Dječji su parkovi i igraonice prepune ‘tata na zadatku’. Sve više se očeva maksimalno angažira oko svojih mališana, a vremena kada je sav odgoj i skrb bio na majkama, čini se daleko, su iza nas. Ipak, porodiljni dopust očevi koriste najčešće u slučajevima kada financijska matematika ide u prilog tome, no živopisna iskustva tih nezaboravnih mjeseci u ‘obračunima’ jedan-na-jedan sa djecom ispiriraju ih do te mjere da upustiti se u novi porodiljni ni u kom slučaju nije upitno. Čak štoviše smatraju kako je riječ o najvažnijim životnim školama. Svoja su iskustva s nama podijelili Ognjen Livada i Marin Maršić, obojica specifični i po tome što su od prvih dana sa suprugama ravnopravno sudjelovali oko svih aktivnosti vezanih za bebače tako da im prvi dani porodiljnih čak nisu niti predstavljali izazov. Daleko od toga da je to umanjilo zabavu u cijeloj priči.
Dječje radosti
- Vila je nama drugo dijete tako da sam sve stavke - pelene, hranjenje, uspavljivanje, plač već prije prošao i što se toga tiče pripremljen sam došao na porodiljni. Ali naravno da smo prošli sve od malih nezgoda kod presvlačenja pelena - zapišavanje posvud naokolo pa i po vlastitom ocu, udaranje nogom u glavu i puno pogodaka ravno u oko, hranjenja - hrana posvud osim tamo gdje treba, raznih zanimljivih situacija u interakciji sa kućnim ljubimcima psima pogotovo kad je nastupilo razdoblje puzanja i ostale neizbježne dječje radosti u ogromnim količinama., prisjeća se tridesetčetverogodišnji Marin, inače, kad nije na porodiljnom zaposlen u filmskoj industriji kao drugi asistent snimatelja. Kako sam kaže - to je onaj koji lupa onu klapu i bavi se s negativom koji sve više gubi bitku od digitalnih medija i još puno malih tehničkih stvari oko komplicirane filmske kamere.
Da nema puno toga što može nadmašiti zabavu u interakciji s djecom slaže se i Ognjen kojeg je roditeljstvo toliko inspiriralo da je pokrenuo blog Iz pera tate, objavio knjigu za djecu Puž stolar te se posvetio radu s djecom i roditeljima organiziranjem i sudjelovanjem niza radionica i seminara za njih.
Učimo od djece
- Igrali smo se, zabaljali, kuhali, pjevali, skakali. Sve što smo radili radili smo u opuštenom tonu. Naravno da sam nekih dana jedva čekao da se supruga vrati sa posla. To su obično bile situacije kada sam imao puno posla kojeg sam trebao obaviti uz čuvanje malog. Trebalo mi je vremena naučiti kako je najbolje i najučinkovitije davati punu pozornost djetetu u trenucima kada sam s njim. Primjer: ako bi cijelo jutro proveo s malim i u sebi razmišljao o drugim stvarima, kao npr. poslu, to ne bi dobro završilo. Ja bih bio nervozniji i automatski prenio svoju nervozu na dijete. Kada bi na jedvite jade došlo vrijeme da mali ide spavati, on nikako ne bi mogao zaspati. Meni bi se automatski smanjila zaliha živaca, postao bi netaktičniji i mali bi još teže utonuo u san. Kada bi napokon zaspao , ja sam bio previše emocionalno iscrpljen i nisam mogao koncentrirano odraditi posao. Trebalo mi je vremena shvatiti to i prihvatiti poduku koju mi je pružao sin. Biti u trenutku. Mudraci govore o tome a djeca te podučavaju., zaključio je Ognjen.
Tate su se složili i u tome da se odnos s djetetom gradi od početka te da je porodiljni u tome samo divan dodatak.
- Porodiljni je super iskustvo i daje ti priliku da više vremena provedeš s djetetom, ali nije bio presudan u mom odnosu prema djeci, mislim da se čovjek ili zainteresira za dijete ili ne. On će ako stvarno želi naći vrijeme u kojem će izgraditi odnos s djetetom. Nakon što sam prošao te neke škole u kojima se traži odgovor na pitanje o smislu života, ja sam odgovor pronašao u svojoj djeci, za njih je čovjek zbilja u stanju napraviti sve i sve drugo pada u drugi plan, to je temelj mog odnosa s djecom., zaključio je Marin.
žene su htjele ravnopravnost spolova , sad one rade po 10h u konzumima , a tate ljepo spavaju do 10h i sa dječicom u parkić, malo oko ručka i to je to. uloge su se promjenile na zahtjev žena , hvala ženama.