašnja impresija bila je da se radilo o potpuno ovozemaljskim, razumljivim i nevjerojatno dobrim, sasvim "obično" sjajnim koncertima.
FOTO Pogledajte gdje živi Blanka Vlašić
Kulušić se nametnuo kao ključna pozornica nekoliko godina, mada su mu Lap i Klub SC-a bili za petama. Postoje koncertni albumi pa se može provjeriti, ali doista, svi koji su prisustvovali tim nastupima bili su svjesni da se ne radi o budućoj povijesti, nego o vraški dobrim koncertima. Najbolje, većina tadašnjih bendova stizala je u svojim najranijim izdanjima pod svjetla reflektora i pod povećala publike i kritike kao već potpuno formirani izvođači. Nije bilo kvalitativne razlike između nastupa Gang of Four u Domu sportova u sklopu Zagrebačkog biennala 1981., i nastupa Šarla akrobate večer prije njih, ili pak koncerata Filma i Azre u Kulušiću.
Radilo se o jednako napetoj glazbi, zbog čega nije bila laž da je usuglašenost nas iza (polu)željezne zavjese i njih iz Velike Britanije tih par godina bila frapantna, kao i umjetnički dometi i imaginacija bendova i sviračka realizacija na albumima i koncertima. Gledao sam kao klinac u Lapidariju prve zagrebačke nastupe Lačnog Franza i Šarla akrobate i nije bilo drugoga nego otići doma shvaćajući da si vidio nešto prijelomno. Pa sutra čitati o tome u Poletu, čiji ti je stariji novinarski kadar potvrdio da nisi pogrešno shvatio priču.
Bilo je to tada redovito stanje, mada kratko, od 1979. do 1982. Vladala je neka vrsta belle epoque, bez znanja da će, kao prije 1. svjetskog rata, i ovaj put sve ubrzo nestati. Na klupskim nastupima vidjeli smo mlade, ali već autorski velike, artikulirane bendove.. Za razliku od danas, kad rock alternativa ostaje alternativom desetak godina, prve godine rada Filma, Azre, Prljavog kazališta, Haustora, Električnog orgazma ili Idola već su ih dovele do statusa značajnih, zamalo srednjostrujaških bendova s jakim odazivom publike i medija.
FOTO Pogledajte kako izgleda atraktivna vila Igora Tudora
Mnogi, od Bijelog dugmeta na dalje, sve do Buldožera, Ekatarine velike i Električnog orgazma 1986., ušli su u Kulušić snimati koncertne albume, a utjecaj mladih pridošlica bio je presudan za smjer čitave rock scene. Od Azrinih tjedan dana nastupa u Kulušiću vidio sam barem tri, slično kao i od Leb i sol, kad je Stefanovski samo mijenjao boje All Stars tenisica iz večeri uvečer. Film je prvi snimio album u Kulušiću 11. veljače 1981., a "Ravno do dna" integralna je snimka samo jedne večeri, iako su snimani svi nastupi Azre.
Kao u slučaju Filma u Kulušiću, ili bilo kojeg drugog koncerta iz Kulušića, pitanje je zašto domaća diskografija niti jedan od tih nastupa - tada su redovito emitirani u emisijama Radio Zagreba Dražena Vrdoljaka ili Ante Batinovića - nije pronašla u arhivima i objavila ih u proširenim verzijama na CD reizdanjima kako se to već dekadama radi u svijetu? Odgovor je, zato što tih cjelovitih snimaka nema, nisu sačuvani, ili su uskoro bili prebrisani u famoznoj Režiji 4 u Šubićevoj gdje su miksani, a i to pokazuje odnos koji je tada vladao prema budućim klasicima. Pa za razliku od svjetskih box setova sa mnogim starim, neobjavljenim snimkama poznatih imena, kod nas se ne može objaviti niti par dodatnih pjesama iz Kulušića.
Atmosfera općeg rock-napretka ubrzo se rasplinula, urušila i raspala, glavni akteri priče su se promijenili, promijenila se i njihova glazba i već 1983. imali smo mrvice još nedavno nezaustavljivog novog vala. Psihomodo pop morao je od 1984. do 1989.čekati da mu Jugoton objavi debitantski album, a cijela divizija bendova poput Heroja, Sexe, Divizije, Trobecovih krušnih peći i ostalih, nikada nije niti stigla do albuma.
Kulušić je bio poseban po tome što je njegova nagla popularnost početkom osamdesetih dovela do toga da je postao prestižni prostor u kojem su svirali svi koji nešto znače, pa su u njemu snimljeni i brojni koncertni albumi. Kulušić je bio reprezentativni prostor novovalne scene, da bi kasnije nastupima stranih imena poput Sonic Youth, Pixies i drugih, zaokružio popis koji nema ni jedan drugi klub.
Pitanje je što je bilo prije, kokoš li jaje, i je li Kulušić postao omiljen jer su u njega dolazili najbolji, ili su u njega dolazili zato što je klub bio najbolji? Pomogao je i marketing i vodstvo kluba, ali sve to danas je daleka prošlost, stara barem dva desetljeća koliko je klub zatvoren. U trakavici o sudskoj tužbi između grada Zagreba i čovjeka koji je vodio Kulušić u zadnjoj, nebitnoj fazi rada - a ista osoba držala je i ključeve Lapidarija - jedino je bilo dobro što prostor Kulušića nije prenamijenjen, prodan, ukraden, radikalno preuređen ili uništen kao mnogi drugi kod nas.
Iako je u Kulušić stalo oko 600 ljudi, i tada je bila paklena gužva, prostor je ostavio daleko veći i širi trag od zapremnine i broja ljudi koji su u njega mogli ući. Kasnije preinake nisu arhitektonski bespovratno uništile izgled kluba i mogu se vratiti u prvobitno stanje, ali ono što se nikako ne može vratiti jest atmosfera i značaj koji je klub imao. U nekoj optimističnoj procjeni, kad bi se danas kojim slučajem otvorio, bio bi to vrijedan dodatak sceni Zagreba i atraktivan turistički mamac, ali srećom, na par stotina metara udaljenosti punom parom radi Tvornica kulture koja svojim senzibilitetom, ali i kao tri puta veći prostor, ima sličnu ulogu danas kakvu je Kulušić imao nekada.
Tada se, na licu mjesta, doista činilo da život u ritmu muzike za ples, ali s upaljenim sivim stanicama mozga, ima budućnosti. Mnogi su u Kulušiću odsvirali neke od najznačajnijih nastupa u povijesti domaćeg rocka, podložene odličnim pjesmama, suludo raspoloženom publikom i optimističnim ambijentom u kojem se činilo da će novovalna zona sumraka stići puno kasnije. A stigla je ubrzano.
VIDEO Prijović oborila vlastiti rekord u zagrebačkoj Areni
