Sve je počelo kad je imala samo dvije godine. Jednog jutra u svojem domu u kolumbijskoj Bogoti, malena Ingrid Honkala igrala se sa starijom sestrom. U jednom trenutku, posegnula je za loptom i strmoglavila se u veliki spremnik s ledenom vodom. Dok je tonula na dno, umjesto panike i borbe za zrak, obuzeo ju je nevjerojatan osjećaj mira. Užas je nestao, zamijenila ga je sveobuhvatna tišina. Osjetila je kako se njezina svijest odvaja od malenog, nemoćnog tijela. Njezino sljedeće sjećanje nije pripadalo fizičkom svijetu, već proširenom stanju svijesti. Lebdjela je iznad vode i promatrala svoje beživotno tijelo kako pluta, no više se nije osjećala kao dijete zarobljeno u tijelu. Postala je, kako opisuje, čista svijest, polje svjetlosti i spoznaje.
U tom stanju, koncepti vremena i prostora prestali su postojati. Nije bilo straha, nije bilo misli, samo duboko i urođeno znanje da je sve međusobno povezano i savršeno. Osjećala se potpuno sjedinjenom sa samim životom, kao da su granice koje inače definiraju naš identitet jednostavno nestale. Bilo je to, kaže, kao da je uronjena u beskrajnu inteligenciju ispunjenu ljubavlju, jasnoćom i mirom. Dok je bila u tom stanju izvan tijela, tvrdi da je mogla vidjeti svoju majku, koja je bila nekoliko blokova dalje od kuće, na putu prema prvom danu na novom poslu. Prepoznala ju je i pomislila: "To je moja mama." U tom se trenutku, opisuje, uspostavila komunikacija među njima - ne izgovorenim riječima, već čistom sviješću. Godinama kasnije, kako piše Mirror, kada je razgovarala s majkom o tom događaju, njihova su se sjećanja poklopila. Majka je potvrdila da je odjednom osjetila snažan, neobjašnjiv poriv da se vrati kući. Kada je stigla, pronašla je kćerino tijelo u spremniku s vodom.
Ovo nevjerojatno iskustvo nije bilo i posljednje. Ingrid Honkala tvrdi da je "umrla" još dva puta. Drugi put se to dogodilo u dobi od 25 godina, nakon teške prometne nesreće s motociklom. Treći put, u 52. godini života, njezin se život našao na rubu kada joj je tijekom operacije krvni tlak naglo pao na opasno niske razine. Unatoč potpuno različitim okolnostima, ishod je, prema njezinim riječima, bio identičan. Svaki put se vratila u isto stanje spokoja i odvojenosti od fizičkog, u istu dimenziju beskrajne ljubavi i povezanosti. Ta ponovljena iskustva samo su joj potvrdila ono što je osjetila kao dvogodišnja djevojčica: svijest se nastavlja i nakon što tijelo prestane funkcionirati.
Ovi događaji neizbježno su oblikovali cijeli njezin život. Od prvog iskustva, tvrdi, potpuno je izgubila strah od smrti, koju više ne vidi kao kraj, već kao prijelaz u dublji sloj stvarnosti koji postoji izvan naših fizičkih osjetila. Kako je odrastala, počela je imati i druge neobične duhovne doživljaje, uključujući susrete s onim što je kasnije opisala kao "Bića Svjetlosti". Ta svjetlosna prisustva, kaže, komunicirala su s njom kroz svijest, a ne govorom, pružajući joj utjehu i smjernice. Vjeruje da su joj upravo ta iskustva pomogla da prebrodi teške trenutke odrastanja u ratom razorenoj Kolumbiji i usmjerila je prema karijeri koja se na prvi pogled čini nespojivom s takvim mističnim doživljajima.
Paradoksalno, upravo su je ta onostrana iskustva gurnula prema znanosti. Probudila se u njoj neutaživa želja da kroz promatranje i istraživanje shvati prirodu stvarnosti. Godinama se gotovo u potpunosti fokusirala na svoju znanstvenu karijeru, rijetko govoreći o svojim duhovnim doživljajima. Stekla je doktorat iz morskih znanosti te je kao cijenjena oceanografkinja surađivala s prestižnim institucijama poput NASA-e i američke mornarice. S vremenom je, međutim, shvatila da znanost i duhovnost ne moraju nužno biti u sukobu. "Možda", kaže, "one samo istražuju istu misteriju iz različitih perspektiva." Njezina iskustva navela su je na teoriju da svijest možda nije isključivo proizvod mozga, već nešto puno fundamentalnije, nešto što postoji neovisno o našem fizičkom obliku.
Naravno, skeptici bi njezina sjećanja mogli pripisati reakciji mozga na ekstremni fiziološki stres, poput nedostatka kisika. To je uobičajeno znanstveno objašnjenje za fenomene prijavljene tijekom iskustava bliske smrti. Međutim, Honkala ustraje u tome da je kvaliteta, jasnoća i ponavljanje njezinih vizija nešto kvalitativno drugačije od halucinacija ili snova. Njezina priča odjekuje u tisućama sličnih svjedočanstava zabilježenih diljem svijeta i kroz povijest. Procjenjuje se da do deset posto opće populacije ima sjećanja na iskustva bliske smrti, a sve veći broj znanstvenika taj fenomen počinje ozbiljnije proučavati. "Više ne dovodimo u pitanje stvarnost iskustava bliske smrti", izjavila je Charlotte Martial, neuroznanstvenica sa Sveučilišta u Liègeu u Belgiji. "Ljudi koji prijavljuju takvo iskustvo doista su nešto doživjeli."
Za Ingrid Honkalu to "nešto" bilo je životna prekretnica koja je preoblikovala njezino razumijevanje samog postojanja. Umjesto da sebe i druge vidi kao izolirane pojedince koji se bore za opstanak, počela je shvaćati da smo možda svi mi tek izrazi jedne sveobuhvatne svijesti koja proživljava život kroz fizički oblik. Iz te perspektive, smrt ne djeluje kao kraj postojanja, već kao prirodan prijelaz u kontinuumu svijesti. "Kroz ova iskustva", zaključuje ona, "također sam osjetila da se, na najdubljoj razini, život nikada istinski ne završava. Svijest se nastavlja."
Otkrivene šokantne tajne smrti: Ovo je 25 činjenica koje niste znali o umiranju i zagrobnom životu
Otvori KEKS Pay
Preporuciti joj treba dobrog psihijatra!