Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 15
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
najveća podrška

Puljanka bolesnom sinu donirala bubreg: 'Mogu poručiti roditeljima da ne gube nadu i vjeru'

Pula: Samohrana majka Nataša Knežević
Foto: Srecko Niketic/PIXSELL
1/6
07.05.2023.
u 09:09

Njen je sin svakodnevno trošio niz lijekova, trpio velike bolove, obzirom da je zbog autoimune bolesti u međuvremenu dobio i puno drugih dijagnoza. Kako nam je pričala Nataša, lijekovima su jedno liječili, drugo uništavali, ali to je bio jedini put.

Puljanki Nataši Knežević (48) prije osam se godina život u potpunosti preokrenuo; svakodnevne obveze jedne obitelji, sva veselja i poteškoće, uživanje u odrastanju trojice sinova, dobili su sasvim novi smisao kada joj se najmlađi sin razbolio. Nešto što je započelo kao glavobolja, pa liječenje upale uha, pretvorilo se u borbu za život djeteta kojemu dugo liječnici i nisu znali uspostaviti pravu dijagnozu, što je bolesti dalo maha.

- Ne želim nikome da doživi što sam ja, a opet, znam da ima roditelja i djece koja dožive i tragičnije priče. Trenutak kada vam inače zdravo, nasmijano, veselo dijete koje voli školu, koji je odlikaš, sportaš, glazbenik, kojeg ste kod kuće mogli zadržati samo da nešto pojede, odjednom počne kopnit pred očima, kada ga tri puta spašavate od smrti, ne želim nikome. Mom se djetetu to dogodilo u osmom razredu nakon cjepiva. Počela ga je boljeti glava, pa uho, pa smo to liječili, operirali, no i dalje nije bilo dobro. Bili smo i u KBC-u Zagreb; on je stalno imao povišenu temperaturu i povišena antitijela, promjena nije bilo, pa je otpušten kući. Po nalazima, rekli su, to će biti u redu, no dijete je svakoga dana sve više patilo, bio je sve manje pokretan. U jednom trenutku kod kuće više niti do wc-a nije mogao bez štaka. Jednom nam je i spomenuta autoimuna bolest Wegenerova granulomatoza, no rečeno nam je da od toga obolijevaju osobe starije od 40 godina, a ne dijete od 14 godina. No, na kraju, kada smo ga iscrpljenog i pred kolapsom doveli u KBC Rijeka, potvrđeno je da se radi upravo o toj autoimunoj bolesti. Kako su nam pojasnili, ona djeluje tako da napada male krvne žilice po čitavom tijelu, isprva se manifestira kroz respiratorne probleme, a onda napada pluća ili bubrege. Kod mog sina, napala je bubrege koji su zatajili. Njemu je tada iznos kreatinina, koji mora biti manje od 100, bio 1.300. Na Kantridi su ga odmah stavili na dijalizu i prvih smo tjedana doslovno svakoga dana strepili hoće li ostati živ. No, nismo gubili vjeru niti nadu, vjerovala sam da je na odjelu bolnice u sigurnim rukama i da će sve biti dobro. Svakog smo dala išli iz Pule u Rijeku k njemu da budemo s njim, donesemo mu što mu treba, pomognemo mu, jer tada nije mogao niti hodati – priča nam Nataša koja, unatoč svemu što je prošla, kaže da, ako je ona po tome superžena, da je takvih žena i njihovih anđela jako puno.

Njen je sin svakodnevno trošio niz lijekova, trpio velike bolove, obzirom da je zbog autoimune bolesti u međuvremenu dobio i puno drugih dijagnoza. Kako nam je pričala Nataša, lijekovima su jedno liječili, drugo uništavali, ali to je bio jedini put.

- Kada se počeo oporavljati, isprva je dolazio kući samo vikendima, a kada je otpušten iz bolnice, vozili smo ga još godinu i pola na dijalizu u Rijeku, pa Pulu. U remisiji bolesti, testirana sam kao donor bubrega za što sam se sama prijavila, ispalo je da mu mogu dati svoj bubreg i nakon pola godine postupka, transplantiran je na Sušaku. Bila sam sretna zbog toga jer sam pomogla svom djetetu, a s osmijehom na licu je i on išao na tu operaciju. Tri je godine sve bilo u redu, a onda su počeli problemi; pojavila se ponovno ta autoimuna bolest i infekcija koja se javlja kod transplantiranih zbog uzimanja lijekova i bubreg je počeo otkazivati. Pokušavali smo usporiti proces, vratili smo se na dijalizu, no ovoga puta kod kuće; imao je peritonejsku dijalizu i hemodijalizu koja je trajala i po devet sati svaku večer, za što sam ja bila obučena i ja sam s njim to odrađivala. Devet je sati ležao dok je bio priključen na te cjevčice, a ja sam uz njega strepljivo čekala i osluškivala ga. Uz sve to, imao je niz drugih problema zbog kojih smo morali paziti na poseban režim prehrane, terapije. Dobio je i trovanje zbog silnih lijekova, počela mu se zadržavati i voda u plućima i u zadnji tren smo došli u bolnicu. Tada sam još radila, ali sam shvatila da moram biti uz njega, jer nije mogao sam i tada sam napustila posao kako bih sa njima kod kuća radila dijalizu. Liječnici su nam rekli da smo opet na početku priče i stavljen je na listu za transplantaciju bubrega – priča nam Puljanka. Srećom nedavno je transplantiran, no i dalje je u vrlo osjetljivoj fazi.

