Magistra je prava, svira klavir i gitaru, pjeva na crkvenim vjenčanjima, obožava sportske aktivnosti...Patricija Lukšić majka je dva posvojena sina, a odnedavno je i ponosna nositeljica titule Najljepša mama Hrvatske. Velikogoričanka je usto i predsjednica udruge Ponos domovine te udomiteljica, a na izbor se, kaže, prijavila bez ikakvih očekivanja.
– Ja sam taj izbor vidjela na društvenim mrežama, ali tada još nisam bila majka. Međutim, dolaskom moje dječice, koja su mi došla na vrlo poseban način, odlučila sam se prijaviti kako bi dala doprinos i od strane nas majki koje nismo rodile djecu na biološki način, nego takoreći iz srca. Meni je bio cilj predstaviti i naše majčinstvo i to da smo mi jednako majke kao i majke koje su rodile svoju djecu i nekako zastupati nas na tom natjecanju. Eto, na kraju sam pobijedila što mi je iznimna čast i zadovoljstvo nisam to očekivala jer sam se došla zabaviti i provesti dan s majkama iz cijele Hrvatske, razmijeniti iskustva te prezentirati svoje hobije koji su ponajviše sviranje, pjevanje i sport. Naravno, svaka je majka najljepša svome djetetu i to je bitno naglasiti, ali ovaj izbor bio je za mene jedan izazov, jedno novo iskustvo na koje sam se prijavila bez ikakvih očekivanja i ponijela tu titulu – ističe Patricija te dodaje kako kriteriji natjecanja nisu podrazumijevali isključivo fizički izgled već i osobnost te kako oni koji to smatraju klasičnim izborom za Miss, misle pogrešno.
– Svi misle da je to izbor za Miss, što je potpuno pogrešno jer je izgled samo jedna od komponenti koje se boduju na natjecanju. Uz izgled moraš imati, dakle, puno različitih faktora. Presuđuje i to što si u životu postigao, čime se baviš, koje kompetencije imaš, hobiji i slično. Dakle, cjelokupna osoba se gleda i najljepša ne znači samo u smislu izgleda već svega lijepoga što jedna majka i žena može predstavljati, a izbor također naglašava ulogu majke i žene u društvu i u obitelji, njezinu važnost i to je ono što je mene privuklo da se prijavim. Zato pozivam svaku ženu koja se osjeća da bi mogla dogodine konkurirati na takvom jednom zanimljivom natjecanju, da se prijavi i stekne jedno novo iskustvo – dodaje.
Odmah nakon vjenčanja, Patricija i njezin suprug odlučili su kako će uz vlastitu, brinuti i o posvojenoj djeci no ubrzo su shvatili da je biološki put onaj teži te su odmah zakoračili u proces posvajanja.
– Mislim da je jako bitno ne čekati dugo s tim nego što prije se odlučiti jer što si stariji, sve ti je teže posvojiti što je logično jer mlađa djeca i djeca kakvu posvojitelji najčešće, nažalost, žele, gleda se da se za njih nađe najbolji posvojitelj, što znači da mlađu djecu posvajaju mlađi posvojitelji. Žao mi je što većinom ljudi misle da je posvojenje teško. Teško je ako si jako izbirljiv na neki način. Ima puno sirote dječice koja su na neki način slabije posvojiva, primjerice pripadnici određenih nacionalnih manjina, braća i sestre koja se posvajaju zajedno, pa onda dječica koja uđu već u neke godine kad steknu pretpostavke za posvojenje i njih, nažalost, malo ljudi želi – govori Patricija koja upravo iz tih razloga poručuje budućim posvojiteljima da ipak malo snize kriterije.
VEZANI ČLANCI:
Ni njoj ni suprugu, dodaje, nije bilo bitno hoće li dijete nositi njihovo prezime već su mu samo željeli pružiti dom i odgajati ga u najboljim uvjetima. Prvi sin, tako im je stigao iz rodilišta, no najprije su mu dom pružili kao udomitelji dok se na sudu nisu stekle pretpostavke za posvojenje. Održavali su kontakte s njegovom biološkom majkom, a slično se ponovilo i s mlađim sinom.
