Filmski entuzijast Anđelo Jurkas završio je snimanje novog igranog filma “4:2”, u kojemu potpisuje scenarij i režiju, i to točno na drugu obljetnicu finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji koji je Hrvatska tim rezultatom izgubila od Francuske. Postprodukcija i montaža odvijat će se u sljedećim mjesecima, pa je premijera planirana točno na treću obljetnicu tog istog finala.
Završili ste snimanje filma “4:2” koji je na neki način hommage finalu Svjetskog prvenstva prije dvije godine. No film u realnom vremenu prijenosa utakmice zapravo prati putovanje dvoje ljudi pa se doima da je to ipak ljubavna drama, a da je nogomet samo kulisa?
Više je posveta ljudima i momentu koji je pokazao kako bi život trebao izgledati stalno da ga može konstruirati bolji kreator od postojećih. Volim koncept real time filmova, Cortésovo remek-djelo „Buried“, Lumetov „Dogday Afternoon“, „Phone Booth“ nedavno umrlog Joela Schumachera, Tykwerov „Run Lola Run“, a osobito Linklaterov „Before Sunrise“ i Knightov „Locke“ jer daju određenu nesputanu dinamiku i diktiraju tempo filma. Nema prostora za vrludanja. „4:2“ nije klasična ljubavna drama osim ako ljubav ne uzmemo kao apsolutno počelo svih međuljudskih odnosa. A kultna utakmica je treća glavna uloga u filmu, nikako kulisa, prije svega zbog drukčije dramske konstrukcije i narativnog koncepta filma.
Ljubavni par igraju Bojana Gregurić i Ivo Krešić, možete li nam otkriti još pokoji detalj?
Tako je, Petar i Paola su njih Dvoje. Priča se zbiva u nedjelju 15. srpnja 2018. oko 17:00 paralelno između Zagreba, Rijeke, Moskve i Pariza. Riječ je o naoko nevezanom, ali zapravo iznimno uskom ispreplitanju dvaju jednako bitnih, života vrijednih događaja, jednog na globalnom makroplanu, drugog u čestici ljudskih odnosa – Dvoje, na mikroplanu. Jedni se bore za titulu svjetskih prvaka u nogometu, a drugi se bore za život kakav su znali. Motivski, riječ je o sukobu dvaju sličnih koncepata života i izgaranja za isti. Ne utvaram si nimalo ni djelić njihova stvarateljskog genija, ali volim neočekivane plot twistove kakve je imao Fincher u „Gone Girl“, Scorsese u „Shutter Islandu“, Singer u „Usual Suspects“ ili Shaymalan u „Šestom čulu“. Dakle, sve ono što vidite nije ono što se stvarno događa i priču vodi u potpuno neočekivanom smjeru.
Kakva je uloga Drage Ćosića u filmu?
Drago Ćosić je meni otprilike ono što je mom ocu bio Mladen Delić. Dio obitelji i čovjek čijem sam urliku vjerovao. Onaj koji je znao naježiti i dati dodanu vrijednost onome što smo gledali na terenima. On je u “4:2” otprilike ono što je Scarlett Johansson u “Her”. Fantastični, vrhunski narator filma i glas iza tekme.
Film će imati dvije verzije, s različitim dramskim tokom i završetkom. Odakle ta ideja? Jedna je verzija za Hrvatsku, druga za strano tržište?
Ideja višestrukog kraja me jako zanima i intrigira već godinama filmofilskog staža, od vremena kad je njezina glava otkrivena u kutiji Fincherova „Sedam“ ili Coenova „Barton Finka“. Zgodno mi se poigravati logikom i percepcijom ljudi koji se pitaju što bi bilo kad bi bilo. Pa u tom smjeru ćemo pokušati ponuditi upravo to. Dva paralelna životna događaja u dva paralelna smjera.
Zašto je snimanje trajalo čak godinu dana? Jesu li u pitanju financije s obzirom na to da projekt nije podržao ni HAVC ni ijedna državna institucija?
