Svečanom projekcijom filma "Hladni rat" oskarovca Pawela Pawlikowskog u petak počinje 32. Sarajevo Film Festival, koji nam donosi niz uzbudljivih premijera i velikih gostiju. Ususret festivalu koji se profilirao u najveću platformu za susret filmaša u našoj regiji razgovarali smo s njegovim direktorom Jovanom Marjanovićem.
Festival počinje za samo tri dana. Zbog čega ste vi osobno najviše uzbuđeni?
Teško je izdvojiti jednu osobu ili jedan film. Možda sam najviše uzbuđen zbog trenutka u kojem sve ono na čemu radimo gotovo cijelu godinu konačno prestane biti program na papiru i postane Festival. Kada dođu autori, kada filmovi susretnu sarajevsku publiku, kada se otvore kina i grad promijeni ritam. Naravno, ima stvari kojima se posebno veselim. Imamo izuzetno snažan natjecateljski program i uvijek je posebno gledati kako novi filmovi iz regije prvi put komuniciraju s publikom. Imamo autore i glumce poput Asghara Farhadija, Pawela Pawlikowskog, Emily Watson, Diega Lune i Woodyja Harrelsona. Vraćamo "Welcome to Sarajevo" na Metalac na 35 milimetara, gotovo trideset godina nakon što je tamo prikazan, a noć prije otvaranja prikazujemo restauriranu "Ženu s krajolikom" Ivice Matića. To su potpuno različite stvari i upravo me taj raspon najviše uzbuđuje.
Nabrojili ste neke zaista velike goste. Koliko je zahtjevno iz godine u godinu dovoditi takve "teškaše"?
Mislim da je jedna od prednosti Festivala nakon 32 godine upravo to što se takvi odnosi više ne grade od jednog izdanja do drugog. Emily Watson se vraća u Sarajevo dvadesetak godina nakon svoje prve posjete, sada kao predsjednica žirija i dobitnica Počasnog Srca Sarajeva. Asghar Farhadi ima dugogodišnji odnos s Festivalom. S Woodyjem Harrelsonom razgovaramo o dolasku već godinama. Postoji njegova veza sa Sarajevom zahvaljujući "Welcome to Sarajevo", a Obala Art Centar je poslije bio i jedan od koproducenata "Trougla tuge", u kojem je Woody igrao. Od tada smo praktično svake godine pokušavali uskladiti njegov raspored s Festivalom i sada se konačno sve posložilo.
Zato polazimo od toga s kojim umjetnikom postoji stvaran razlog da napravimo program, a ne od toga koje veliko ime možemo dovesti. Počasno Srce nije nagrada za dolazak u Sarajevo, nego priznanje za ozbiljan umjetnički rad. Ako nakon toliko godina imate kredibilitet da takvi ljudi žele doći, provesti nekoliko dana ovdje, predstaviti svoje filmove i razgovarati s mladim autorima i publikom, onda je to rezultat odnosa koji se grade mnogo dulje od jednoga festivalskog izdanja.
Na zatvaranju festivala prikazat ćete "Ničiju zemlju", film koji je BiH donio Oscara. Koliko je uspjeh Danisa Tanovića utjecao na kasnije generacije bosanskohercegovačkih filmaša?
Vrlo snažno. I ne samo zato što je "Ničija zemlja" osvojila nagradu Oscar. Taj je film prije toga osvojio nagradu za scenarij u Cannesu i prošao nevjerojatan međunarodni put. Odjednom je postalo potpuno normalno očekivati da film iz Bosne i Hercegovine može biti u samom centru svjetske kinematografije. To je bilo važno generaciji koja je došla poslije Danisa. Ne zato što su trebali praviti filmove poput njegovih, nego zato što više nije trebalo dokazivati da je takav uspjeh uopće moguć. Kasniji uspjesi Jasmile Žbanić i drugih autora dodatno su to potvrdili.
