Ako ste ranoranilac pa, recimo, volite ujutro, između sedam i osam sati, svratiti na tržnicu na Kvaternikovom trg, velika je vjerojatnost da ćete usput sresti glumicu Eciju Ojdanić na njenoj uobičajenoj jutarnjoj ruti za trčanje. Još je vjerojatnije da u vitkoj ženi, u najsuvremenijoj trkaćoj opremi, uopće nećete prepoznati glamuroznu glumicu s naših crvenih tepiha, glumicu koja je i zaštitno lice svog nezavisnog kazališta Moruzgva, ili pak svoje omiljeno lice iz serije koju ste baš večer prije gledali na televiziji. Njeno trčanje, kojim se počela baviti kada je prestala pušiti, a koje je danas njena istinska strasti i životna potreba, svojevrsna je metafora života ove glumice. Evo njene priče.
- Rodila sam se u Drnišu i tamo provela prvih šest formativnih godina života. Ono čega se najviše sjećam su bezbrižno djetinjstvo i dani u vrtiću, a posebno je bilo uzbuđenja zbog prvih vrtićkih "predstava" koje sam radila pod vodstvom dobrih teta, točnije moje tete Zdenke. Sjećam se tog slatkog uzbuđenja kada su sve oči bile uprte u nas, ali i priprema, mame koje mi je šila posebne haljinice. Sve to ima veze s kazališnom umjetnošću, ima tu crtu iskonskog, onog što te obilježi kao čovjeka i doživotno te poveže s rodnim krajem - priča Ecija.
Ona je srednje dijete u obitelji, a vezana je uz svoju stariju sestru Ilijanu. Sjeća se sretnog djetinjstva, u kojem nije bilo igračaka koliko ih imaju današnja djeca, ali je bilo onog što je neprocjenjivo, načina na koji su sestre bile okrenute jedna drugoj, okupane ljubavlju mame, tate i pokojne bake Marije, za koju Ecija kaže: "najveća feministica". I danas u njoj živi slika bake Marije kako s balkona pomno prati i čuva unučice, dok njih dvije, ruku pod ruku, odlazile u vrtić, sjeća se svih onih igara i kreativnosti, kako su njih dvije rekreirale scene iz serije "Velo misto" i filma "Prohujalo s vihorom":
- Zapravo me Ilijana gurnula u svijet glume jer smo nas dvije od malih nogu glumile ono što bismo gledale na televiziji. Kasnije smo došle u Split gdje je bilo puno više kazališnih predstava koje smo, naravno, gledale zajedno, što je vjerojatno također podsvjesno utjecalo na mene - ističe Ecija.
Školovanje u Splitu obilježile su joj selidbe po gradu, jer obitelj je mijenjala podstanarske stanove, a djeca osnovne škole. Ona je uvijek voljela školu, a već u prvom razredu osnovne je, zajedno sa sestrom, krenula u tadašnje Titove mornare, tj. današnje Kazalište mladih, u dramsku grupu.
VEZANI ČLANCI
- Moj prvi učitelj glume je bio divan glumac Franko Strmotić koji mi je, čim sam došla u Kazalište mladih, dodijelio ni manje ni više nego naslovnu ulogu kapetana Džona Piplfoksa. Možda je to bio prvi kotačić koji je odredio moj profesionalni put. Nisam se baš dugo zadržala u dramskoj grupi jer, kada smo otišli u druge dijelove grada, predugo su trajale vožnje autobusom do centra, ali sam joj se vratila u srednjoj školi, na nagovor svoje profesorice književnosti Jadranke Huljev, koja mi je zapravo osvijestila da bih se mogla baviti profesionalno glumom. Naravno, na opći očaj mojih roditelja. Naime, moj je otac bio sudac, majka tajnica, a djecu su usmjeravali u nešto egzaktno. Moja gluma bila je veliki iskorak iz njihovim planova, tako da i danas ponekad s čudom gledam na veliko povjerenje s kojim su moji roditelji prihvatili moj izbor - priča Ecija.
