Dugo nisam vidio zabavniju opernu predstavu od "Amfitriona" Borisa Papandopula koju su u Hrvatskom narodnom kazalištu izveli studenti zagrebačkih akademija i fakulteta pod ravnanjem Matije Fortune i u režiji Kristine Grubiše. Kreativni studenti pod vodstvom brojnih mentora oživjeli su Papandopulovu partituru koja je više od osamdeset godina čekala svoju drugu šansu.
A da nije bilo muzikologa s detektivskom intuicijom i sizifovskom upornošću Davora Merkaša koji je prije desetak godina klavirski izvadak Papandopulove komične opere pronašao u ostavštini velikog austrijskog dirigenta Karla Bohma, a tri partiture u Hrvatskoj, pitanje je bi li ova odlična hrvatska opera ikada završila na sceni matičnog hrvatskog kazališta, gdje i pripada.
Jer tu je riječ o atraktivnoj operi u tri čina u kojoj se bogomdani, a možda i najsvestraniji hrvatski skladatelj Boris Papandopulo igra svim mogućim i to ne samo glazbenim žanrovima. Zahvaljujući duhovitom libretu Mije Štimca i Enrica Goliscianija na temelju Molièreove komedije "Amfitrion", riječ je o djelu koje je i danas aktualno i to ne samo zbog antiratne poruke nego i zbog komedije zabune koja se poigrava vječnim tabuima o muškoj časti i ženskoj vjernosti. I u kojoj bogovi Zeus i Merkur prerušivši se u tebanskog vojskovođu Amfitriona i njegova ordonansa Sosiasa (koji su na frontu) uživaju s njihovim ženama Alkmenom i Charis.
U lascivnom Papandopulovu "Amfitrionu" doslovno ima svega. Čuju se tu odjeci operete, singspiela, kabarea, čak se vehementno nagovještava era mjuzikla. Papandopulo kao spužva upija inspirativne ritmove i melodije iz tradicijske glazbe, pa i narodskog a cappella pjevanja kojim je bio trajno zatravljen, ali se i oduševljava popularnom zabavnom glazbom iz Europe i drugih kontinenata. Operu je dovršio uoči Drugog svjetskog rata, u vrijeme kada je njegova partitura uplovila u nacistički bazen tzv. izopačene umjetnosti, što je "Amfitrionu" podrezao krila baš u vrijeme kada je trebao preskočiti uske hrvatske granice i dočepati se svjetskih pozornica.
Zahvaljujući vodstvu HNK koje je "Amfitriona" uvrstilo u redovni repertoar, ali i vodstvima najangažiranije Muzičke akademije, Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti te Tekstilno-tehnološkog i Arhitektonskog fakulteta, publika je dobila zabavnu predstavu koju je realiziralo više od dvije stotine studenata. Nisu svi bili na sceni, ali je i na sceni sve vrvjelo od energičnih pjevača, zborista, plesača, glumaca... koji su bili i više nego spremni za sve zadatke koje im je zadala odlična redateljica Grubiša (čiji je mentor, pogađate, Krešimir Dolenčić) uz brojne suradnike. Tu bih posebno izdvojio Juru Radnića, Deu Presečki i Margaretu Sinković koji su radili na scenskom pokretu i koreografiji ansambla i solista. Što se itekako vidjelo.
Sve pohvale idu i sada već iskusnom dirigentu i docentu Matiji Fortuni (na druge dvije izvedbe zamijenili su ga studenti Mateo Narančić i Ivo Šćepanović), ali i Simfonijskom orkestru Muzičke akademije s koncertnim majstorom Matejom Žernovnikom te itekako zaposlenom zboru koji je uvježbala profesorica Jasenka Ostojić. Scenografija je bila i više nego logična, ali i likovno utemeljena, a šareni i raznoliki kostimi sjajno su se uklopili u nepretencioznu, ali i satiričnu redateljsku koncepciju predstave koja je jednu mitsku priču o neravnopravnom odnosu bogova i ljudi uspješno prilagodila današnjici i približila je i mladoj publici naviknutoj na druge oblike zabave.
I solisti su svi redom bili izvanredni i staloženi na velikoj opernoj pozornici. Nisu se dali impresionirati složenim ansambl-scenama (odlično je ispala scena iz krčme Kod Olimpa). Imponirali su i glasovima i to naročito Tena Lončarević kao primadonska Alkmena, Benjamin Šuran kao Amfitrion, Davor Nekjak kao Zeus, Tomislav Jukić kao Merkur, Gabriela Hrženjak kao eterična Venera, Aljaž Žgavc kao Sosias i Martina Menegoni kao Noć, dok su uz pjev, iznimne glumačke mogućnosti pokazali i Dina Jularić Ivančić kao Charis, Lobel Barun kao Bakho i Luka Čevizović kao nenadmašni sudac Kikinis.
I da, možda je ova suvremena praizvedba "Amfitriona" mogla biti nešto kraća, a povremeno se i osjećao pad koncentracije golemog ansambla. Ipak, ovaj studentski "Amfitrion" jedna je od boljih opernih predstava koje smo na sceni HNK vidjeli proteklog desetljeća.
