Glumicu Ivu Mihalić uhvatiti na jednom mjestu ravno je pokušaju sustizanja nekoga tko se ispred vas vozi na vrtuljku. Dakle, gotovo nemoguća misija. A njezina neuhvatljivost potencirana je i medijskom potražnjom za njezinim likom u posljednjih mjesec dan zbog osvajanja Zlatne arene u Puli za najbolju sporednu ulogu u filmu “Ćaća” Dalibora Matanića. Ipak, uspjeli smo! Našli smo se negdje na pola puta između Primoštena, gdje se 26-godišnja Zagrepčanka ljetos odmarala, i Madrida, gdje je odletjela na pet dana kako bi napunila baterije za jesensku glumačku sezonu. Dakle, uspjela je malo prikočiti i energično nam ispričati kako je bilo raditi na ”Ćaći”, koji opisuju kao domaći horor i u kojem tumači djevojku prepunu strahova koji uzrokuju njeno nekonvencionalno ponašanje, ali i otkriti nam koju sitnicu i o svojem privatnom životu.
Jeste li na prvo gledanje bili zadovoljni kako ste odradili ulogu u “Ćaći” i rekli – ovo zaslužuje nagradu?
– Čim smo počeli raditi, zaintrigirao me problem tog lika. Uživala sam radeći na toj roli, na problematici koju sa sobom nosi. Trudila sam se što vjernije prikazati što ona osjeća, pokušala sam je razumjeti i na taj način izložiti i neke dijelove sebe. Kada sam prvi put gledala film, imala sam veliku tremu, ali izvedba me zadovoljila. Ona mi je do sada bila najveći glumački izazov i drago mi je da sam baš za nju dobila nagradu.
Jesu li vam nagrade prestiž ili za njih i ne marite previše?
– Lijepo mi je dobiti nagradu i priznanje za uloženi trud, ali treba ići dalje, otkrivati nove izazove, nove uloge i truditi se dalje kreirati nešto novo.
Na kojem se počasnom mjestu vaša prva Zlatna arena nalazi?
– Na jednom lijepom bijelom regalu u mom zagrebačkom stanu!
Strahujete li od “prokletstva” prema kojem glumac koji dobije Arenu sljedećih deset godina ništa ne radi?
– Nadam se da će me zaobići to “prokletstvo”! U rujnu nastavljamo s probama za novu predstavu Tomaža Pandura “Rat i mir” u zagrebačkom HNK, koja će premijerno biti izvedena u listopadu. Dakle, već mi se smiješe nove uloge i nisam bez posla! A što se praznovjerja općenito tiče, nisam baš ludo praznovjerna, ali moram priznati da ljestve zaobilazim u širokom luku!
Film “Ćaća” bavi se teškom tematikom disfunkcionalne obitelji s elementima psihološkog krimića. Je li bilo teško poistovjetiti se s situacijom iz scenarija i ulogom Sestre?
– Bilo je izazovno! U početku mi nije bilo lako naći ključ po kojem ću odigrati tu rolu. Postavljala sam si gomilu pitanja i tražila odgovore unutar sebe i malo pomalo kockice su se slagale. Prije svega me zanimao problem koji motivira njezine postupke, zatim problem koji motivira svaku pojedinačnu scenu. Pokušala sam je razumjeti i suosjećati s njom. Čitala sam neke članke o zlostavljanju, ali svaki je slučaj zapravo poseban i ne može se prepričati u svojoj biti. I inače kada se pripremam za neku ulogu volim čitati nešto vezano uz to, promatrati druge ljude..., ali nekako mi je najbitnije da tu ulogu osjetim, jer tada mašta može svašta!
U “Ćaći” ste se sasvim razgolitili. No, nije vam prvi put. Kako se nosite s golotinjom, je li vam neugodno film u kojem ste nagi gledati primjerice s prijateljima?
– To je nešto što je dio mog poziva i dio koji ponekad priča priču nekog lika i naravno da mi to nije posebno ugodno snimati, ali ima i težih stvari. Ritual mi je da film u kojem glumim prvi put pogledam sama, i općenito, teško mi je naviknuti se gledati sebe na ekranu. A ona kasnija gledanja, posebice filmova u kojima ima golotinje, nisu mi nimalo mila i ugodna ni s prijateljima, a posebno ne s roditeljima!
Muškarci, a i žene, drže vas izrazito lijepom. Kako održavate liniju i jeste li baš sa svime na sebi zadovoljni?
– A, da? Pa eto tu i tamo čak i vježbam i stalno vozim bicikl. Doduše, moram se ispraviti, vozila sam bicikl dok mi ga nedavno nisu ukrali! Uglavnom sam zadovoljna sobom i ne bih ništa mijenjala. Dobro, da baš mogu birati, možda bih htjela ipak malo manje osjetljivu kožu jer u mojem poslu baš nije praktično biti kao mimoza.