Paradoks je da Bosna i Hercegovina sve te uspjehe nikada nije uspjela pretvoriti u stabilan filmski sustav. Imamo autore, producente i filmske profesionalce koji su dokazali da mogu konkurirati na najvišem međunarodnom nivou, a istovremeno imamo sustav financiranja koji je godinama nestabilan. Predugo smo imali uspješne filmove usprkos sistemu umjesto zahvaljujući njemu. Zato mi je posebno drago da Festival ove godine završavamo restauriranom "Ničijom zemljom". Ne kao nostalgičnim pogledom unazad, nego kao filmom koji je dio naše filmske povijesti, a koji je, nažalost, i dalje nevjerojatno suvremen.
Posljednjih je godina uvjerljivo najuspješnija BiH redateljica Jasmila Žbanić: SFF je nedavno i financijski pomogao završetak njezina najnovijeg filma. Kako ste to odlučili?
Tu je važno objasniti o kakvoj je vrsti ulaganja riječ. Sarajevo Film Festival nije dodijelio Jasmilinu filmu produkcijski grant. Obala Art Centar je i distributer filmova i u ovom slučaju smo kao distributer investirali minimum jamstava za prava distribucije filma na našem teritoriju. To znači da smo unaprijed investirali dio budućih prihoda od distribucije, a takav MG producentu istovremeno pomaže u zatvaranju financijske konstrukcije filma.
Dakle, riječ je o poslovnoj odluci distributera koji vjeruje u film. Naravno da pritom jako dobro poznajemo Jasmilin rad. Ona je jedan među najvažnijim europskim autorima koji dolaze iz Bosne i Hercegovine, imamo dugogodišnji profesionalni odnos i vjerujemo da njezin novi film ima i umjetnički potencijal i svoju publiku.
Nama je važno i ono šire što stoji iza toga. Regionalnom filmu nije dovoljno pomoći samo da bude proizveden i eventualno ode na veliki festival. Treba mu omogućiti da dopre do publike. Distribucija je jedan od najslabijih dijelova našega filmskog ekosustava i želimo biti aktivniji i u tom dijelu života filma.
Sarajevo Film Festival nastao je tijekom opsade grada. Koliko danas, više od trideset godina poslije, taj identitet još uvijek određuje festival, a koliko osjećate potrebu da ga redefinirate za nove generacije?
Festival je nastao iz vrlo jednostavne, ali u tom trenutku radikalne ideje da kultura nije luksuz koji dolazi nakon što riješimo sve druge probleme. Ljudi su tijekom opsade željeli gledati filmove, razgovarati, susretati druge ljude i ostati povezani sa svijetom. U tome je bio i otpor kulturnoj izolaciji.
Trideset dvije godine poslije Sarajevo je, srećom, potpuno drugačiji grad i Festival mora pripadati generacijama koje opsadu možda poznaju samo iz priča svojih roditelja. Ali potreba za zajedničkim kulturnim prostorom, za slobodom umjetničkog izraza, za susretom s drugim i za kinom kao mjestom zajedničkog iskustva nije nestala.
Zato se Sarajevo Film Festival mora stalno mijenjati. Danas to znači CineLink i razvoj regionalne filmske industrije, rad s mladim autorima putem Talentsa Sarajevo, ulaganje u kina i publiku, širenje Festivala u različite dijelove grada, nove filmske forme i nove generacije gledatelja. Vrijednosti zbog kojih je Festival nastao moraju ostati žive i relevantne u potpuno drugačijem vremenu.
Posljednjih godina često govorite o tomu da Sarajevo nije samo festival nego i mjesto susreta cijele regije. Koliko je u današnjim političkim okolnostima lako ili teško održavati taj osjećaj zajedničkoga kulturnog prostora?
Zajednički filmski prostor u našoj regiji postoji bez obzira na političke okolnosti. Festival ga ne mora izmišljati niti proizvoditi, naš je posao omogućiti mu da se razvija. Pogledajte kako danas nastaje gotovo bilo koji ozbiljniji film iz regije. Redatelj može biti iz jedne zemlje, producent iz druge, koproducenti iz još dvije ili tri, glumci i filmska ekipa iz cijele regije, projekt se razvija na CineLinku, financira iz nekoliko nacionalnih fondova i Eurimagesa, a zatim premijeru ima na međunarodnom festivalu. To nije politička deklaracija niti nostalgija. To je način na koji europska kinematografija danas funkcionira.