- Najveću su mi snagu u svemu tome davala moja djeca, moja tri bisera koja su mi sve i bez kojih mene danas ne bi bilo, ne bih postajala ovakva kakva jesam. Napatila sam se kao dijete u životu i oni su najbolje što mi je život donio; moja tri bisera! Bolesni je sin toliki pozitivac, toliki je borac i nikada se nije žalio, čak niti kada je kao puno mlađi trpio silne bolove, a nisu znali kako mu pomoći. I onda vam u svemu tome takvo dijete daje nadljudsku snagu da se borite, kucate, zovete, tražite, pitate, inzistirate, sve što treba da se nađe rješenje koje će pomoći djetetu, koje će mu vratiti osmijeh na lice. Ja u stanu imam sva psa i zeca i znaju me ljudi pitati kako uspijevam s njima i zašto imam i te obveze, ali kada vi vidite koliko te životinje raduju njega i koliko mu se vesele i koliko jedni druge liječe, onda vam je sve jasno. Dok je još bio dijete u toj su ga bolesti liječnici pitali koja mu je najveća radost, a on je odgovorio da je to njegov pas Bela – priča nam sugovornica.

Kaže da se nikada nije pitala zašto se to baš njenom djetetu dogodilo, nije očajavala na taj način jer nije htjela iz toga kuta prihvatiti bolest.

- I on je to prihvatio kao nešto što ima. Nikada nije tražio povlastice, iako na njih ima pravo jer ima invaliditet 4. stupnja. Čitavo vrijeme izvršava svoje obveze i studira online informatiku i zna mi reći, posebno kada sam zvala liječnike, da budem strpljiva, da ima djece i teže bolesne, koja umiru – prisjeća se Nataša. Dodaje da je u svojoj borbi za sinovo zdravlje upoznala prekrasne liječnike, poput dr. Lidije Orlić iz KBC Rijeka, koji su i sami roditelji i koji su njenom sinu pristupali kao vlastitom djetetu, upoznala je puno dobrih ljudi, medicinskih djelatnika, udruga koje su joj pomagale.

- Prijatelji su bili stalno uz mene i pomagali su mi, dobri ljudi, djeca. Mauro i Irena Giorgi, moji prijatelji glazbenici pomogli su mi da moja pjesma koji sam napisala kao zahvalu Bogu iziđe na svjetlo dana. U čitavoj ovoj priči, vjera mi je jako puno pomogla i dala mi snage. Imala sam puno svjedočanstava vjere u ovih osam godina. Stalno sam susretala znakove Boga, u ključnim mi je trenucima slao poruke da ima plan za nas. Znala sam slučajno naletjeti na neke stihove u Bibliji gdje bi pisalo o tome da će nas Bog spasiti, 'podići ću desnicu i spasiti ga' - stih je koji mi je ostao najupečatljiviji, a onda bi par sati nakon toga znala dobiti poziv iz bolnice s dobrom vijesti. Zato sam i napisala pjesmu 'When the Lord prays for us' koja je i na YouTube kanalu. To je moja pjesma zahvale, jer sam vjerovala njemu da ima rješenje i sina sam prepustila u njegove i ruke liječnika. Nakon svega što sam prošla i što nas još čeka, mogu poručiti roditeljima da ne gube nadu i vjeru, da inzistiraju na traženju informacija i rješenja za svoje dijete. I meni se tisuću puta dogodilo da liječnici nisu imali vremena razgovarati sa mnom, objasniti mi što se mom sinu događa, jer, imajmo razumijevanja, i oni imaju puno posla. No, ja sam tada znala reći, dobro, recite kada ćete imati vremena i ja ću tada nazvati ili doći kako biste mi sve pojasnili. Isto tako, savjetovala bih roditeljima da se malo medicinski educiraju kako bi lakše razgovarali sa liječnicima. Nikada nisam odustala, a bilo je puno loših dana, puno suza, brige, ali onda bi došli i ti naši osmijesi i radosti, a za osmijeh na licu djeteta, koliko god on imao godina, ja bih dala sve – kaže nam Nataša Knežević.

 

Ključne riječi

Komentara 3

BT
BTW
09:48 07.05.2023.

Žena zmaj... A gdje je u svoj toj priči suprug? Nadam se da ne kleči na trgu...

00
0000365355
13:18 07.05.2023.

Otac je svo vrijeme uz nas. Hvala.na pitanju i na podršci 🙏

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije