Iva Čupić mlada je hrvatska znanstvenica, biologinja i arahnologinja, suradnica na Zavodu za molekularnu biologiju Instituta "Ruđer Bošković" koja se u slobodno vrijeme bavi znanstvenom komunikacijom. Razgovarali smo s njom u prirodi, a ona je na susret donijela dvije zmije koje su cijelo vrijeme mirno puzale po njenim rukama kao dokaz onoga što Iva objašnjava na svom Instagram profilu Samsa critters, na kojem je prati gotovo 16.000 ljudi – da su zmije, ali i pauci, zapravo mirna i tiha stvorenja koja nemaju namjeru nikome nauditi. S osmijehom i velikom pažnjom govorila je isprva o kraljevskom pitonu kojeg je držala u ruci.
– Leocističan je, bijel, pa ljudi misle da je albino, no nije jer ima plavi pigment u očima. Ovakav je kraljevski piton najčešći hrvatski ljubimac kada su to u pitanju zmije – govori nam Iva dok pitona spušta i sprema, a uzima drugu majušnu zmijicu.
– Sa mnom je i juvenilac – mlada jedinka jedne hrvatske vrste zmija. Oni su strogo zaštićeni, kao i većina hrvatskih zmija, i ne smije se uzimati iz prirode bez posebnih dozvola. Ova je jedinka došla iz uzgoja iz Italije i čovjek koji ih uzgaja ima sve dozvole za to. Kada se nabavljaju ovakve vrste zmija, treba jako dobro paziti od kuda dolaze. Ono što je posebno za ovu vrstu jest to da se juvenilne jedinke umnogome razlikuju od odraslih i ovo je zapravo kravosas koji ima šare što malo podsjećaju na šare otrovnica i to im služi da se zaštite dok su ovako mladi. Kravosasi su inače jedna od najdužih europskih zmija kada odrastu i nježni su divovi koji se gotovo nikada ne brane ugrizom – objašnjava nam sugovornica dok joj se kravosas mirno plete oko ruke.
Iva je ljubav prema ovim nekima simpatičnim, a nekima "strašnim" životinjicama otkrila još u djetinjstvu. U jednom je intervjuu rekla da je njena obitelj, iako žive u Zagrebu, podrijetlom iz okolice Drniša, gdje su se dogodila njena prva druženja s paucima.
– Moja su najranija sjećanja vezana za crtanje i opisivanje raznih vrsta pauka u vrtu i od tada me znatiželja za proučavanjem tih malih bića nije pustila. Zanimanje za organizme, njihov način funkcioniranja, za međuodnose unutar vrsta i između različitih vrsta u meni je i danas veliko, sviđa mi se taj sistematičan pristup znanstvenoj metodi, jednostavan način na koji možemo opisivati i proučavati svijet oko sebe – kaže nam Iva.
Traže je savjete
Dodaje da biologija nije bila njen prvi odabir na početku studiranja jer je mislila da to nije za nju, da neće biti dovoljno dobra na znanstvenom fakultetu.
– Kako sam jako voljela, a volim i danas crtati, inicijalno sam upisala Likovnu akademiju. No nakon dvije godine shvatila sam da to ne mogu i prebacila sam se na PMF, na biologiju, jer mi je ta vrsta znanosti previše nedostajala. No, umjetnost je ostala uz mene kao način na koji najbolje mogu dokumentirati razne stvari i umjetnost koristim kroz tehničko crtanje da zabilježim neke stvari koje fotografijom još ne možemo dobro zabilježiti. Isto tako, inicijalno se nisam mislila baviti ni edukacijom, pa ni društvenim mrežama na taj način, to se dogodilo sasvim slučajno – objašnjava nam mlada znanstvenica.
Na Instagramu je, kaže, objavljivala fotografije s terena i njeni su prijatelji koji nisu u biologiji znali pitali što je to na slici, pa im je počela objašnjavati sve o životinjama koje je slikala.
