Tri godine prije nego što će svijet šokirati jezivim trilerom "Kad jaganjci utihnu", redatelj Jonathan Demme snimio je nešto potpuno drugačije: urnebesnu, stiliziranu i nevjerojatno šarmantnu komediju o ženi koja pokušava pobjeći od svijeta organiziranog kriminala. "Udana za mafiju" nije samo film; to je vibrantna kapsula kasnih osamdesetih, ispunjena otkačenim likovima, nezaboravnom glazbom i glumačkom postavom iz snova.
U središtu priče filma nalazi se Angela de Marco, supruga mafijaša u usponu Franka "Krastavca" de Marca (kratka uloga Aleca Baldwina). Iako naizgled živi američki san u kičastom predgrađu Long Islanda, Angela prezire svoj život okružen kriminalom, lažnim glamurom i ispraznim suprugama mafijaša, a njezina prilika za bijeg dolazi na najgori mogući način, kada njezin suprug biva "lediran" od strane svog šefa, moćnog Tonyja "Tigra" Russa (Dean Stockwell), jer je spavao s njegovom ljubavnicom.
Odlučna da započne novi život sa svojim sinom, Angela se odriče sve ukradene imovine i seli u derutni stan na Manhattanu, no njezina prošlost je ne pušta tako lako. Ubrzo joj se na vratima pojavljuje Tony, koji je opsesivno pokušava zavesti, a za petama joj je i njegova zastrašujuće ljubomorna supruga Connie (Mercedes Ruehl). Kao da to nije dovoljno, cijelu situaciju iz prikrajka nadzire i simpatično smotani agent FBI-a, Mike Downey (Matthew Modine), uvjeren da je Angela ključ za rušenje Tonyjevog carstva.
Iako je glumačka postava besprijekorna, ovo je film koji u potpunosti pripada Michelle Pfeiffer. Uloga Angele de Marco katapultirala ju je na A-listu Hollywooda i donijela joj prvu nominaciju za Zlatni globus, započevši niz od šest uzastopnih nominacija u idućim godinama. Pfeiffer, koja se tada profilirala kao jedna od najvećih ljepotica desetljeća, za ovu se ulogu transformirala neprepoznatljivom kovrčavom smeđom perikom i jakim brooklynskim naglaskom. Njezina Angela je istovremeno čvrsta i ranjiva, snalažljiva i uplašena, a Pfeiffer vješto balansira između komedije i drame, stvarajući lik s kojim publika suosjeća od prve do zadnje minute. Zanimljivo, i sama je kasnije priznala da nikada ne misli da je smiješna te da je od redatelja tražila da je "učini smiješnom", a sudeći po reakcijama kritike i publike, u tome su i više nego uspjeli jer mnogi i danas hvale njezine komičarske vještine koje je pokazala u ovom filmu.
Ključ uspjeha filma leži u jedinstvenom redateljskom potpisu Jonathana Demmea. Tri godine prije nego što će osvojiti Oscara za remek-djelo "Kad jaganjci utihnu", Demme je već bio poznat kao redatelj koji se ne boji eksperimentirati. Njegov pristup je bio spoj B-filmske energije i inteligentne karakterizacije, što je savršeno odgovaralo scenariju. Demme je svijet mafije prikazao kao šarenu, gotovo stripovsku karikaturu, ispunjenu kičastim interijerima, napadnom modom i urnebesnim nadimcima. Nasilje je stilizirano i gotovo baletno, a cijeli film prožima zarazna energija, dodatno naglašena fantastičnim soundtrackom koji je skladao David Byrne iz Talking Headsa, uz kultne pjesme poput "Goodbye Horses" grupe Q Lazzarus i "Bizarre Love Triangle" sastava New Order. Demme je sam opisao film kao "drski pokušaj stvaranja komercijalne zabave", no istovremeno se nadao da će gledatelji prepoznati i suptilnu poruku o napuštanju komforne zone i prihvaćanju drugačijeg.
Iako Pfeiffer nosi film, sporedni glumci su ti koji mu daju posebnu čar. Dean Stockwell je za ulogu Tonyja "Tigra" Russa zaradio svoju jedinu nominaciju za Oscara. Njegov Tony nije tipični brutalni mafijaš, već uglađeni, pomalo afektirani i urnebesno smiješni šef koji se panično boji svoje supruge. Stockwell je navodno tijekom cijelog snimanja ostajao u liku, ne zato što je bio težak suradnik, već zato što se neizmjerno zabavljao. Pravi dragulj filma je Mercedes Ruehl kao Connie, mafijaška kraljica čija ljubomora prerasta u komičnu histeriju. Ruehl je izbjegla zamku karikature i stvorila višedimenzionalan lik žene slomljenog srca, donoseći neke od najboljih dijaloga u filmu s takvom uvjerljivošću da je za svoju izvedbu nagrađena od strane Nacionalnog društva filmskih kritičara.
U klasičnoj holivudskoj priči, junak bi uletio i spasio damu u nevolji. No, "Udana za mafiju" ruši te konvencije. Agent FBI-a Mike Downey, kojeg glumi Matthew Modine, napisan je kao potpuna suprotnost akcijskom heroju - on je pomalo nespretan, idealističan i ekscentričan, a njegova tajna oprema izgleda kao nešto iz crtića o Wallaceu i Gromitu. Upravo je ta neobičnost bila ključna, a zanimljivo je da je redatelj ulogu prvo ponudio Tomu Cruiseu, koji ju je nekoliko puta odbio. Teško je i zamisliti konvencionalnu zvijezdu u ulozi koja zahtijeva takvu dozu šašavosti.
Modine je, s druge strane, bio savršen. Koliko je bio posvećen liku, govori i anegdota sa snimanja. U scenariju je postojala scena seksa između Angele i Mikea, no Modine se usprotivio, tvrdeći da njegov častan i sramežljiv lik nikada ne bi iskoristio Angelinu ranjivost. Scena je izbačena, a romansa je ostala nevina i time puno šarmantnija.
Upravo ta mješavina nevinog šarma, otkačenog humora i galerije živopisnih likova čini "Udanu za mafiju" filmom koji prkosi vremenu. Više od tri desetljeća kasnije, Demmeova komedija i dalje osvaja publiku svojom energijom i toplinom, ostajući vječni podsjetnik na to da je ponekad najhrabriji korak jednostavno okrenuti novu stranicu, čak i ako to znači zamijeniti dizajnerske cipele za život u kaosu velegrada.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