S radošću se sjeća kako je kao srednjoškolka bila hostesa u splitskom teatru i kako je tada upijala ljepote kazališta i to gledaju na djelu kazališne majstore najviše klase: Zoju Odak, Borisa Dvornika, Josipa Gendu, Čedu Martinića...
- Bilo je to zlatno doba splitskog HNK i bila je prava čarolija sjesti u neku ložu i promatrati ih iz predstave u predstavu - ističe Ecija.
Priznaje kako su se njeni roditelji ipak nadali da neću iz prve upisati Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, ali i kako je nisu ni spriječili, kada je u tome uspjela.
- Došla sam u Zagreb sama i sjećam se da nisam mogla pronaći Akademiju, jer se Ilica preuređivala i lutala sam na tom potezu sat vremena. Upala sam na Akademiju iz prve i vjerujem da ne bih pokušala ponovno, jer ne bih imala dovoljno hrabrosti i samopouzdanja za drugi pokušaj. Bila je to najbolja stvar koja mi se dogodila, time je počeo moj put, odvojila sam se od roditelja i obitelji, sa 19 godina započela svoj samostalni život koji nije bio lagan. Akademija je put na kojem se ti suočiš sa svim svojim slabostima. Priznajem da mi je taj akademski dio dosta teško pao - priča Ecija. Od profesora koji su najviše utjecali na nju u prvi plan stavlja Tomislava Durbešića i Izeta Hajdarhodžića, te hvali svoju glumačku generaciju:
- Bili smo kao neka kažnjenička bojna, ali danas svi živimo od svog posla, iako kao generacija nismo bili prve perjanice ADU. Moja generacija su: Linda Begonja, Bojana Gregorić, Mario Mirković, Tvrtko Jurić, Dražen Šivak, Mladen Vulić, Drago Utješanović, Milivoj Beader, Nerma Kreso... - priča Ecija.
Spremno priznaje kako joj četiri godine ADU nisu izgradile samopouzdanje. Kaže kako je to bio izazovan i trnovit put i tvrdi kako nije floskula da te bolje u životu izgrade padovi nego uspjesi.
- U sebi genetski imam tu borbenost i ideju da odustajanje ne postoji, i sve sam preživjela. Danas sam zahvalna na te četiri godine Akademije, jer sam iz tog teškog trnovitog puta profitirala - ističe.
Bila je ona stipendistica splitskog HNK, pa je tako njena prva profesionalna predstava bila na Splitskom ljetu, dok su joj prvi profesionalni koraci u Zagrebu vezani uz Lukasa Nolu.
VEZANI ČLANCI
- Gledao je ispit druge godine i rekao je da želi jednu malu crvenu u svojoj predstavi, ali je netko shvatio da je riječ o drugoj crvenokosoj glumici. Na kraju me Lukas Nola pozvao u drugu predstavu, "Ptice 2", i to je bila moja prva zagrebačka premijera. Bilo je to istinsko generacijsko i umjetničko prepoznavanje. Glumila sam u dvije Lukasove predstave i nekoliko filmova, a onda smo se obiteljski i prijateljski povezali. To se pretvorilo u prijateljsko-obiteljsku vezu, naravno Lukas zajedno s Barbarom. Njih dvoje su bili "skretničari" mog života, bitni ljudi na ljudskom i profesionalnom putu. Po meni to je važno u umjetnosti, jer ono što uvijek ostaje je to ljudsko prepoznavanje na nekom dubokom, intuitivnom, ljudskom, moralnom i estetskom nivou. Nakon toga dođe kreativnost - priča Ecija.
Nju je put nakon diplome odveo u HNK Rijeka, kamo ju je pozvao Nenad Šegvić, tadašnji direktor drame, i to baš kada je Ljubiša Georgijevski režirao "Gloriju" Ranka Marinkovića. Ecija je glumila naslovnu ulogu i ušla u ansambl u kojem je ostala dvije godine te odigrala niz odličnih uloga, poput onih u "Kraljevu" u režiji Vite Taufera, "Bubi u uhu" u režiji Ivice Kunčevića...