Kada ste otkrili ljubav prema glumi?
– Već u osnovnoj školi, u sedmom razredu. Kada sam krenula na dramsku grupu, zaljubila sam se u glumu i nastavila u tom smjeru. A i prije je bilo kućnih predstava! Sjećam se kako smo sestrična i ja imale svoj program, najčešće kod bake kada bi se okupila cijela obitelj. Bilo je tu čak i lutkarskih izvedbi s bakinim keramičkim figuricama, a ulogu je dobio i pokoji plišani zeko i medo!
U kakvoj ste obitelji odrasli?
– Maloj i složnoj. Činimo je mama, tata, brat i ja. Jako volim svoju obitelj i oni su mi uvijek bili najveća podrška u svemu.
Za sebe kažete da ste razmaženi. No, vrlo rano ste se osamostalili i otisnuli iz roditeljskoga gnijezda? Kako se dakle manifestira ta vaša razmaženost?
– Pa da, jesam malo razmažena u smislu da baš volim dobiti ono što želim. Nije strašno, zar ne? A osamostaljenje i nije došlo baš tako jako rano, tada mi je bila 21 godina. Mislim da je to dovoljan broj godina za taj potez. Naravno, ako možete i imate mogućnosti to učiniti. No, uz malo volje sve se može.
Koja vam je najveća mana kojom mučite ljude oko sebe, a ne možete je iskorijeniti?
– Mislim da bi to bila nestrpljivost i kratak fitilj. Često iznenadno i burno reagiram na stvari koje mi se poslije čine totalno nevažnima.
Živjeli ste u Barceloni. Biste li se vratili u taj grad i općenito, jeste li spremni ostaviti sve i radi posla preseliti se na drugi kraj svijeta?
– Pa nisam baš živjela u Barceloni. Došla sam na dva tjedna, pa se taj boravak produžio na još dva tjedna i kasnije još malo. Volim Španjolsku, njihov način života i mentalitet. I da je posrijedi dobra poslovna prilika, bila bih spremna odseliti se, ali nisam sklona toj vrsti fatalizma “ostavljam sve i odlazim zauvijek”. Za mene ne postoji destinacija koju bih nazvala zemljom snova, ali otvorena sam da mi život pokaže i suprotno.
Imate li neki talent osim glume?
– Volim ples i strane jezike.
Trenutačno ste slobodni. A čime vas muškarac može doslovce baciti na koljena?
– Ako ga volim, na koljenima sam.
Kažete da biste voljeli da vas netko osvoji i da volite energične muškarce. Okrenimo pitanje pa nam recite što ti energični potencijalni muškarci mogu očekivati od vas i kakva ste u vezi?
– Zaigrana sam, u oblacima sam i odjednom mi se sve čini lako. Kada se stvarno zaljubim i odlučim se nekome dati, kod mene nema malih doza, stvari proživljavam dosta intenzivno, ali na svoju sreću duboko se zaljubljujem jako rijetko. U vezi mi je najbitnija ljubav, povjerenje, poštovanje i dinamika unutar tog odnosa. Biti s nekim po inerciji nije mi opcija.
Jeste li skloni ishitrenim odlukama, tipa ludo se zaljubiti i odjuriti matičaru i prepustiti se stihiji ili prije svega dvadeset puta razmislite?
– Pa ovisi kako kada i o čemu je riječ. Nisu mi strani ni jedan ni drugi princip. No, nikada još nisam došla na ideju s matičarom, ali čini mi se da bi to moglo biti poprilično zabavno!
Patite od klaustrofobije. Imate li još strahova slične vrste?
– Pa ne volim boraviti u malim prostorima bez prozora, ali nisam toliko fobična da ne bih mogla ući u lift. A drugi strah su mi stršljenovi i ose. Njih se istinski bojim, kada vidim stršljena, ukočim se.
Niste ljubiteljica zime, dakle ovo je vaše razdoblje godine. Kako ste proveli ove ljetne dane?
– Da, proljeće i ljeto moje su doba godine. Ovo ljeto sam tradicionalno provela u Primoštenu. To je moja oaza za najjednostavnije ljetne aktivnosti – plivanje, sunčanje i pijuckanje limunade. Summa summarum to je moje idealno mjesto za opuštanje
Da se na jedan dan možete zamijeniti za život s nekom svjetski poznatom
glumicom tko bi to bio?
– To bi bilo zanimljivo! Samo što bih ja radije taj jedan dan bila glumac, a ne glumica i to primjerice Marlon Brando u mladim danima!
Pa dobices ono sto si oduvek trazila. Pa tuki u dupe!!!