Apsolutno i isključivo financijske, u kombinaciji s čudesima tehničke prirode i ljudskim faktorom.
Zašto su svi zaobišli financirati ovaj film? Kako ste ga uopće financirali s obzirom na visoke troškove i putovanja na lokacije u Pariz i Moskvu?
Uf, kriva sam adresa za to jer se, bar idejno, riječ je win-win kombinaciji reference na najvažniji sportski događaj ne samo novije nacionalne povijesti i univerzalno razumljive priče o odnosu Nje i Njega koja je prisutna kako u Hrvatskoj tako i Brazilu, Francuskoj, Hondurasu, Mozambiku, Kanadi, Peruu, Indiji, Kini, Papua Novoj Gvineji tako i u regiji i svakom preostalom kutu svijeta. Ali mislim da odgovor na žalost ne ide dalje od one parodične kombinacije klasičnog hrvatskog – nepripadanja „sportskim“ klanovima i inim centrima moći kojima se umiljavaš i smješkaš da ti kapnu lovu za takve projekte. Razgovarajući s mnogim kolegama iz raznih fahova našeg društvenog života (liječnici, ekonomisti, advokati, kulturnjaci), nikad u zadnjih četvrt stoljeća kao danas nije bilo prisutno toliko derogiranje profesionalnosti na račun političke i klanske podobnosti u svim segmentima društva pa zašto bi film i kultura bili iznimka. HAVC nije uletio za vrijeme produkcije filma, nadamo se da će uskočiti bar kod postprodukcije, Grad Zagreb preko Ureda za kulturu i drugih soba nakon što se nadavao para Bulajićevu zadnjem, već nekoliko godina nedovršenom filmu, Vrdoljakovu “Đeneralu”, zasad nije pozitivno odgovorio na molbe jer ne smatraju da je riječ o temi bitnoj za međunarodnu promociju grada i zemlje u kulturnom vidu. HNS je nakon početnog velikog interesa za sufinanciranje filma odlučio ipak biti potpuno izvan produkcije jer, kako nam je došapnuto, nije se glavnim Đepetima svidjelo da im je „uzeta“ tema koju su htjeli raditi preko svojih „igrača“ i što Daaaavooor „Brend“ Šuuuuker navodno snima dokumentarac o samom sebi pa mu ne trebaju dva nogometna filma u isto vrijeme.
Dijelove filma snimljene izvan Hrvatske rješavamo koprodukcijski s partnerima i produkcijskim kućama iz inozemstva koji bi nam trebali olakšati realizaciju i smanjiti troškove koje si inače kao indie produkcija sami ne bismo mogli priuštiti.
Što vam prvo pada na pamet kad se sjetite te finalne utakmice, jeste li tužni, sretni ili ravnodušni?
Fali mi ljudi iz tog vremena. I njihove ljudskosti. I pozitivizma. Onog susjedskog. Fali mi osjećaj „možemo biti nedirigirano sretni“. Taj „sportsko-sociološki eksperiment“ kakav je bilo finale 2018. je sjajan lakmus-papir ljudske prirode ovih tuzemnih plemena od Čakovca do Dubrovnika pa od Umaga do Vukovara kris-kros i natrag. Nikako se načuditi zašto onaj ushit i oduševljenje i feelgood mjesec dana pobjeda, dana ponosa i slave, ne bi bilo pravilo, a ne iznimka u prosjeku svakih 20 godina jednom. Bilo mi je lijepo vidjeti nasmijane i bratski raspoložene ljude koji se dan nakon dočeka nisu pretvorili u mase koje se poistovjećuju i svojataju tuđe sportske pobjede u „mi prvaci“, „mi šampioni“, „mi ovi oni“. Danas se malo tko sjeća tih dana na zaslužen način, na kraju krajeva vidi se i prema odnosu institucija prema našem filmu. Hrvatskoj ključno nedostaje riječ – respekt. Uvažavanje. Poštovanje. To se uči u obitelji i školi, ali se ispolitizirana Hrvatska silno trudi po putu potrajati i potrošiti da se zaboravi osnova ljudske komunikacije. A to je r.e.s.p.e.k.t.
