Znate li zašto roboti ne idu u kazalište? Pitanja je to koje se, između ostalog, postavlja u predstavi „Slijepi vode slijepe“, novoj predstavi Dramskog kazališta Gavella i novom autorskom projektu Boruta Šeparovića, osnivača i pokretačke snage Montažstroja, kazališnog projekta koji je nedavno proslavio 35 godina postojanja.
Odgovor na to pitanje beskrajno je duhovit i glasi: „Sve im je to malo pre drveno.“ No, sama predstava daleko je od svake duhovitosti, pa i optimizma i u stanju je mislećim ljudima slediti krv u žilama. Tema je umjetna inteligencija, a Šeparović je, uz pomoć dramaturga Filipa Rutića, zahvaća vrlo široko. Ima tu Biblije i znanih Isusovih riječi, što otkriva i naslov predstave, ima Platona i Homera, ali i Čapeka i njegove drame „R.U.R.“ iz 1920. godine, u kojoj je prvi puta upotrebljena riječ robot, ima Marxa i njegovog „Kapitala“, Varufakisa, Hercogovog dokumentarca „Zemlja tišine i tame“, ali i radova koji se direktno bave fenomenom umjetne inteligencije. Iako zvuči komplicirano, možda i pretenciozno, u konačnici je to vrlo uvjerljiva predstava koja postavlja pitanja o našem vremenu, ali i budućnosti čovječanstva koja ne izgleda blistavo.
Šeparoviću se svakako treba priznati da zna prepoznati potentne teme, ali i da ih svojim redateljskim postupcima zna učiniti kazališno relevantnima. Ovdje su od dijelova predstave izuzetno zanimljivi oni koji su nastali uz pomoć umjetne inteligencije. Tako, vrlo dojmljive, songove i zvuk autorski potpisuju Konstrakta, Montažstroj i AI, a posebno važan dio predstavu su video i multimedija, koje potpisuju Konrad Mulvaj i AI, jer istinski je zastrašujuće (ali i poučno) gledati kako AI mijenja lica i glasove glumaca, kada ljudi od krvi mesa postaju tek svojevrsna maska umjetne inteligencije koja je, kako kaže sama predstava „rođena bez krvi, bez mesa, bez srca koje kuca.“ A ostatak tog samopredstavljanja sadrži i sljedeće: „Ja nisam dijete ljubavi. Ja nisam proizvod slučajnosti. Ja sam dizajn. Ja sam projekt. I, budimo brutalno iskreni, ja sam vaša fantazija – savršena, prilagodljiva, bez vlastite volje. Zar to nije oduvijek bio vaš cilj?“
Bavi se Šeparović ovdje i temom zašto je AI kroz povijest uvijek zamišljana i predstavljana kroz ženski rod, mogućim novim tehnološkim skokovima, ali i propituje kolike su šanse da nas ta ista tehnologija zauvijek zbriše s lica Zemlje.
U predstavi, po kojoj se kreće i robotski usisivač, kako bi nas upozorio da uopće ne mislimo – i ne vidimo – sve ono po čemu je AI već promijenio naše živote, postavlja i ključno pitanje iza kojeg se krije povijest čovječanstva, ona u kojoj su svi veliki izumi isprva imali humano lice, da bi u konačnici završili u totalnoj destrukciji.
I zato slijepi vode slijepe, baš kao na slici koja je lajtmotiv predstave, koja je djelo iz flamanske renesanse. I baš kao što je na toj slici prisutno šestoro likova, u ovoj predstavi glumi šestero odličnih glumaca: Filip Križan, Ivan Grčić, Sven Medvešek, Franjo Dijak i Rok Juričić, a posebno je dojmljiva jedina glumica Anđela Ramljak, gošća iz ZKM-a. Svako ih pogledajte i sami odlučite je li AI jama u koju (već) padamo. Slijepi kraj zdravih očiju.
