Sreća se obično tiče živih, ali mrtav je Siniša Glavašević imao sreće s vlastitom uspomenom. Prestali su mu ime spominjati pri nabrajanjima vukovarskih martira. Zaobilaze ga kada bi mrtve Vukovarce koristili za utjerivanje patriotizma u kosti živih. Njegove književne tekstove ne deklamiraju na službenim recitalima. I ne ispostavljaju Sinišu Glavaševića za uzora suvremenim hrvatskim novinarima, pjesnicima i piscima. Sve su to godinama činili, a onda su iznenada i naglo prestali.
Tome je uzrok uvjerenje našega svijeta, kolektivna kulturološka predrasuda, da su kćeri i sinovi nasljednici prava na sudbinu svojih mrtvih očeva, i da su u tom pravu ispred naroda i narodnih parazita. Tako je Siniša Glavašević u vrijeme kada mu je sin Bojan dorastao do svijeta odraslih, i kada se pokazao drukčiji od njih, prestao biti metafizičko vlasništvo države. Pripao je Bojanu i obitelji, onako i onoliko koliko nam za naših života pripadnu sjeni naših mrtvih. A kako im Bojan nikako nije drag, ne samo zato što je odbio parazitirati na kolektivnoj fantaziji o vlastitom ocu, tako su, malo-pomalo, krenuli nagrizati i rastakati vlastitu fantaziju te da u mrtvom Siniši Glavaševiću, svom dojučerašnjem martiru, prepoznaju njegova razmetnog sina.
Kako je moguće da Bojan ne samo što staje iza Borisa Dežulovića i njegova teksta nego u zadnju rečenicu svoga reagiranja, i dalje savršeno mirnog i kontroliranog, u Dežulovićevu obranu upisuje svoga oca? Moguće je upravo zato što sin u ocu ne gleda avet iz kolektivne komemorijalne fantazije
Otvori KEKS Pay
