„Idemo večeras na piće?“
Na ovakvu poruku uglavnom odgovaramo s emojijem i potvrdom, ali postoje situacije kada ne možemo ili smo jednostavno toliko premoreni da se želimo samo stisnuti na trosjedu i odmoriti. Prije nego što uopće stignemo natipkati “ne”, u glavi se već vrte mogući odgovori na našu poruku. Hoće li se ta osoba naljutiti, hoće li misliti da nam iz nekog razloga više nije stalo do odnosa, hoće li me sljedeći put htjeti pozvati opet ili će radije vrijeme posvetiti nekome drugome? Hoće li to biti znak da se udaljavamo?
I onda umjesto kratkog “ne” napišemo „Može“, iako iza tog može stoji ne mogu, ne želim, nemam snage, nemam volje, nemam vremena, želim biti kod kuće.
Možda zvuči kao preuveličavanje obične poruke, ali upravo se u tim malim svakodnevnim odlukama često vidi koliko nam je teško postaviti granicu. Ne zato što ne znamo, već zato što nas je strah da će nas odbijanje koštati odnosa, bilo prijateljskog, susjedskog, obiteljskog, poslovnog ili romantičnog.
Zašto je teško reći ne?
Svi ljudi su društvena bića, zato nam je pripadanje grupi i zajednici važno. Ideja odbacivanja i izazivanja tuđeg nezadovoljstva, čak i kada za to stvarno nema osnove, može djelovati kao nešto što treba izbjeći pod svaku cijenu. Problem je što tada to više nije iskreni pristanak, nego način izbjegavanja nelagode.
Ako nam se dogodi obrnuta situacija i prijatelj nas odbije jer je umoran, ima druge planove ili jednostavno želi večer provesti kod kuće, vjerojatno ne provedemo cijeli dan razmišljajući kako se to usudio napraviti. Najčešće samo kažemo „OK“ i nastavimo dalje.
Pa zašto onda pretpostavljamo da će drugi učiniti upravo suprotno kada mi kažemo „ne“?
„Ne“ nije isto što i „nije mi stalo do tebe“
Jedna od najvećih zabluda je poistovjećivanje s odbacivanjem. Ako ne želimo na kavu ili na koncert, to ne znači da ne želimo biti prijatelji ili u dobrim odnosima. Ako nemamo energije za izlazak, ne znači da nam osoba više nije važna, samo nam treba više sna ili odmora, što ne znači da se naš odnos raspada.
Ipak, ako osjećamo snažan osjećaj krivnje, onda je obično „ne“ lako protumačiti kao neku vrstu izdaje i nešto zbog čega se moramo opravdavati.
A ne moramo.
„Ne mogu večeras, treba mi odmor. Vidimo se drugi dan“ sasvim je legitimna rečenica.
Krivnja ne znači da smo pogriješili
Osjećaj krivnje ne znači automatski da smo učinili nešto loše, možda se radi o nečemu na što jednostavno nismo navikli. Ako smo godinama bili ona osoba koja je uvijek svima dostupna, uvijek kaže da i uvijek je tu za druge, prvi pokušaji drugačijeg ponašanja mogu biti neugodni.
Zato je dobro ne pokušavati odmah reagirati kad nam je neugodno, možemo čak i biti krivi i svejedno ostati pri svom odgovoru. Možemo biti zabrinuti da će se netko naljutiti i svejedno reći „ne“.
Pravo prijateljstvo nije odnos u kojem se dvije osobe nikada ne razočaraju, to je odnos u kojem svi mogu podnijeti i malo međusobnog razočaranja.
A što ako se prijatelj ili partner ipak naljuti?
Tu dolazimo do važne razlike, nije isto ako je prijatelju na trenutak žao što ne dolazimo i ako nas zbog toga vrijeđa, ucjenjuje ili pokušava kazniti za njegove osjećaje. U prvom slučaju druga osoba možda i osjeća lagano razočaranje, ali u drugom u prelazi granice korektnosti.
Zato nije cilj naučiti reći „ne“ tako da se baš nitko nikada ne naljuti. To jednostavno nije moguće. Cilj je naučiti podnijeti činjenicu da se druga osoba ponekad neće složiti s našom odlukom.
Počnite s malim „ne“
Ako nam je teško odbiti prijatelje i obitelj u raznim situacijama, možemo početi s nečim sasvim malim kao što je ne uzvraćanje poziva isti čas. Možete na neku prijedlog prvo odgovoriti s tim da ćete prvo provjeriti imate li vremena pa se onda javiti s “da” ili “ne”. Možete i samo reći da vam se stvarno ne izlazi danas, bez dodatnih opravdanja ili objašnjenja.
Prijateljstvo ili veza koja može podnijeti takvu poruku vjerojatno je i prijateljstvo u kojem ne moramo stalno dokazivati koliko nam je stalo. Jer ponekad je najzdravije „da“ upravo ono koje možemo iskreno izgovoriti tek nakon što smo naučili reći „ne“.