Naslovnica Premium

Željka Markić ima pravo ako se složimo da smo životinje koje određuje način parenja

Zar se u Hrvatskoj podrazumijeva da se obitelji u ime obitelji odriču svojih homoseksualnih sinova, kćeri, unuka, nećaka i nećakinja?
17. studenoga 2013. u 12:00 11933 prikaza
željka markić
Foto: Žarko BašićPIXSELL

Homoseksualne osobe sposobne su učiniti svakojake gadosti. Među njima ima pedofila i silovatelja. Nisu imuni na laganje i varanje, odavanje preljubu, iskorištavanje, pa čak i zlostavljanje ljudi s kojima žive, koji ih vole i vjeruju im. Nađe se i sadističkih nasilnika koji ljubavne i ostale razmirice ne prezaju riješiti šakama. Neki su emocionalno prikraćeni ovisnici o seksu nesposobni za trajne veze, odanost i požrtvovnost. I u homoseksualnom svijetu događaju se zločini i ubojstva iz strasti. Svega i svačega ima među ljudima koje privlači isti spol i oni se po svemu tome ama baš nimalo ne razlikuju od heteroseksualnih osoba.

Homoseksualne veze znaju se raspasti baš kao i heteroseksualne, bilo bračne ili izvanbračne, blagoslovljene pred oltarom ili samo ovjerene kod matičara. U isto vrijeme, baš kao i među ljudima koje seksualno privlači isključivo suprotni spol, većina homoseksualnih osoba čestiti su muškarci i žene koji se, svatko u skladu s vlastitim sposobnostima i talentima, trude urediti vlastite živote, doprinositi zajednici te činiti svijet boljim i ljepšim s težnjom da to čine u paru, s čovjekom kojeg vole, s kojim se slažu i razumiju u svakodnevnoj međusobnoj potpori. Mnoštvo je na svijetu homoseksualnih parova, baš kao i heteroseksualnih, koji mogu poslužiti kao uzor vjernosti i odanosti. Ima među njima itekako plemenitih ljudi koji požrtvovno stoje uz svog odabranika ili odabranicu u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Štoviše, njihove su ljudske zasluge i vrline u tom pogledu često i kudikamo veće u odnosnu na “normalnu” većinu jer su u dobrom dijelu svijeta još uvijek okruženi zazorom, nerazumijevanjem, neprihvaćanjem i neprijateljstvom.

Manipulacije u montaži

Ipak, posljednjih se godina širi krug država koje, donoseći i provodeći nove zakone ili nadopunjujući stare, nastoje ukinuti takvu vrstu diskriminacije. Dotle mi u Hrvatskoj moramo ponavljati i podsjećati na tako jednostavne istine kao što je ova: homoseksualni i heteroseksualni ljudi nimalo se ne razlikuju u ljudskim vrlinama i manama, i jedni i drugi podjednako su sposobni za gadost i plemenitost, za sebičnost i ljubav, za razaranje i za izgradnju brižne i skladne obitelji.

Naravno, s ovom se činjenicom nikako neće složiti oni koji misle da brak i obitelj, odnosno kvaliteta ljudskih zajednica ma kako ih nazivali, u prvom redu ovise o čistoj fiziologiji, sposobnosti i načinu parenja i razmnožavanja, onako kako je to dano i zadano u životinjskom svijetu, onako kako je “prirodno”.

Pokret “U ime obitelji” neprestano se žali da ga se lažno optužuje za diskriminaciju jer njihov prijedlog referendumskog pitanja o promjeni Ustava Republike Hrvatske nikoga ne diskriminira. Ta je tvrdnja točna ako se odnosi među ljudima, baš kao i u prirodi među životinjama, određuju i uređuju već samim pripadanjem jednoj vrsti i čistom fiziologijom u odnosu među jedinkama. Ali, s takvom se materijalističkom postavkom nikada ne bismo smjeli složiti ako vjerujemo da je čovjek mnogo više od tijela i njegovih funkcija. Zanimljivo, predstavnici vjerskih zajednica, dakle duhovnici, taj paradoks u svojim stavovima prema istospolnim brakovima uopće ne opažaju.