U dvije godine odigrala je četiri glavne uloge, ali tada je stigao poziv iz Zagreba, iz Teatra &TD.
- Jednako volim igrati i klasike i reinterpretacije klasika kao i suvremene tekstove. Ali kada si mlad, nekako je prirodnije, a i bolje se osjećaš, kada ti se pruži prilika da sa scene progovoriš o svojim stavovima. Takav je tada bio &TD, gdje sam provela lijepih šest godina u određenom poluangažmanu. I bilo je važno biti u metropoli, gdje si uvijek bliži kazališnoj meki i imaš više prilika za filmske i televizijske uloge - objašnjava Ecija, te ističe kako je nje prelazak u slobodnjake i dio i odraz njenog karaktera. Priča kako je imala sreću i odmah nakon ADU krenula snimati na filmu i TV-u, te kako je to je bilo vrijeme kada su svi slobodnjaci glumili u svim kazalištima, koja nisu bila toliko zatvorena kao danas.
- Privatno sam bila u turbulentnom razdoblju života, rastajala sam se i žarko željela napraviti predstavu sa svojim divnim kolegicama Anom Begić Tahiri i Barbarom Nolom. Tako se dogodila "Gola u kavezu" u režiji Ivana Lea Leme koja je doživjela velik uspjeh. Tu smo predstavu radili dvije godine po našim stanovima i da nije bilo njih koji su toliko vjerovali u tu predstavu, tko zna bi li bilo Moruzgve - kaže Ecija.
A to je njeno nezavisno kazalište, koja uspješno i uporno gura već trinaest godina. Pitam ju stoga je li pokretanje vaninstitucionalnog kazališta bilo ludo hrabro ili samo ludo?
- Danas ću reći da je bilo logično, ali je to bio zaista dug i trnovit put da dođemo u sadašnju poziciju jednog od popularnijih i izvođenijih kazališta u nas. A zaista je trebalo i hrabrosti i ludosti za to. No, gledano iz današnje perspektive - isplatilo se - ističe.2
Kaže kako je najteže u malom, privatnom, kazalištu to što nemaš luksuz neuspjeha, jer svaka predstava treba biti dobra i rado gledana. Ta nesigurnost, tvrdi Ecija, potiče ju da pomnije bira tekstove, projekte, suradnike, teme..., ali ta neizvjesnost je i poticaj na proaktivnost, kreativnost...
Govorim joj kako cijenim njen rad u Moruzgvi i zbog potrage za novim dramskim tekstovima domaćih autora, a ona odgovara:
- Hvala vam na tome. Od početka Moruzgve bilo mi je uzbudljivo tražiti teme koje su aktualne, koje odgovaraju ovom našem "sada i ovdje". Neke teme me intimno zanimaju, tako smo krenuli i tako smo nastavili. Od 16 premijera Moruzgve čak 14 su praizvedbe, dakle sve osim "Mobitela" i "Bobočke". Da, mislim da je to jako važno, ali kada se postavljaju potpuno novi tekstovi, to je uvijek uzbudljiv, iako mnogo neizvjesniji put. Zato je i uspjeh slađi. Moruzgva ima natječaj za novi tekst, i preko njega naručujemo na osnovi sinopsisa. Tada slijedi dugotrajan put razrade te ideje u predstavu, na neki način kupujemo mačka u vreći, ali pomnim biranjem i autora i redatelja i glumaca nismo imali većih neugodnih iznenađenja. Dapače, nekad su se iz svega toga izrodili i vrijedni dramski tekstovi koji ostaju hrvatskoj kulturi, poput recimo teksta "Kako život" Nine Mitrović koji smatram jednim od boljih dramskih tekstova u zadnjih deset godina. I ta predstava mi je iznimno draga zbog toga što su vrhunske uloge odradili Vinko Kraljević, Siniša Popović i Biserka Ipša uz mene i Anu Begić Tahiri - priča Ecija.
