Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

EKSKLUZIVNO Što je Miroslav Krleža pisao o ustašama

Prve Krležine marginalije datiraju iz 1952. Pisao ih je do povlačenja iz Zavoda 1977. Donosimo do sada neobjavljene o ustašama.
18. travnja 2016. u 23:06 22 komentara 28844 prikaza
scan miroslav  krleza
Pogledajte galeriju 1/7

Ustaše su bili mala, sasvim neznatna četa plaćenika, koja se primila kriminalne rabote profesionalnih ubojica, a ako su nešto iskoristili, iskoristili su priliku da robe, da pale i da pljačkaju svoju vlastitu zemlju već od prvog dana kako su se u njoj pojavili pod protektoratom talijanskih tenkova.

Tako od riječi do riječi u svojim enciklopedijskim marginalijama in medias res piše hrvatski književni klasik Miroslav Krleža s pozicije neupitnog šefa Leksikografskog zavoda koji je objavljivao Enciklopediju Jugoslavije. Njegove marginalije, koje sam Krleža naziva primjedbama i zanovijetanjima na tekstove koje su pripremili stručnjaci, već godinama proučava leksikograf i književnik Vlaho Bogišić. Prvu knjigu Krležinih marginalija objavio je u Beogradu 2011. i u nju uvrstio i dio Krležinih oštrih opservacija o enciklopedijskom članku ustaše koji je potpisao povjesničar Ljubo Boban. U netom objavljenoj knjizi “Marginalije o gradovima i ljudima” koje je objavila Naklada Ljevak nema odveć politike, a onda ni ustaša. No Bogišić stalno nailazi na nepoznate Krležine kritičke zapise koji u Hrvatskoj nikada nisu objavljeni, a sada ih ekskluzivno objavljuje Večernji list.

Veza Pavelića i Pašića

Tako Krleža, komentirajući Bobanov članak o ustašama, piše da se zbog malobrojnosti pristaša i neznatnog utjecaja vodstvo HSP-a, da bi u političkom životu Hrvatske steklo neke pozicije, služilo raznim sredstvima.

“U periodu 1922. - 1925. održavani su kontakti s Pašićevim radikalima u svrhu koordinacije o suradnji u borbi protiv Stjepana Radića. U tim razgovorima istaknutu je ulogu igrao Pavelić, koji je i osobno bio u vezi s N. Pašićem”, piše Krleža.

U svojim proznim tekstovima Krleža piše i o ustaškoj propagandi.

“Ona je bila karikatura već davno preživjelog frankovačkog rječnika iz vremena Prvog svjetskog rata, protkana nepismenom demagogijom ad hoc, bez ikakvog efekta na pučanstvo. Nitko ustaškoj štampi nije vjerovao već od prvoga dana ni riječi, a kod proglašenja rimskih protokola i izbora nove dinastije, ustaše nisu smjeli da izvjese hrvatske barjake, što je veoma karakteristično za politički efekat njegovog aktivite. Njihova uloga bila je da budu briganti na ratištu poslije jednog izgubljenog rata, da pljačkaju jedno političko državno truplo koje je ležalo oboreno. Hijene i šakali u ime hrvatskog nacionalizma, s tuđinskom dinastijom na čelu, bez Jadrana. Nezavisna država, a okupacione neprijateljske čete strijeljaju i hapse njene vlastite građane. Pokret koji donosi jednoj zemlji slobodu, a šalje svoje ljude na rusko ratište po uzoru onih k.u.k. oficira, koji su tu istu ulogu imali 1914.-18.”, rezolutan je Krleža, koji je zainteresiran i za egzaktne brojke pa se pita:

“Koliko je tih ustaša bilo?”

