Blaženka Sumpor glavna je primalja u KBC-u Sestre Milosrdnice, a u 38 godina radnog staža ni ne zna koliko je žena porodila. Od prvog dana svoje karijere radi u Vinogradskoj bolnici. O poslu 'babice' maštala je još od djetinjstva.
- Svoje djetinjstvo sam provela u jednom prekrasnom zagorskom mjestu Jesenju. Imala sam susjedu koja je u mladosti pomagala ženama oko poroda, a ja sam inače neprekidno obilazila žene u selu koje su rodile i imale su male bebice. Jako me to oduševljavao i privlačilo. I eto, moja susjeda je neprekidno pričala kako je to nju veselilo, da kad je primila novi život u ruke, kako se osjećala radosno, kako je to Božji dar, kako je to njoj poklon s neba. I tako se, eto, u meni rodila želja da budem ja ta osoba koja bude pomagala pri porodu. Kad sam završila osnovnu školu, išla sam u srednju. Kad sam završila osnovnu školu, onda sam izrazila želju da ja budem primalja. Moji su doma u prvom času rekli da je l' imam još koje zanimanje da bi mene zanimalo. No, međutim, ja sam bila ustrajna i željela sam samo to. Nismo niti znali gdje je škola, ali evo, pronašli smo. Upisala sam se u primaljsku školu. Poslije škole sam se zaposlila u KBC u Sestre milosrdnice. Eto, i 38 godina sam tu na poslovima primalje. I nikada ne bih mijenjala, da imam sto života, sto puta bi bilo ponovno primalja. To je jedan prekrasan, ja ne bi rekao zanimanje nego to je poziv. To je zaista, ja sam potvrdila sama sebi, da je to poklon s neba, da je to najveći dar, da ti možeš pomoći ženi u njezinom najtežem i najradosnijem trenutku u životu. Jer kad se dijete rađa, rađa se novi život, rađa se nova majka i to je nešto najljepše i najdragocjenije u životu - ispričala nam je Blaženka.
VEZANI ČLANCI:
Žalosti je jedino što nema studija primaljstva u Zagrebu.
- Da sam ja u svom životnom vijeku '85. godine završila srednju primaljsku i planirala sam ići, onda je bila viša. No, međutim, tada je ukinuta i do prije ne znam, osam godina, nije bilo studija primaljstva kad je otvoren u Rijeci pa u Splitu. Ja sam u međuvremenu završila višu školu za medicinske sestre pa sam onda išla na bridgeing da bi mogla biti primalja, završiti za primalju. Tako da taj put do primalje, prvostupnice bio dugotrajan i ja bi rekla, baš tužno i otužno za državu Hrvatsku u kojoj vlada bijela kuga, gdje nas ima sve manje, gdje bi trebalo puno više primalja da budu sa ženama u porodu, da se jedna primalja brine o jednoj ženi, da postoji mogućnost da bude da imaju svoje apartmane u rodilištu, da to bude zaista prilagođeno ženi, majci, obitelji. Evo još do danas studija za primaljstvo u Zagrebu ne postoji, nema. Znači, ja sam išla u Rijeku. Bila sam glavna primalja u rađaonici i ja sam zaista sebi jako puno truda dala i svojim kolegicama pomagala, učila ih i jako sam ponosna na njih. One su puno toga naučile od mene, a učila sam, nažalost, po internetu, nismo imali tu baš nikakvu literaturu o prirodnom porodu i eto, drago mi je da ima sve manje epiziotomija, da žene mogu roditi na stolčiću, da se žene mogu kretati u porodu. Eto da smo malo, recimo, humanizirali taj dio koji je prije bio strogo ležeći i nema micanja - kaže nam Blaženka. Koliko je točno žena porodila, ne zna ni sama.
- Porodila sam puno djece, odnosno bila sam pri porodu kod puno žena. Ne znam točan broj i meni nije zapravo broj bitan. Meni je bitno da je svaka žena bila zadovoljna, da su djeca bila na kraju, ono, dobro da je obitelj živa, zdrava išla kući u svoj dom s novim članom. Puno žena me zaustavlja, puno žena me zove za Božić, Uskrs, Novu godinu vam dobijem toliko poruka da nekad niti ne stignem odgovoriti niti ne znam koje su te žene koje su mi poslale poruku što na mail, što na mobitel. To vam je jedan lijepi osjećaj, kad vas zaustavi na ulici pa veli djeci, ova teta te primila prvo u svoje ruke, ona te prva vidjela, prije nego što sam se ja vidjela i osjećam se baš ispunjeno, sretno, bogato - kaže nam.
VEZANI ČLANCI:
Upitali smo je koje je žene inspiriraju, tko joj je još motivacija za rad.
- Žene s osmijehom, žene koje su iskrene, žene koje žele ono... Žene koje žele nešto naučiti, koje su suradljive, kojima ništa nije teško. Zapravo, volim pomoći i svima drugima koje imaju probleme i koje me pitaju od ovoga kako se nešto kuha pa do poroda i dojenja i tako. I jako mi je drago kad mi se tako žene obrate jer onda znam da sam po nečemu ja njima uzor - kaže nam Blaženka i zaključuje:
- Sve su žene superžene. Čim ste žensko ste za mene super. Superžena, žena koja uvijek stigne, sve može, za koju ne postoji riječ ne, ne mogu, ne želim, neću. Uvijek se sve može riješiti na ovaj ili onaj način. Ništa nije nemoguće i sve se može obaviti, svakome se može pomoći na neki način, svakome se može izaći u susret na neki način. Svaka žena koja to može, uspijeva je stvarno onda superžena. Znači, moj mobitel je od 0 do 24 u funkciji. Nikada nije prošlo da se nisam javila i da poznate i nepoznate brojeve, jedino na poruke. Uglavnom su to bili pozivi za, što se tiče rađanja, oko poroda oko nekih problema u trudnoći. Ja sam nastojala i nastojim uvijek izaći u susret, je li ja to bila na poslu, je li bila kod kuće, na godišnjem, na plaži, kuham, čuvam unučad ili bilo što, nastojim izaći u susret, pomoći na način kako mogu. Znači, uvijek je sve moguće. Ništa nije nemoguće.
Žene koje se žele baviti mojim pozivom, želim samo reći da je to najljepši poziv, da je to najljepši posao. Jest stresan, ali je najljepši. Nadam se da će doći i trenutak kada ćemo imati bolje uvjete rada, kad ćemo bolje moći pomoći ženama, kada ćemo biti jedna primalja, jedna rodilja, kad ćemo se moći posvetiti ženi za vrijeme cijelog poroda. Nije porod samo trenutačno izgon djeteta nego porod počinje mnogo ranije. Kad ćemo moći pomoći oko dojenja i kad ćemo moći ići k njoj doma. I u primarnoj zdravstvenoj zaštiti kad ćemo moći raditi.
A većini je najveće zadovoljstvo mito, bez čega je većina pacijenata nebitna. Poznato je da polovica liječnika ne radi ništa a leđa im čuvaju sindikati.