Novogradiščanka, Antonia Kraljić, imala je samo 21 godinu kada su joj počeli otkrivati tumore – njih ukupno 15 „stanuje“ u njenom krhkom tijelu. Nakon operacije tumora na kralježnici morala je ponovo, korak po korak, učiti hodati, a nakon operacije tumora na mozgu, ostala je potpuno gluha, s parezom lica, zbog koje otežano i govori. Sve to ju nije spriječilo da završi studij, a od teške borbe, koju vodi već godinama, mnogo joj je teže to što više nikada neće moći čuti glas svoje majke.
Kada je rodila sina Stjepana, a potom kći Antoniu, Novogradiščanka, Milica Kraljić, koja je djetinjstvo i mladost provela kod udomitelja, konačno je dobila svoju pravu obitelj. Činilo se kao da sreći nema kraja. Djeca su rasla, završila osnovnu školu, Antonia je krenula u srednju, a sedam godina stariji Stjepan upisao je Agronomski fakultet. Izlazili su, družili se s prijateljima, smijali se.... No, u trećem razredu srednje škole, Antonia je osjetila da slabije čuje. Kako se sluh nije popravljao, otišla je na pregled, u novogradišku bolnicu.
„Liječnik mi je tada propisao samo kapi za uho te mi je rekao kako će, nakon te terapije, sve biti u redu. Na žalost, ta se prognoza pokazala potpuno pogrešnom. Na trećoj godini studija moji problemi sa sluhom naglo su se pojačali, a usporedo s tim, počela sam osjećati neugodne probleme i s ravnotežom. Na pregledu u Požegi CT glave pokazao je nešto neobično na mom mozgu. Odmah sam dobila uputnicu za magnetsku rezonancu u Slavonskom Brodu. No, na tu sam pretragu, na žalost, čekala mjesecima. U međuvremenu, zdravlje mi se počelo naglo pogoršavati. Desna noga je počela oticati, te na nju više nisam mogla stati“, priča nam Antonia.
Poziv iz bolnice koji je iz temelja promijenio život
Kada je, nakon višemjesečnog čekanja, koje se činilo kao vječnost, konačno obavila toliko potreban pregled, uslijedio je šok koji je čitavoj njenoj obitelji, iz temelja, promijenio život.
„Dva dana nakon pregleda primili smo poziv iz bolnice. Javio se moj tata. Iako nisam čula što mu govore, po izrazu njegovog lica odmah sam znala da nešto ozbiljno nije u redu. – 'Antonija ima četiri tumora na mozgu i mora hitno u KBC Rebro'. Bila je to rečenica koju je liječnik, tog dana, rekao mom ocu - rečenica kojom je stavljena točka na život kakav smo moji roditelji, brat i ja, do tada živjeli“, prisjeća se hrabra djevojka.
I dok je za njenu obitelj već i ta prva informacija bila strašan šok, Antonia je osjetila neku vrstu panike, no to je, kaže, trajalo vrlo kratko, poput bljeska munje.
„Nemojte me žaliti, ne želim suze ni u čijim očima!“
„Kada se nađete oči u oči s teškom bolešću, pred vama su dvije opcije – možete se zatvoriti u svoj svijet i plakati ili se pak možete 'naoružati' optimizmom i nadom da će, na kraju, sve dobro završiti. Ja sam, bez oklijevanja, izabrala ovu drugu opciju. Pogledala svoje roditelje i rekla im – dobro, sada znamo što mi je, idemo vidjeti je li taj problem rješiv. Nemojte plakati, nemojte me žaliti, ne želim suze ni u čijim očima“, prisjeća se Antonia dana kada je bila primorana zatvoriti jedno bezbrižno poglavlje svog života, iako je imala tek 21 godinu.
Dok su njeni vršnjaci izlazili, razmišljali o odjeći, glazbi, simpatijama, planirali putovanja, pred njom su bili tjedni na bolničkim adresama.
„Bila sam studentica, a morala sam ponovo učiti hodati!“
Nakon što je saznala da su za probleme sa sluhom i ravnotežom krivci tumori na mozgu, liječnici su joj pojasnili da je riječ o genetskoj bolesti, zbog čega je moguće da se tumori kriju i u drugim dijelovima njenog tijela. Ta se crna slutnja, na žalost, pokazala točnom.