U hrvatskoj državi i društvu, kakvo je ono danas, djetetu koje bi eventualno posvojio i odgajao homoseksualni par doista ne bi bilo lako. Nosilo bi prevelik teret i postalo bi vjerojatno kolateralna žrtva borbe koja je zadatak odraslih. Djecu se ne šalje ni u jedan rat, pa ni ovaj kulturološki za stvaranje humanijeg društva u kojem se kvaliteta ljudskog bića ne prosuđuje zavirivanjem u krevet i gaće. Upravo zato u Hrvatskoj nitko još nije ni artikulirao takav zahtjev ili zakonski prijedlog. Naše društvo još nije doseglo taj stupanj razvoja – rekli bi jedni, odnosno izopačenosti, rekli bi drugi. Ti drugi, poput pokreta “U ime obitelji”, takvu su mogućnost već unaprijed proglasili opasnošću za tradicionalan hrvatsko-katolički način života podigavši silnu moralnu paniku u društvu.

S moje točke gledišta riječ je o zamjeni teza i ciljeva. Da bi u nekoj budućnosti zaštitili djecu od sukobljavanja s većinskim pogledima na život u društvu, oni su se odlučili za sprečavanje već i samog pokušaja mijenjanja društvene svijesti i zakona.

britten kontrapunkt Posljednje što ovoj zemlji i narodu treba jest novi nacionalni nogometni stadion

Svi oni koji potiču ili bi poduprijeli takvu promjenu u hrvatskom društvu za Slobodana Novaka su degenerirani ljevičari, za biskupa Košića su ljudi koji ne vole ni čovjeka, ni obitelj, ni Boga, a burne je reakcije neki dan izazvala izjava Željke Markić u emisiji Veto Jabuke TV:

“Tvrditi, reći, da je za dijete svejedno odgajaju li ga dva oca ili otac i majka, znači reći da ta majka zapravo nije toliko bitna. A reći da ga odgajaju dvije žene ili otac i majka znači reći da taj otac nije toliko bitan. A to nije istina, dijete treba i oca i majku i, ako društvo može, treba to osigurati... ali ja bih isto rekla, da u situacijama gdje roditelji samohrani podižu djecu, ti roditelji to rade uz jako velike žrtve, i uspjeh u odgoju te djece opet jako ovisi o obitelji, o onima koji su oko njih, o djedovima, bakama, ujacima, tetama. Dakle, opet u situacijama gdje se naruši jedan, recimo, prirodni odnos, opet ulazi obitelj, jedna zajednica koja toj djeci pomaže. Prema tome, nama je važno da mi to, ako je moguće, ako se birači s time slažu, omogućimo svoj djeci u Hrvatskoj...”.

Letjeti uz pomoć duše i srca

A rekla je i ovo: “Ja bih sigurno djecu radije ostavila u dobro organiziranom domu koji vode ljudi ispunjeni ljubavlju i nastoje im nadoknaditi obitelj do onog trenutka kad će ih se dati muškarcu i ženi koji ih žele posvojiti nego ih davala homoseksualnom paru.”

Željka Markić kaže da njeni pogledi nisu usmjereni ni protiv koga i da nikoga ne diskriminiraju. Međutim, njezine riječi jasno impliciraju da homoseksualni parovi očito ne mogu biti ljudi ispunjeni ljubavlju koji ponajprije već i kao par čine obitelj sposobnu da s ljubavlju i pažnjom odgaja i djecu. Nadalje, sve kad bismo se slagali sa Željkom Markić da istospolni parovi ne predstavljaju “jedan, recimo, prirodni odnos”, baš kao ni samohrani roditelji, morali bismo je pitati zar oni isto tako oko sebe nemaju obitelj, djedove, bake, tetke i ujake koji pomažu? Ili se možda u hrvatskom društvu podrazumijeva da se obitelji u ime obitelji svojih homoseksualnih sinova, kćeri, unuka, nećaka i nećakinja jednostavno odriču?

Čovjek je u svom razvoju i utaživanju svojih potpuno neprirodnih težnji već svladao mnoge prepreke. Recimo, silu teže prema čijim zakonima nikada ne bismo poletjeli. Ali, ima i prirodnih zadatosti koje čovjek ne može svladati intelektom i tehničkim pomagalima nego samo i jedino ljudskošću koju neki još zovu dušom i srcem.