“Prije svega trebalo bi točno numerički odrediti koliko je zapravo tih tzv. ustaša bilo? Po izvještaju Mile Budaka i nekih povratnika s Lipara, koji su bili članovi HSS-a, ta liparska družba, koja se držala na okupu jer je bila uhapšena i internirana, bila je potpuno demoralizirana. Njom se upravljalo drakonskim kriminalom, strijeljanjem i torturom, i sin vojskovođe doglavnika Dido, kao šef policije, samo je produžio te metode na samom terenu u Hrvatskoj. Ovi izvještaji sa Lipara govore sami po sebi o stanju fakata unutar ustaškog pokreta više nego bilo kakva druga ilustracija”, piše Krleža vrlo se pozorno baveći danima oko proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.

“Kaže se ‘Mussolini je 29. III 1941. pozvao na razgovor Pavelića, izjavio mu da je došlo njegovo vrijeme i dao upute da se ustaše pripreme za akciju’. Na temelju čega se to tvrdi, kakve su to upute i kakvo je to ‘njegovo vrijeme’, to jest Pavelićevo, koje je došlo? ‘Grupa naoružanih ustaša (250-350, prema različitim podacima) s Pavelićem na čelu, u autobusima tršćanske općine, upućena je prema Zagrebu. Poslije zadržavanja u Karlovcu gdje je Pavelić Mussolinijevu izaslaniku potvrdio da će poštivati preuzete obaveze, stigla je 15. IV. u Zagreb’. Između 10. IV. i 15. IV. prošlo je pet dana. Pavelić je čekao na dozvolu da krene u Zagreb u Karlovcu nekoliko dana. Šta se tamo zbivalo, o tome su poznate samo verzije. Tko je bio taj Mussolinijev izaslanik kojem je Pavelić potvrdio da će poštivati preuzete obaveze i kakve su to obaveze bile koje je Pavelić preuzeo, to bi trebalo konkretizirati, kad već tvrdimo da je tako bilo. Hitlerove kombinacije o NDH. Pitanje granice NDH. Kada je bilo odlučeno da će nosioci te države biti ustaše pod talijanskim utjecajem? Kombinacije s Mačekom. Za pregovore Mačeka s Nijemcima koji su vođeni ‘odmah nakon Simovićeva puča’ trebalo bi dati dokumentaciju. Jedno je jasno: Maček nije pristao na te kombinacije. Kvaternik je od početka bio njemački agent. Sve ono šta je uradio 10. IV. s proglašenjem NDH, to je bila njemačka politika”, tvrdi Krleža koji nema milosti prema haesesovskom prvaku Vladku Mačeku za kojega, naravno, zna da je bio konfiniran u Jasenovcu, ali traži da se u enciklopedijskom članku točno utvrdi kada je to bilo.

“Našavši se kao vođa naroda jednoga dana u ratu, Maček je pred čitavim svijetom dao eklatantan dokaz o svojoj očitoj nesposobnosti kao političar, o pomanjkanju svakog smisla, pa i najminimalnijeg, za snalaženje u prostoru i vremenu. Slaboumno izgubljen pred događajima, on se ponio kao jadnik, šeprtlja i diletant. Čovjek koji je u onom trenutku predstavljao 80 % glasova svog naroda, političar koji je u onom trenutku bio autentični predstavnik političke volje masa daje svom narodu proglas ‘da nam se dogodilo najveće zlo koje može jedan narod da zadesi da smo se našli u ratu’.

On se tu izgubio u samome ratu i njega je rat odnio u nepovrat onog trenutka kad je pozvao svoju seljačku zaštitu da bude pri ruci Kvaterniku kod održavanja javnog reda, to jest da asistira tom istom Kvaterniku kod njegove kriminalne politike. Teror, a naročito aktivitet izvanrednih sudova, onaj pljusak smrtnih osuda, ono masovno strijeljanje nevinih žrtava, ratne akcije pojedinih zdrugova i ustaških vojnica, koji traju pune četiri godine nismo ni dodirnuli. Isto tako ni ulogu Univerziteta, jednog dijela omladine koja je pošla s ustašama, pasivno rezistentno držanje inteligencije itd.”, kritizira Krleža Bobanov predložak.

No Krleža nije imao nikakvih iluzija o karađorđevićevskoj Jugoslaviji.