„Magnetska rezonanca otkrila je da, pored četiri tumora na mozgu, imam još tri na kralježnici. Morala sam hitno na operaciju tumora kraj lijevoga uha, koja mi je trebala spasiti već ozbiljno oslabljen sluh. Dva tjedna nakon te, uslijedila je i druga operacija tumora na kralježnici, a potom rehabilitacija. Bili su to dani kada sam morala ponovno učiti hodati i dani kada sam ušla u svijet zaglušujuće tišine“, kaže Antonia.
Iako su prognoze bile podijeljene, ona je priznala samo jednu – onu koja joj je ulijevala nadu da će, ako ne baš trčati, ali bar ponovo hodati te da će ponovo čuti. Zahvaljujući iznimnoj upornosti, mlada i krhka djevojka doista je uspjela ponovo stati na svoje noge te prohodati, no, na žalost, bolest joj je zauvijek uzela sluh. Već punih sedam godina Tonka živi u svijetu potpune tišine. Gluhoća ju je, prvih godina, ograničavala te nikuda nije mogla bez pratnje. Ipak, najteže od svega, za nju je, kaže, bila spoznaja da nikada više neće čuti glas svoje majke Milice. S druge strane, ni majka više nikada neće vidjeti Antonijin osmijeh, ali ne zato što se više ne želi smijati, nego zato što joj pareza lica više ne dozvoljava da usne razvuče u osmijeh.
Čitala je s usana, polagala ispite i diplomirala
Uporna i nepokolebljiva, Antonia je pomaknula granice. Naučila je čitati s usana, te je uspjela pratiti preostala predavanja na Veleučilištu u Požegi, gdje je upisala upravno pravo. Potpuno gluha, s parezom lica, zbog koje teže i govori, ispite je polagala u roku te je 2018. diplomirala i danas je stručna prvostupnica javne uprave.
„Uspjela sam završiti započeti studij, no tumori, koje u šali zovem svojim 'podstanarima' i dalje su tu. Na kralježnici imam dva mala tumora, koja miruju, no, u mozgu ih je čak sedam. Zadnja kontrola je pokazala da su dva, koja su posljednja zračena, nastavila rasti. Jedan 'podstanar' je iza desnog uha, jedan na malom mozgu i još jedan po strani. Oni su zračeni 2018. godine, a potom su nastala još nova tumora. Počeo je rasti i onaj iza lijevog uha, koji je operacijom nije izvađen u cijelosti. Jedan veliki, koji se nalazi kod oka, za sada miruje, no, malo se pribojavam što će biti ako se on aktivira. To bi značilo da moram ponovo na operaciju, koja bi bila relativno opasna, zbog pozicije tumora, koji je smješten unutar mozga te je isprepleten živcima i krvnim žilama“, pojašnjava Antonia.
Svjesna da je pred njom još mnogo teških stepenica i bitaka, ali i ponosna na one u kojima je do sada pobijedila, poručuje - predaje nema! A za mladu Novogradiščanku nema ni odmora, niti pauze. Nakon što je diplomirala, nastavila je svakodnevno učiti. Gubitak sluha nije joj bio prepreka da položi vozački ispit i postane dobra vozačica, pohađa neformalne edukacije, uključi se u zajednicu, kroz razne projekte, formalno je završila i za računalnog operatera, a nedavno stekla i djelomičnu kvalifikaciju za knjigovođu. No, unatoč diplomi i svim dodatnim edukacijama, u Tonkinom rodnom gradu za nju posla još uvijek nema.
„Želim disati punim plućima, biti što više aktivna, što više ulagati u sebe i raditi stvari koje me raduju, jedna od njih je i odlazak na trening, u teretanu. Nadam se da ću konačno dobiti priliku da, na tržištu rada, pronađem svoje mjesto, jer do sada, na žalost, nisam uspjela naći posao. Poslodavci možda imaju predrasude, misle da se, s osobom koja ih ne čuje, neće moći sporazumjeti, no to nije tako. Iako sam bez sluha ostala prije sedam godina, ja već sada jako dobro čitam s usana. Nije mi problem uložiti više truda, ma koliko god treba, kako bih naučila sve što se od mene, na nekom poslu traži i očekuje“, poručuje Antonia Kraljić, mlada, 28-godišnja superžena, koja kao da je pretplaćena na zarazni optimizam.