Pri tomu nam je jednako važno sačuvati različitost nacionalnih kinematografija. Hrvatski, bosanskohercegovački, srpski, slovenski, crnogorski ili makedonski film imaju svoje specifičnosti i upravo one ovaj prostor čine zanimljivim. Političke okolnosti ponekad otežavaju suradnju, ali iskustvo Sarajevo Film Festivala pokazuje da su profesionalne i ljudske veze u kulturi izuzetno otporne. Sarajevo tu ima prirodnu poziciju mjesta susreta i želimo je dalje razvijati.
Ako pogledamo šire od naše regije, danas ponovno živimo u razdoblju ratova, političkih podjela i polarizacije. Ove se godine u Berlinu podignula velika prašina zbog izostanka jasne podrške Palestini. Osjećate li da Sarajevo kao najveći regionalni festival ima odgovornost zauzimati jasne društvene stavove?
Sarajevo Film Festival ima jasne vrijednosti koje proizlaze i iz okolnosti u kojima je nastao: ljudsko dostojanstvo, sloboda umjetničkog izraza, protivljenje dehumanizaciji i pravo ljudi da njihova iskustva budu viđena i saslušana. Festival koji je nastao tijekom opsade Sarajeva svakako ne može biti ravnodušan prema stradanju civila bilo gdje u svijetu.
Istovremeno, naš je najvažniji jezik film. Naša odgovornost je da čuvamo nezavisnost programa i slobodu autora i da stvaramo prostor u kojem se kompleksna ljudska iskustva mogu vidjeti i o njima razgovarati bez svođenja na političke slogane. Svaki festival bira način na koji će tu odgovornost ostvarivati, a ovo je naš.
Za kraj, kako vidite razvoj festivala u idućim godinama? Što će biti vaš osobni "touch"?
Svaki direktor sigurno ostavi svoj trag jer izbor prioriteta, način na koji vodi tim i ono u što odluči ulagati energiju nužno utječu na Festival. Ali u mom slučaju vrijedi ona engleska "standing on the shoulders of giants". Imao sam privilegij preuzeti Festival koji su Miro Purivatra i generacije ljudi oko njega gradili gotovo tri desetljeća i doveli ga do pozicije jedne od najvažnijih filmskih institucija ovog dijela Evrope. To je golema prednost, ali i odgovornost. Liderstvo za mene znači znati što treba sačuvati, ali i prepoznati gdje institucija mora napraviti sljedeći korak. I mislim da se taj smjer već prilično jasno vidi.
Želimo da Sarajevo bude mjesto na kojem se regionalni film ne samo prikazuje nego i nastaje, razvija, financira, prodaje i susreće svoju publiku. Zato razvijamo CineLink i Talents Sarajevo, distribuciju regionalnog filma, međunarodne profesionalne veze i nove inicijative koje autorima mogu pomoći tijekom cijelog života filma.
Druga stvar koja mi je osobno veoma važna jest publika. Festival može imati najbolje filmove, najveće goste i odličnu međunarodnu reputaciju, ali bez publike gubi smisao. Zato ulažemo u kina, širimo Festival po gradu i pokušavamo novu generaciju gledatelja vezati za kino, ne samo za festivalski događaj. I želim da međunarodno značenje Sarajeva nastavi rasti upravo na osnovi onoga u čemu smo posebni. Nemamo potrebu imitirati Cannes, Berlin ili Veneciju. Imamo svoju povijest, svoj grad, svoju publiku i vrlo jasnu poziciju u jugoistočnoj Europi.
Ako bih taj osobni "touch" ipak morao svesti na jednu stvar, volio bih da to bude festival koji je ambiciozniji međunarodno, korisniji filmskoj industriji i istovremeno bliži svojoj publici i gradu. Te tri stvari za mene nisu u suprotnosti. Mislim da jedna drugu jačaju.
Otvori KEKS Pay