– Mlađi je također k nama stigao iz rodilišta, a za bebice je najteže naći udomitelja jer su domovi krcati nezbrinutom djecom, fali i udomiteljskih obitelji pa mene i dan danas često zovu za bebu ili dijete kojemu treba privremeni smještaj. Nažalost, trenutno nemamo takvih mogućnosti jer imamo dva sina, mlađi je još beba, ali još ne znamo što nam život nosi, vidjet ćemo kada malo porastu – kaže Patricija koja od ove godine vodi i tvrtku za financijsko savjetovanje. Počela je spremati i pravosudni ispit koji je posljednja stepenica da postane pravnica, a usto je predsjednica braniteljske udruge Ponos domovine, gdje je počela volontirati prije 15 godina, još kao studentica.
– Uz sve obaveze u tom sam periodu nekako toj udruzi dala najveći doprinos. Proputovali smo cijelu BiH, držali prezentacije u srednjim školama, predavanja vezana uz Domovinski rat i domoljublje, a provodili smo i istoimeno natjecanje koje je bilo vrlo zanimljivo i kompleksno jer smo polufinalna natjecanja imali u različitim regijama u Hrvatskoj te u BiH. Samo finale bilo je u Zagrebu tijekom tri dana prilikom čega smo vodili djecu u posjet Uredu predsjednika, po raznim muzejima, obilazak grada te smo imali bogat sportski i zabavni program. Natjecanje je bilo i sportskog i edukativnog karaktera o poznavanju hrvatske domovine, kulture, sporta, Domovinskog rata i svega vezanog uz domovinu te sportski dio u šest sportskih disciplina – govori Patricija te dodaje kako su natjecanje usred pandemije korona virusa te zbog manjka financijskih sredstava, morali ukinuti. No, nastavili su provoditi fotografski natječaj Upoznaj Hrvatsku koji se, osim u hrvatskim, provodi i u brojnim školama u inozemstvu, godišnje im pristigne čak do 1000 fotografija, a najbolju bira tročlani žiri pod vodstvom novinarke i povjesničarke umjetnosti Branke Hlevnjak.
VEZANI ČLANCI:
Ljudi ju, kaže, često ispituju kakav je to osjećaj biti majka posvojenog djeteta, a ona im odgovara:
– To dijete voliš jednako kao da si ga rodio, no ja bih čak se usudila reći i više, jer toliko truda uložiš da dođeš do njega, prolaziš kroz masu edukacija i provjera, upornost je tu ključna. Duga je to borba kroz dugotrajan proces i ja ih već polako učim da nisam njihova biološka majka, želim da od početka znaju da su posvojeni, da ih je netko drugi zapravo rodio, ali da smo ih mi rodili iz srca – ističe Patricija koju, kaže, najviše inspiriraju majke djece s posebnim potrebama, što smatra vrhuncem sebedarja, a budućim roditeljima posvojiteljima poručuje da odluku ne donose predugo.
– Često me ljudi traže savjet, a ja ih nastojim nekako nagovoriti da ne čekaju predugo nego da što prije krenu s procesom jer posvojenje je poziv i to nije za svakoga. Znam puno obitelji koje nemaju biološku djecu pa se nisu odlučile na posvojenje, što je meni u početku, moram priznati, bilo neobično jer je to meni bilo sasvim prirodno i logično, ali sam s vremenom shvatila da jednostavno nismo svi isti, nemaju svi ljudi taj poziv, ali oni koji imaju, po mom mišljenju, predugo čekaju i mislim da bi trebali u tu cijelu priču ući što ranije. Dugotrajan je to proces jer oko godinu dana vam treba da vi uopće steknete mogućnosti posvajanja, da uđete u registar. A kada uđete, to je početak vaše potrage za djetetom po centrima ili da ostvarite bilo kakav kontakt za posvojenje. Tako da ljudi, samo hrabro, ne dajte se i idite u tu priču, to je nešto predivno i ta djeca su veći blagoslov vama nego, usudim se reći, vi njima – zaključuje.
