Nije mi jasno zašto su se hrvatski mediji, i oni na papiru i oni na struju, uzrujali zbog izbora Tomislava Nikolića za predsjednika Republike Srbije. Tim se izborom, barem što se nas u Hrvatskoj tiče, ništa nije promijenilo. A ako i ima kakvih promjena, onda može biti govora samo o promjenama nabolje.
G. Tomislav jest četnik, ili, da budemo precizniji, bio je četnik. Borio se za Srbiju i srbijanske interese na mnogim frontama, uključujući i hrvatsku. On to priznaje, toga se ne srami i o tome je spreman otvoreno razgovarati sa svakim tko ga želi čuti, pa čak i s njemačkim novinarom koji se prema njemu postavio neprijateljski, bezobrazno i profesionalno nekorektno, upitavši ga, među ostalim, bi li kao predsjednik države odobrio ubojstva novinara koji su njegovi neistomišljenici. Da je dopisnik s takvim hipotetičnim i glupim pitanjem došao pred bilo kojeg zapadnog političara, dobio bi nogom u stražnjicu prije nego što bi ga dospio završiti. Novi predsjednik Srbije pokazao je spremnost za suočavanje s najneugodnijim nasrtajima iz nesklonog mu okruženja i sa svim tamnim mjestima iz vlastite biografije. S obzirom na uobičajenu praksu političarskog okolišanja, prenemaganja, licemjerja, izmotavanja i majmunskog skakanja s tarabe na tarabu, ponašanje novoizabranog srbijanskog predsjednika ugodan je novum.
S Tomislavom Nikolićem i pristaše i protivnici znaju na čemu su, što se nije moglo reći i za njegova prethodnika Borisa Tadića. S njim smo bili prijatelji, on se u košulji bez kravate smijao s našim predsjednikom, gradio se Europejcem, dolazio u Vukovar i na Brijune, šetao se Zagrebom, no kad god bi se i gdje god bi se pojavilo kakvo otvoreno i ozbiljno pitanje u hrvatsko-srbijanskim odnosima, on bi odmah potegao odgovor o Hrvatskoj kao genocidnoj zemlji (ovjeren i sudskom tužbom), o Boškoviću kao srpskome znanstveniku ili o Oluji kao zločinačkoj akciji. Vukovarcima se, tobože, ispričavao, a u Vukovar je kao prijateljski dar Hrvatima donio antihrvatske filipike velikosrpskog barbarogenija Ljubomira Micića. To je, otprilike, kao da njemački državni poglavar Izraelcima na dar donese divot-izdanje “Protokola sionskih mudraca”. E, takvih se četnika već imamo razloga bojati!
Tomislav Nikolić otkrio je karte. Ne krije što je bio, zbog onoga što jest, dobio je izbore, bez uvijanja najavljuje što i kako kani raditi. Glasom čovjeka koji samo što nije zaspao zamolio je svadljivog novinara FAZ-a da mu ne navlači košulju koju je odavno skinuo. Pronašli ste mi, objasnio mu je, sve što sam bio, a što danas više nisam i što ne namjeravam biti ni sutra. Najzad, srbijanski građani izabraše novog državnog šefa sebi, a ne nama, pa neka se s njim sami gombaju. Nama su ovdje mnogo važnije domaće političke krabulje – naš bi ih predsjednik vjerojatno primjerenije nazvao četničkom zmijom – koje se svake godine, svim činjenicama unatoč, 27. srpnja okupljaju u Srbu i slave četničku, antihrvatsku pobunu iz 1941. godine kao antifašistički čin. S Hrvatima će se novi srbijanski predsjednik sporazumjeti mnogo lakše nego s tim krabuljama koje će mu prve pohrliti pod skute.
Odlično! Sve čestitke za ovaj tekst te zasluženi aplauz, gospodine Pavičić!