Tvrdi kako je biranje ljudi za predstave Moruzgve još jedna prednost rada u nezavisnom kazalištu, jer joj to daje šansu da odabere ljude koji joj imponiraju umjetničkim dosegom, ali joj i odgovaraju po umjetničkom senzibilitetu.
VEZANI ČLANCI
A sapunice? Pitam je zašto se u nas još uvijek o glumi u tim popularnih TV formatima misli kao o nekom sporednom glumačkom poslu, dok je u jednoj Turskoj normalno da u sličnim serijama glume njihovi najveći dramski prvaci, a ona kaže:
- Rad na sapunici je vrlo zahtjevan i posve je pogrešno što je u ovom našem vremenu hipokrizije manje valoriziran. U takvoj seriji u kraćem vremenskom periodu moraš postići jedan zanatski, glumački nivo. To je najveći izazov sapunice, a mi u Hrvatskoj smo to doveli na jedan visoku razinu, pogotovo Nova TV, s kojom surađujem uspješnih deset godina.
Priča Ecija kako je otegotna okolnost tog posla i što se takve serija snimaju devet mjeseci, što je fizički i psihički izuzetno zahtjevan posao koji od cijelog tima traži veliku odgovornost. No, također priznaje kako su njene uloge u sapunicama pridonijele tome da je Moruzgva prepoznata u cijeloj Hrvatskoj i da su predstave na gostovanjima diljem zemlje, ali i regije, jako dobro posjećene.
Pitam je u kojem je trenutku osjetila da njen posao postoje maraton, a ona uz neodoljivi smiješak priznaje:
- Zanimljiva je ta paralela između maratona kao sporta i kao metafore života, koji doista jest maraton. Tek kad sam počela trčati prave sportske maratone, shvatila sam da je to način uživanja u životu koji meni paše. To traži disciplinu, upornost, izdržljivost i onda rezultati ne mogu izostati. Baš kao i kada si posvećen onome što radiš, veliki padovi i veliki neuspjesi ti se i ne mogu dogoditi.
Kada se osvrne na svoj život, i profesionalani i privatni, kaže da osjeća ogromnu zahvalnosti i tvrdi da je netko maloj Eciji rekao kako će joj izgledati život, da mu ne bi vjerovala, unatoč svom optimizmu koji posjeduje. Ovog ljeta Moruzgva ima veliku turneju s komedijom "Tvorničke postavke" u kojoj glume Ana Begić Tahiri, Iva Jerković (u alternaciji s Koranom Ugrinom), Amar Bukvić i Ivan Ćuić. Ona je na turneji s predstavom "Čudo" u kojoj joj je partner Matija Šakoronja, a čeka je i treće izdanje GOOD festa na koji je iznimno ponosna.
- To je kazališni festival u mom rodnom Drnišu koji već treću godinu zaredom suorganiziram s turističkom zajednicom Drniš - ističe.
Nakon toga je, već u rujnu, opet pred kamarama; snima treću sezonu "Mrkomira" za HTV, a nakon toga se vraća u "Kumove" Nove TV jer je, kaže, vrijeme da se njena Mirjana vrati iz Argentine, za što navija velik dio publike. A u kazalištu, opet u Moruzgvi, čeka je zagrebačka premijera predstave koju je za to kazalište napisala Tanja Mravak "Ništa im neće bit".
- Tu glumim s predivnim Franom Maškovićem. Priča je to o bračnom paru koji u najboljim godinama pokušava naći svoj put ka sreći, ispunjenosti, pravu na ljubav, pravu na kvalitetan i zanimljiv život. Tanja Mravak je majstorica filigranskih međuljudskih odnosa i napisala je prekrasne uloge za Franu i mene. Jedva čekamo jesen kada ćemo imati premijere u Rijeci, Dubrovniku i Zagrebu. Prvu izvedbu već smo imali u Splitu i publika nas je ispratila ovacijama - najavljuje Ecija skorašnja uzbuđenja za sve ljubitelje kazališta.
VIDEO Joško Lokas otkriva dobro čuvanu tajnu omiljenih kvizova ‘Potjera’ i ‘Superpotjera’