Pokazuje li strano tržište zanimanje za ovaj film?
Da. Zapravo vrlo je neobično to da je zasad samo na temelju pitcha filma interes za „4:2“ zbog univerzalne teme pokazan u nacionalnim TV-ima Francuske, UK-a, Rusiji, Španjolskoj, Italiji i nadamo se da će preko našeg DDDD (digital download direct donation) servisa „Runda za film“ koji je u zadnjoj fazi razvoja, HTV-a, Netflixa ili HBO-a, a ako proradi život i u kino varijantama dotad, doći u priliku vidjeti ga što veći broj ljudi. U svakom slučaju, tješi spoznaja da ono što od jala ne vide naši doma, vrlo lako i glatko prolazi izvan granica Lijepe Naše, a ponekad i Njihove.
Usred ste snimanja i dokumentarca o štićenicima odgojnih domova. Kakva je situacija u tim domovima, što ste tamo vidjeli?
Zapravo smo pred krajem snimateljskog dijela, imamo još dva do tri mjeseca snimanja i onda u montažu. Ulazimo u petu godinu praćenja dječaka i njihova preživljavanja tragikomičnog sistema koji se naziva sustavom skrbi za takve marginalizirane skupine klinaca. Ono što sam vidio po domovima i čuo po pričama ili nabavio videomaterijala od klinaca samih varira od crne kronike preko dark weba do sasvim pristojnih i adekvatnih domova i bitnije – ljudi odgajatelja koji se o njima brinu. Vrlo je individualno, a ne sustavno, na žalost. Ima prekrasnih odgajatelja, ravnatelja i domova, ali postoje i onih koji dilaju klincima drogu, žmire na konzumiranje, nude maloljetne klinke na prostituciju, spavaju sa štićenicima i šareni dijapazon djela o kojima se ne priča jer je kod nas rješavanje problema – zakon šutnje, a ne otvoreno komuniciranje, sprečavanje i preveniranje takve gnjileži i rupa u sistemu. Veliki problem je u tome što je sustav i sistem od vrha države i nadležnog Ministarstva postavljen da opstane i da se ne samouruši, a ne da realno pomaže i brige o onima zbog kojih i postoji.
Tko su junaci filma?
Radi se o Domcima, kako ih pogrdno „odlikaši“ zovu. Dječacima iz slomljenih obitelji. Dječacima bez roditelja, dječacima čija je obitelj kao osnovna čestica društva razorena – od PTSP-a, alkohola, droge, teškog kriminala, navijanja, nacionalšovinizma, obiteljskog nasilja i inih hrvatskih svakodnevica koje onda klinci povlače kao modus ponašanja i odrastanja. Maloljetnim krimosima ili pak sasvim običnim dječacima koji žele novu šansu postati mirnim i legalnim dijelom društva.
Već pripremate kasting i za sljedeći igrani film “Online”, a trebao bi ga naslijediti i “Offline”. Opet projekt u nastavcima? O čemu se radi?
Jest, zapravo već radimo testna snimanja i intenzivne glumačke probe, a početak bi trebao biti najesen. „Online“ je prvi hrvatski hi tech film o ljudima koji su svoju samoću jednog Božića pokušali utopiti streamanjem svojih života online. „Offline“ je drugi film, konceptualno sličan, ali vizualno, formalno i sadržajno različit svom predniku „Onlineu“. Riječ je o dva dugometražna igrana filma kao neodvojivom djelu s dvije strane ogledala. Hint je u Von Trierovom „Nymphomaniacu“. Dakle, „Offline“ nije nastavak ni klasični drugi dio, nego zrcalo-efekt filma „Online“. Riječ je o dva igrana filma jedinstvena po tome jer nastaju istovremeno i paralelno po modelu „skladanja i orkestriranja filma“, a o čemu je točno riječ, vidjet ćete po premijeri.
