Ukratko, na početku je Aljoša Šerić s Pavelom pred sebe postavio zadatak kako domaću pop-glazbu učiniti komercijalnom a da ostane inteligentna i prema propisima kakvi vladaju na svjetskoj pop-sceni. Zadatak nije lak, zapravo je donekle i samoubilački.
Znamo li što se masovno sluša kod nas, teško je pametnom čovjeku ostati vjeran sebi, a s druge strane ne otuđiti potencijalnu publiku od sebe, tj. benda. S dva izvrsna zadnja samostalna albuma, svojim "Što ćemo raditi do kraja života" i "Važne stvari" supruge Antonije Šerić, Tonke, Šerić je pokazao da, ako treba, može biti i u ratu sa srednjom strujom, ali ne i strukom. Ta dva remek-djela vjerojatno je čulo puno manje ljudi nego što je trebalo, pa je logično da se novim albumom Pavela "Ennui" Šerić pokušava vratiti u tu istu srednju struju. I podvaliti joj neke patente koji su normalni na svjetskoj pop-sceni, ali ne i kod nas. Upravo u tom dualizmu poštovanja visokih vrijednosti i svijesti gdje živimo i što slušamo krije se dramska napetost novog albuma. Odličan primjer je aktualni singl "Dobri se zaborave", s tex-mex-Balkan zvukom koji kao da je izašao iz Tarantinova filma, a mogao bi podjednako dobro funkcionirati u nekoj dalmatinskoj birtiji i teksaškom juke-jointu. P
rva pjesma zove se "Ovako svijet završava". Valja reći i da se album zove "Ennui", melankolija, pa su Šerić i ekipa prigodno opisali trenutak grubog kraja i inače turobne godine. No, naslage bogatih orkestracija Dalibora Grubačevića u melodramatskoj sedmominutnoj pjesmi kao da se odupiru krutoj i tekućoj stvarnosti i ljepotom se prave da ćemo se, možda, i izvući iz ove situacije. Aljoša Šerić je naslušan i prati što se događa u svjetskoj produkciji. "Život je u napadu, smije se i mrači, što je mirniji, to udara opasnije", kaže se u drugoj pjesmi "Na krivoj strani povijesti", pa sad već i teorijom vjerojatnosti postaje jasno da to ne može biti slučajno. I naravno da nije, inteligentni autori znali su u povijesti pop-glazbe na slamku publici podvaliti ozbiljne sadržaje, pa su i pjesme Pavela zapakirane u protočne, ponekad plesne melodije, ispod kojih vam možda i promakne ono što je pjesnik htio reći. Treća "Sunce" s Antonijom Šerić na vokalima primjer je rasne posvete Stax-soulu, s dotokom puhača koji se i inače provlače albumom, a žanr s kakvim su se nekada kao pjevačice znale pozabaviti Zdenka Kovačiček ili Josipa Lisac, u "Suncu" se pokazuje puno bolje izvedenim autorskim zgoditkom.
Već iduća "Jedan dobar dan", opet s Tonkom na vokalima, naklon Beach Boysima, uz široku melodiju i istaknutu klavirsku frazu, kao i spomenuta uvodna "Ovako svijet završava", upućuje na mogući izvor inspiracije. Naime, bel canto Springsteen s pop utjecajima šezdesetih zadnju je dekadu potpisao neke od najmelodičnijih pjesama karijere, poput također višeminutne "Outlaw Pete", a to su bile baš ovakve posvete emocionalnom romantizmu. Ima na "Ennui" još pjesama koje se koriste patentima pop-glazbe šezdesetih jer Pavel spaja onaj američki "novi tradicionalizam" i domaću tradiciju, pa i šansonu u tri završne teme, s pjevanjem na hrvatskom, a ne engleskom jeziku, što je već u startu hrabar zadatak.
Ovo bi moglo zainteresirati široku publiku, pa i poklonike domaće festivalske tradicije duetom s Tedijem Spalatom. Ne razbjesniti indie-geekove, a doprijeti i do onih kojima je možda preslojevita, ali vole pjevušiti dobre pjesme. Aljoša Šerić ima bend, ima i suprugu koja je s njim u bendu i mogao bi idilično raditi kao neki vani, Springsteen ili Lennon. Samo ako ga ne "ubiju" podjednako okrutni fanovi alternativnog rocka ili populisti srednje struje koji ne opraštaju iskorak u drugi tabor.