Ustaše i rasulo u Jugoslaviji

“Da se aprilski rat nije tako jadno rasplinuo, da ta milijunska masa od vojske nije tako reći nestala ne opalivši ni puške, da taj generalitet nije tako jadno zatajio, da nije o samom faktu rata bio izdao ni jedan bilten vrhovne komande, da je vlada s kraljem na čelu pobjegla iz zemlje već prvog dana rata, da se sve nije survalo u dva dana, nikada razmjeri ovog moralnog i političkog rasula ne bi bili zauzeli onako kobne dimenzije. Događaji su ponijeli čitav državni organizam kao oluja slamčicu, a kod toga, kao petokolonaši, ustaše još uvijek sjede po talijanskim zatvorima te zaista nisu mogli igrati neke važne uloge. A kad je riječ o ‘petoj koloni’, onda bi historijski egzaktno bilo da se o njoj progovori sa svom potrebnom akribijom kao o dugotrajnom procesu moralno političke dezagregacije, o procesu koji je trajao godinama. Nema sumnje da su Hitlerovi ratovi od češke krize pa sve do pada Pariza odigrali ulogu onog faktora koji je djelovao na ubrzavanje rasula, ali da se čitava politička historija naše zemlje od 1928. do 1934. pa dalje razvijala u znaku katastrofe, to je izvan sumnje. Nikakva ustaška organizacija, ni ona u Italiji, ni njeni članovi ako ih je bilo u zemlji, nisu predstavljali takvu snagu da bi baš oni bili mogli pospješivati rasulo. To rasulo je proces koji se javlja poslije mnogobrojnih simptoma marazma i paralize, ali ta bolest vladala je već davno zemljom i svim slojevima društva, bez obzira na nacionalnu pripadnost, u Srbiji i u Hrvatskoj i u Sloveniji i u svim ostalim pokrajinama podjednako”, točno dijagnosticira Krleža.

Krleža se, prirodno, bavi i hrvatskim katoličkim klerom i ističe da nije bio ničime kompromitiran u očima širokih masa jer su mase bile kompaktno antiunitarističke od 1. XII. 1918., antirojalističke i republikanske. Spominje Krleža da je dio klera tražio reorganizaciju Crkve (ukidanje celibata i provođene agrarne reforme), da je dio provincijalnog klera bio trabant hrvatskih političkih stranaka, i to federalista, milinovaca uglavnom izvan HSS-a, ali i da je jedan dio bio ekstremno nacionalistički, stračevićanski, u stilu Frankove crno-žute politike.

“Da li je to približavanje klera ekstremnim programima zaista bilo vezano sa ustaškom ideologijom, to bi trebalo konkretno obrazložiti. Hrvatski klerofašizam u svakom je slučaju simbioza poznatih formula, samo se ta simbioza, što se ideologije i metoda političkih tiče, ni po čemu ne razlikuje od srbijanskog klerofašizma, to jest od sprege visokog klera sa patrijaršijom na čelu sa četništvom i rojalizmom, sve do Srpskog kluba” zaključuje Krleža.

Što se tiče pitanja pravoslavne crkve u NDH, Krleža inzistira da se o progonu svećenstva i vjernika, rušenju hramova i vjerskih ustanova i prekrštavanju pravoslavnih trebaju donijeti egzaktne brojke.

“Gdje je i kada počeo nalet na Srbe? Prve pokolje organizirao je u Bihaću brat vojskovođe doglavnika Kvaternika, preuzevši na sebe tu žalosnu ulogu već mjeseca lipnja. Pokolji oko Bihaća to su paralelne akcije sa pokretom popa Đujića oko Drvara. O pokatoličenju i o posljedicama svega toga vidi podatke koje je objavio zagrebački episkopat”, poučava Krleža djelatnike Leksikografskog zavoda.

