Naslovnica Lifestyle Zdravlje

Iako vidi tek obrise, Kristijanov korak uz Alexa je sigurniji

Kristijan Knežević i zlatni retriver hrabro i samouvjereno kroče kroz život
26. lipnja 2014. u 10:45 0 komentara 1444 prikaza
Kristijan i pas Alex
Foto: Goran Jakuš/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Prognoze da će upravo pubertet biti koban za vid Kristijana Kneževića iz Josipovca, na žalost, pokazale su se točnim. Iako mu je još u dječjoj dobi potvrđeno da ima nasljednu bolest mrežnice, retinitis pigmentosa, do puberteta se dobro nosio s gubitkom vida.

– Prije sedam godina počeo sam hodati uz pomoć štapa i već sam tada silno želio psa koji bi me vodio – kaže ovaj 23-godišnji student treće godine Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, na kojem je odabrao smjer rehabilitacije.

Srednja škola u kojoj je bilo puno djece nije pružala dobre uvjete za adaptaciju psa pa je Kristijan morao čekati. A kad se preselio u studentsku sobu u zagrebačkom Cvjetnom naselju, u nju se ubrzo uselio i zlatni retriver Alex.

Kristijan i pas Alex | Autor : Goran Jakuš/PIXSELL Foto: Goran Jakuš/PIXSELL

Foto: Goran Jakuš/Pixsell

Tri mjeseca čekanja

– Nakon srednje škole krenuo sam na rehabilitaciju i odmah sam se prijavio za psa. Prošao sam svu propisanu proceduru, a imao sam i sreće jer nisam dugo čekao. Alexa sam dobio već nakon tri mjeseca. Nekako smo se odmah povezali i pogodili. On sada ima 4,5 godine i sa mnom je već dvije godine – kaže Kristijan. Alex je, dodaje, u njegov život donio sigurnost jer, iako po danu još vidi obrise pa se tako u poznatom prostoru može snaći, kad padne mrak, ne vidi ništa.

– Alex i ja super smo usklađeni. Ja volim brzo hodati, a on mi to omogućava. Sa štapom ipak moram opipavati kuda idem, a Alex me sigurno vodi i usmjerava, reagira na moje upute, kad smo na poznatim mjestima, ide i bez njih, a ako naiđemo na neku prepreku koja do sada nije bila na tom mjestu, Alex se zaustavi. I tako mi daje do znanja da trebam i ja stati – objašnjava mladi student. Osim toga što zna da je orma koju Kristijan stavi na njega znak da je na zadatku, Alex jednako tako zna da ga čeka malo slobodnija šetnja ako izlaze iz sobe, a on ima samo obični povodac.

– Izvedem ga na obližnju livadu na kojoj se druži s drugim psima. Alex je jako samouvjeren, kad prolazimo, svi prvo pozdravljaju njega, a tek onda mene. I zna da ga svi gledaju i da je lijep. Svugdje ide sa mnom, kad sam ja na predavanju, on mirno leži i čeka. Idemo zajedno i na more, a do Josipovca često putujemo vlakom – kaže Kristijan. Dodaje da do sada nisu imali nikakvih neugodnosti zbog toga, samo je jednoj putnici u tramvaju Alex malo zasmetao.

Iako su gotovo nerazdvojni, Alex ipak ne prati Kristijana baš na svim njegovim aktivnostima.

Bavi se Kristijan i sportom, tu mjesta za Alexa nema i tada ostaje kod obitelji.

– Član sam paraolimpijske skijaške reprezentacije i, kad odlazim na treninge ili natjecanja, Alex ne ide sa mnom. Većinom idemo u Austriju – kaže naš sugovornik i dodaje kako je sudjelovanje na natjecanjima i bavljenje ovim sportom dosta skupo. Ne hvali se uspjesima, no i ne skriva da je na državnim prvenstvima nekoliko puta osvajao treća mjesta.

Kristijan i pas Alex | Autor : Goran Jakuš/PIXSELL Foto: Goran Jakuš/PIXSELL

Foto: Goran Jakuš/Pixsell

Osim skijanja, Kristijan je uključen i u sport potpuno prilagođen slijepim osobama. Kaže, ima sreću što je u Zagrebu jer jedino u njemu postoji klub u kojem se može trenirati.

Sportska natjecanja

– Riječ je o goolballu, bacanju i hvatanju zvučne lopte na terenu određene veličine. Jedan igrač baca loptu, a golman brani. U svakoj su ekipi tri igrača. S obzirom na to da ja ipak još vidim neke obrise, stavljam naočale da bih bio ravnopravan sa suigračima koji ništa ne vide – objašnjava Kristijan i dodaje da su na međunarodnom turniru na kojem su bile sve najjače europske reprezentacije zauzeli sedmo mjesto.

Bez obzira na poteškoće s vidom, Kristijan je hrabro i samouvjereno išao kroz život, baš onako kako to radi i Alex. Zato i jesu dobar tim, a uz Alexa u njegov život došla je i dodatna sigurnost, oslonac koji ga nikada neće iznevjeriti.

Da bi bili oslonac, psi vodiči prolaze specifično školovanje koje ne traži bezuvjetnu poslušnost.

– Dozvoljeno je da pas procijeni i odluči kada naredbu ne treba poslušati – ističe Marijan Alfonso Sesar, ravnatelj Centra za rehabilitaciju Silver, u kojem je školovan i Alex. Psa vodiča u Hrvatskoj ima 45 korisnika, a prioritet u dodjeli imaju upravo oni koji su već imali psa vodiča.

Kad jednog dana Alex ode u mirovinu, ostat će zauvijek kod Kristijana.

– Ne dam ja njega nikome pa makar se zbog toga morao vratiti i na štap – odlučan je.

>>Slijepi turist može u hotel, ali ne i njegov pas vodič

>>Uz Dinu nema straha, a ni epilepsije

I specifične potrebe određuju duljinu čekanja na psa

U Hrvatskoj je do sada 110 školovano pasa vodiča koji su predani korisnicima s oštećenjem vida. Pomoć psa vodiča ima 45 korisnika s oštećenjem vida, od kojih 26 ima svog drugog psa vodiča, a dva imaju trećeg psa vodiča.

- Trenutno su na obuci za korištenje psa vodiča dva korisnika, a u programu školovanja je sedam pasa - kaže Marijan Alfonso Sesar, ravnatelj Silvera. Duljina čekanja na psa vodiča ovisi i o specifičnim potrebama korisnika. Neki uz oštećenje vida imaju i neke druge zdravstevne probleme ili poteškoće pa trebaju psa specifične naravi, temperamenta, ili treba specifičan trening.

- Pas vodič ostaje u vlasništvu Centra, a korisnik ga koristi i skrbi o njemu. Nakon obuke u Centru i u prostoru u kojem žive, rade i kreću se korisnici nisu prepušteni sami sebi. Radni instruktori provode kontrolu rada korisnika i psa u prvoj godini najmanje dva puta, a nakon toga jednom godišnje, a sve to kako bi se uvjerili da su zajedno sigurni u kretanju - ističe ravnatelj

Krčki pršut
Da, domaće je!
Za proslave i posebne prilike birajte hrvatske suhomesnate delikate

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.