– Kako je vrijeme prolazilo, objašnjavala sam sve općenitije i šire motive s fotografija, u jednom trenu počeli su me pratiti ne samo prijatelji i znanci već i ljudi koje to zanima, pa i oni koji imaju određene strahove od tih životinja, a htjeli bi ih se riješiti. Tako je nastala edukacijska platforma Samsa critters. Primijetila sam da ljudima jako pomažu crteži i opisi koje stavljam, bez obzira na to radi li se o njihovu iracionalnom ili racionalnom strahu od neke životinje jer u biti edukacija je ta koja nam može umanjiti strahove. Nisam mislila da će toliki broj ljudi reći da im se strah umanjio kada su pogledali video ili pročitali tekst o konkretnoj životinji. Ono što se meni činilo da je najkorisnije bile su radionice i predavanja koje držim, no, naravno, oni imaju puno manji doseg nego online metode – kaže Iva, koja nerijetko dobije i sliku, najčešće zmija, na svom profilu od pratitelja koji traže objašnjenja o kojoj se vrsti radi, je li opasna i slično.
VEZANI ČLANCI:
– Nisam još dobila fotografiju neke vrste zmija za koju ne znam da postoji u Hrvatskoj jer ljudi najčešće fotografiraju one veće i češće vrste koje su već dobro poznate i zabilježene za Hrvatsku, ali često dobijem zanimljiva obojenja nekih vrsta – kao što su, primjerice, albino zmije, eritristični skakavci... Dobila sam i slike obojenja koja nisu tako često zabilježena, a lani sam imala i sliku dvoglave zmije u Hrvatskoj, što je statistički jako mala šansa da se uopće dogodi, a onda još i da se to vidi. Uz to, povremeno dobivam fotografije stranih vrsta koje nisu kod nas ustaljene u obliku alohtonih ili invazivnih vrsta, već se dogodilo da ih je netko prenio zrakoplovom ili brodom ili na sličan način pa su ljudi pitali o kojoj je vrsti riječ – kaže Iva Čupić.
U Hrvatskoj postoje tri vrste zmija otrovnica, objašnjava i dodaje kako je važno naglasiti da izraz otrovnica nije biološkog podrijetla, već se radi o izrazu koji znači da je nešto otrovno za ljude.
– Kod nas postoje i dvije vrste takozvane poluotrovnice, što znači da su to zmije koje imaju otrov koji nije toliko opasan za ljude. Te dvije vrste zmija imaju zubiće iza, ne naprijed, pa je jako teško da kroz njih zadaju čovjeku otrovni ugriz osim ako ne ugrizu osobu koja ulovi tu zmiju i zažvače ju. Po pitanju otrovnica, ljudi obično znaju za poskoka i riđovku, a ono što često zaborave je naša najmanja otrovnica – planinski žutokrug – to je čisto zato što je jako teško sresti ga jer ima značajno manji areal od ove prve dvije vrste. Kada govorimo o količini otrova, to može varirati, od suhog ugriza – što znači da životinja ne ispusti otrov – do toga da da punu dozu otrova. Upravo je to slično paucima i zmijama. Pauci također mogu kontrolirati količinu otrova koju ispuštaju. Obje vrste često pokušavaju napraviti sve samo da se ne moraju braniti ugrizom jer njima to znači da se potencijalno ne bi mogli hraniti sljedeći dan – objašnjava znanstvenica.
Najopasnija crna udovica
Kaže da, što se otrovnih paukova tiče, kod nas postoji više od 800 vrsta paukova i većina njih ima otrov, samo je pitanje koliko je taj otrov opasan za ljude.
– Postoje dvije vrste čiji je otrov opasniji i koje su medicinski značajne za ljude: to je crna udovica, a kod nas dolazi mediteranska crna udovica ili Latrodectus tredecimguttatus i pauk koji se na latinskom zove Loxosceles rufescens. Za njega nemamo dobar narodni hrvatski izraz, a slobodnim izrazom bio bi to lutajući pauk samotnjak. To je pauk kojeg nećete često sresti jer se najčešće može naći na ulazima u špilje, dosta često se pronađe na zapuštenim gradilištima, obitava uz obalu i na otocima. Ja sam ga vidjela samo dva puta u Hrvatskoj, a hodam okolo i tražim paukove. Dakle, teško ga je susresti. Isto tako ono što je pozitivno, kao i kod crne udovice, teško je zadobiti ugriz. Da bi se to dogodilo, taj se pauk treba uzeti u ruku i stisnuti, dakle na neki način isprovocirati ugriz, jer su oboje dosta skroviti pauci i na dodir će bježati, pokušati se skriti i ne iskoristiti otrov za obranu – kaže Iva. Njih u prirodi, dodaje, uvijek ima otprilike u istom broju, pa se, kada netko objavi priče o raznim najezdama, zapravo obmanjuje ljude i plaši jer najezda nema, već je riječ o aktivnosti odraslih jedinki samo u određenim mjesecima.
– Tako je svake godine s crnim udovicama, koje žive u jednogodišnjim ciklusima. Njih je uvijek otprilike jednak broj, ali je stvar u tome da samo u određeno doba godine, u kolovozu i rujnu, možemo vidjeti odrasle jedinke. Prije toga ih ljudi ne zamjećuju jer su male, teže ih je pronaći i prepoznati – pojašnjava mlada znanstvenica, koja na "Ruđeru" trenutačno pomaže kolegama u održavanju organizama iz podzemlja i čeka da prođe projekt njene buduće mentorice Martine Pavlek gdje bi se zaposlila kao doktorandica i radila na arahnologiji podzemlja.
– Trenutačno opisujemo nove vrste zajedno i to neće biti samo nove vrste za Hrvatsku iz podzemlja već i nove vrste za znanost, što je dosta zanimljivo. Na "Ruđeru" postoji laboratorij pun znanstvenica koje su svoj rad posvetile isključivo podzemlju, a isto tako Martina je, osim što se bavi podzemnim paucima, među rijetkim stručnjacima za arahnologiju u svijetu – kaže Iva.
Smatra da popularizacije znanosti općenito uvijek manjka, ne samo u Hrvatskoj nego i vani, i to se može vidjeti posljednjih deset godina i po raznoraznim skepticima kad je riječ o znanosti. To se događa vjerojatno i zato što se, kaže Iva, znanost predstavlja kroz prizmu starih, sijedih muškaraca u bijelim kutama, što je ljudima dosta apstraktno i daleko. No, znanost je danas daleko od toga.
VEZANI ČLANCI:
Predrasude prema ženama
– U posljednje vrijeme dosta ljudi popularizira znanost i prikazuje kako to funkcionira, da znanstvena metoda nije nepogrešiva i da je to nešto što se može promijeniti, na čemu se radi, i da je to najobjektivniji način za opisivanje svega oko nas.
Što se tiče predrasuda prema znanstvenicama, toga u znanstvenim krugovima ima sve manje. Tih je predrasuda više u javnosti, s obzirom na to da postoje ljudi koji ne znaju puno o znanosti, ili ih to ne zanima, ili pak imaju velike predrasude prema tome i to se dosta često preklapa s njihovim poimanjem položaja žena u društvu, pa tu negdje zapravo imamo taj jaz – kaže. Nju je u radu inspirirala Barbara York Main, prva arahnologinja u Australiji, koja je, kaže Iva, prokrčila put za znanstvenice u biologiji i arahnologiji. On je, nažalost, preminula 2018. godine, a iza sebe je ostavila veliki broj radova na paucima, velik broj knjiga i radila je na fascinantnim vrstama koje su, između ostalog, bile i dosta otrovne.
– Imam i inspiraciju u Hrvatskoj: jedna od njih je moja buduća mentorica i žena s kojom jako često surađujem i idem na terene, Martina Pavlek, koja se, osim što je vrhunska znanstvenica, strastveno bavi svojim poslom i jako dobro prenosi znanje. Tu je i Ana Ješovnik, vrhunska biologinja koja je doktorirala u Americi i vratila se u Hrvatsku te nastavila raditi na fenomenalnim projektima i ovdje – kaže Iva, mlada znanstvenica koja sa strašću radi ono što voli, a to je, po njoj, važno u mijenjaju društvene percepcije žena, posebno kada žive u okruženju koje ih infantilizira i podcjenjuje.
– Bez obzira na to bave li se žene nečim uobičajenim ili nečim što malo izlazi izvan tih uobičajenih nota, bitno je mijenjati društvenu percepciju žena, a u tome mogu pomoći primjeri žena koje strastveno rade ono što vole – smatra mlada znanstvenica.
VIDEO
Cudne su ti te tetovaze na ruci, kao da su iz podzemnog svjeta.