Reducirati tekst o ustašama

Krleža misli da je 500 redaka o članku o ustašama previše opširno te smatra da je tu riječ o konspirativnoj, terorističkoj i izoliranoj grupi, koja je u emigraciji provela čitavo jedno desetljeće, te nije imala solidno organiziranu bazu u zemlji čije djelovanje treba prikazati reducirano na najviše sto redaka.

Čanak o ustašama objavljen je na dvanaest enciklopedijskih stupaca, dok je članak o četnicima (objavljen 1956., petnaest godine prije članka o ustašama) objavljen na čak trideset stupaca. Autor mu je bio Miloš Minić, svojevremeno i Titov šef diplomacije. A iako se Krleža žalio da Boban nije uvažavao njegove primjedbe, Bogišić tvrdi da su u članak o ustašama integrirana Krležina gledišta i stilizacije. 

>>Ako se u Jasenovcu ubijalo i nakon 1945., gdje je onda popis ubijenih, gdje su zapovjednici?!

Karneval
PROMO
Karneval nam se bliži, a odabir idealne maske je najvažniji događaj za sve klince
Skipper4you.com
MIRNO MORE
Znate li da se kod nas školuju skiperi koje cijene svugdje u svijetu
  • Avatar Samo Pozitiva
    Samo Pozitiva:

    Ajde dosta vise o ustasama i partizanima i dajte se okrenite boljem zivotu! Ovo je 2016!!!

  • Interstellar:

    Ne bih ostalom, tj. o glavnom,sadržaju gornjeg teksta, ali zasmetao me sljedeći navod' "...piše hrvatski književni klasik Miroslav Krleža s pozicije neupitnog šefa Leksikografskog zavoda koji je objavljivao Enciklopediju Jugoslavije." Krleža je, u formalnom pogledu, svakako bio "neupitni šef" Jugoslavenskog ... prikaži još! leksikografskog zavoda - tako se taj zavod, naime, službeno zvao - ali veliko je pitanje kako je on uopće mogao biti na takvoj pozicijibkoja zahtijevav iznimno visoko obrazovanje i stručne sposobnosti potvrđene akademskom spremom. Ne dovodim,u pitanje Krležine nedvojbene književne kvalitete, ali Krleža nije imao obrazovanje dostatno niti za redovnog leksikografa, a kamoli za ravnatelja leksikografskog zavoda (koji nažalostvi danas po njemu nosi ime). Miroslav Krleža završio je, naime, kadetsku školu u Pečuhu. Kadetska škola niža je pješadijska škola. I to je sve. No, to bi možda bilo prihvatljivo da je enciklopedistika u Hrvatskoj bila u povojima te da Hrvatska nije imala školovanih intelektualaca doraslih ravnanju Leksikografskim zavodom. Krležini apetiti bili su veliki, a obrazovanje skromno. Hrvatska je u trenutku Krležina dolaska na čelo Leksikografskog zavoda imala već bogato razvijenu enciklopedistiku na zavidno visokoj razini. Čovjek koji je zaslužan za iznimno visoke dosege hrvatske enciklopedistike bio je ravnatelj Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda (HIBZ-a) i urednik Hrvatske enciklopedije. Dob1945. godine Mate Ujević. Tada nastupa Miroslav Krleža, koji je svakako darovit pisac, ali bez ikakve stručnosti za leksikografsku znanost i djelatnost, proglašava Matu Ujevića nepoćudnim, jer je radio kao enciklopedist i između 1945.-1946. god., tj. za NDH, ucjenjuje ga i zauzima njegovo mjesto. Mate Ujević, neprijeporno jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca do danas, ostaje do kraja Krležin rob u Leksikografskom. Eto tek toliko, usput.

  • Prometeus:

    Ovo je A.D. 2016, a ne 1945. Mišljenja sam da treba zabraniti izraze partizan, ustaša, komunist , fašist i antifašist. Drzava tone i tone a politicka tzv. elita umjesto rješenja problema bavi se s besmislucama. Zabraniti i krivicno goniti sve, ... prikaži još!, koji rabe navedene izraze. Jer vec mi vas je pun ku...