Prvo što je Maša izgovorila nije bilo ni mama ni tata. Držala je u ruci reklamni prospekt na kojem je bio zlatni retriver i uz njega hrana. Pokazala je prstom na psa i rekla – Jojo.
– Maša je imala četiri godine, tada smo već odlazili na terapiju psima u Centar Silver, a retriver se zvao Rolo. Bila je to njezina prva suvisla riječ – kaže Mašina mama Ana Čudina. Godinu i pol nakon toga u njihov dom stigao je terapijski pas, labradorica Dina. Ili kako je Maša zove – Dida.
Foto: Goran Jakuš/Pixsell
Uvijek zajedno
Nerazdvojne su, što radi jedna, to mora i druga. Kad Maša gleda crtane filmove, Dina sjedi pokraj nje. Kad Maša crta po ploči, Dina prati svaki pokret njezine ruke. A otkad je labradorica uz Mašu, djevojčica nije imala nijedan epileptički napad. Zadnjeg se svi dobro sjećaju, bilo je to prije nešto više od dvije godine, 19. travnja, na Dinin drugi rođendan. Posljednjeg dana obuke koju je mama Ana polazila u Centru da postane vodič terapijskog psa.
– Idemo na iste terapije, imala je Maša i povišenu temperaturu, okidač za epilepsiju, no napada nema. Dina je za Mašu apaurin. Kad je previše uzbuđena, Dina je smiri, a kad je uplašena, zagrli Dinu i odmah nestaju svi njezini strahovi – kaže mama.
Mašini problemi počeli su odmah nakon rođenja. Zbog teškog krvarenja u mozgu prognoze nisu bile dobre, a osim cerebralne paralize, bila je tu i epilepsija.
– Sa 17 dana bili smo na prvoj terapiji, s deset mjeseci Maša se uspjela okrenuti na krevetu, a s dvije godine uspjeli smo je podići na noge. Prošli smo sve terapije koje postoje, Maša ide i u redovni vrtić i u Centar Slava Raškaj, a na jesen kreće u redovnu školu s poluprilagođenim programom – kaže gospođa Ana i dodaje da im je sve jednostavnije jer su u Zagrebu.
Foto: Goran Jakuš/Pixsell
– Kad imate dijete s teškoćama, brinete se još više, trebate puno toga, a želite da se sve dogodilo još jučer. I to je problem, jer kod nas uvijek morate čekati. Mi smo Dinu čekali godinu i pol. Sve to predugo traje – objašnjava i kako su prošli sve procjene prije nego što im je dodijeljen terapijski pas.
Razoružala i supruga
– U Silver odlazimo već četiri godine. Maša je uz psa odrasla, nikad ih se nije bojala. I sa psom može sve ono što joj je inače problem. Za psom je ušla u tunel, u bazen s lopticama na kojima sama nikad ne bi hodala. Zbog višestrukog oštećenja senzorike njoj je grozno kad su joj prsti mokri, a Dina je cijelu izljubi i to joj uopće ne smeta. Nisam prije mogla zamisliti da bih psu dopustila da ljubi moje dijete – kaže i dodaje kako je Dina razoružala i supruga Vedrana, koji ispočetka nije bio oduševljen idejom da pas dođe u njihov dom.
– Zabrinjavalo ga je što je to velika obveza, jer Maša sama ništa ne može raditi. Ona ne može nikamo sama s Dinom, ja sam voditelj i zato sam prošla obuku da Dina nauči slušati moje komande. Maša se drži za volan, kako zovemo ručku na oprsnici, a ja vodim Dinu. Zaustavljam je na pločniku, usporavam kad vidim da je Maša uzbuđena i da je prebrza. Njih dvije prekrasno hodaju zajedno – ističe hrabra majka. Često ih se može vidjeti u šetnji Kvaternikovim trgom, a nedavno su se prošetale i do Tiflološkog muzeja, gdje su posjetile izložbu Psi anđeli. Maša se teško snalazi u prostoru, a Dinina uloga je da je usmjeri na pravi put.
Foto: Goran Jakuš/Pixsell
– Ljudi nemaju sluha za naše probleme, nisu u našim cipelama. Maša sa mnom dobro komunicira, ali njezin je rječnik jako ograničen. Trenutačno je na razini razvoja trogodišnjeg djeteta. Njoj ne vrijedi neke stvari objašnjavati jer ih neće shvatiti, sve treba prilagođavati – kaže. Čak je i prehrana prilagođena njezinim mogućnostima. Krutu hranu ne žvače, jede samo ono što hoće. Nema načina da je nagovorite. I tu su Maša i Dina iste, ni jedna ni druga ne jedu voće, ali povrće obožavaju. Kad Maša ide spavati, Dina legne kraj njezinih nogu. Dio je to svakodnevnog večernjeg rituala. Maša nogom dotakne Dinu, toliko da osjeti njezinu dlaku. Kad Maša zaspi, a Dini postane prevruće, samo se preseli u svoj krevet.
– U životu roditelja djeteta s poremećajem u razvoju svi prioriteti su promijenjeni. Prvo treba zaboraviti na neke vlastite ambicija koje ste željeli ostvariti kroz dijete. U najgoroj varijanti može nam se dogoditi da Maša ostane na razini djeteta od četiri godine, a u najboljoj da postane samostalna. I zato nam je dugoročni plan osnovati inkluzivnu zajednicu u kojoj bi s Mašom bilo još nekoliko slične djece – kaže Ana Čudina. Tako bi Mašu osigurali za vrijeme kad roditelji više ne budu s njom. Do tada, napravit će sve što mogu.
A pas je bio pun pogodak, potvrđuje to i veseli dječji smijeh dok zajedno hodaju dvorištem i pogled labradorice koji ne silazi s Maše. Zajedno po stepenicama, terasi. Maša trčkara, Dina je prati u stopu, ali pazi da ne zasmeta nespretnom dječjem koraku.
– Dina je psihoterapija za cijelu obitelj. Često je znam sama odvesti u šetnju i ispričati se s njom. Obožava je i starija kći Irma, a i suprug je jako vezan za nju. Jednog dana kad više ne bude terapijski pas, kad ode u mirovinu, ona ostaje kod nas. Dina je član naše obitelji – ističe gospođa Ana.
>>Errol, labrador s misijom, oslonac je Bruni u svim zadacima
