U subotu 15. veljače u riječkom HNK održana je premijera predstave "Nigdje, niotkuda", po istoimenom romanu Bekima Sejranovića, u režiji Ivice Buljana. Bila je to prva hrvatska dramska premijera u mandatu nove intendantice Dubravke Vrgoč, predstava koja je s velikim nestrpljenjem dočekana u Rijeci, jer taj je grad velik dio tog romana, ali i u hrvatskim kazališnim krugovima. Buljan se na mnoge načine vraća temama koje najbolje poznaje (usuđujem se reći i iskustvom vlastite kože). Te su teme danas aktualnije nego li ikada prije, teme poput osjećaja nepripadanja, gubitka, progonstva, ljubavi, strasti, nomadstva...
Vama je pripala režija prve dramske premijere u HNK Rijeka nakon što je Dubravka Vrgoč preuzela mjesto intendantice, a izbor romana o Rijeci na prvi pogled djeluje logičan i, za neke, gotovo predvidljiv. Osobno bih rekla da je posegnuti za romanom "Nigdje, niotkuda" izuzetno hrabar i riskantan potez. Dakle, zašto baš taj naslov?
Bekim Sejranović je, prije nego što bi pripadao hrvatskoj ili bosanskoj književnosti, riječki autor. On je arheolog urbane melankolije, pisac koji je živio svoju literaturu radikalno, do kraja, kao što su to činili Matoš, Tin ili Kamov, o kojem je napisao važnu knjigu i koji je baš upadljivo utjecao na njegov beskompromisni stil. Sejranović je bio nomad koji je svoja izgnanstva pretvarao u prozu najveće umjetničke vrijednosti. Knjigu sam, kad je objavljena, dobio na dar od Prlje, s Bekimovom posvetom. Kad sam je pročitao prvi put, možda baš zbog Prljina posredništva, činila mi se posvetom Rijeci njegova odrastanja. Kazalište me kasnije odvelo u Oslo, režirao sam Krležino "Kraljevo" i Bekim mi je savjetovao da ga na norveški prevede njegov prijatelj Edvard Hoem. Bekimova prerana smrt roman mi je uvezala u drukčiji emotivni sklop. Roman je za mene postao neka vrsta "Godine magičnog razmišljanja" Joan Didion, oproštaj s amidžom Alijom doživio sam kao testament autora koji mi govori o krhkosti svačijeg postojanja. Stranice o ujakovoj, majčinoj smrti, pa o smrti Suzane, Dina, bake i djeda zalijepljene su njegovim iskrenim, zaraznim smijehom. U najtežim trenucima on pronalazi humor i iz margine stvara centar. Naslov "Nigdje, niotkuda" nosi duboku simboliku. To je pjesma "Niotkuda" grupe Let 3 s albuma "Two Dogs Fucking". Dubravka i ja smo, nakon zagrebačkog iskustva s domaćim autorima i tekstovima, u Sejranovićevu romanu pronašli mozaik iz kojeg se može konstruirati emotivna mapa Rijeke. Autor je već odavno ikona, a vrijeme je da se ovaj grad suoči sa svojim velikim autorom, kao što je to svojevremeno učinio s Kamovom. Treba ga iznova otkrivati i reinterpretirati svaka nova generacija. A glumačka ekipa je vrhunski motivirana, od Leona Lučeva, s kojim radim prvi put i jako uživam, do Nives Ivanković, koja je moja dugogodišnja prijateljica i glumačka ikona. Predstava je koprodukcija s HNK Split. Onda Jelena Lopatić, Damir Orlić, Aleksandra Stojaković, Dražen Mikulić, mladi Tarik Žižak, Prlja, Ana Vilenica.
Kada netko spomene ime Bekima Sejranovića, uvijek mi prvo padne na pamet tragična misao da najbolji odlaze prerano. Koje su vaše prve asocijacije?
Bosna, Rijeka i Norveška. Geografske odrednice kao antropološki i stilski toposi. To sam u predstavi pokušao prikazati i kroz tri stila. Prvi dio odvija se u Brčkom, neke je vrste emotivni leksikon Yu mitologije. U njemu obitavaju heroji stripa Blek Stena, Zagor, Komandant Mark, navijačke sličice, Tito, sevdalinke, bosanski rudnici. Dugi dio je pankerski, događa se u Rijeci. Rijeka je više od običnog grada, ona je metafora prolaznosti, neumoljivog protoka i nemogućnosti zadržavanja prošlih identiteta, od austrougarskog, talijanskog, industrijskog socijalističkog, koji je izrodio snažnu alternativu. Taj dio simbolizira unutarnju borbu čovjeka koji bježi od rata, ljubavi, i od sebe samog. Norveška, od duboko protestantskih južnih naselja do otoka S na krajnjem sjeveru, gdje se baš ništa ne događa i gdje je autor prognan zbog povrede etičkog kodeksa, predstavlja mjesto konačne spoznaje o nemogućnosti sazrijevanja. Otok je i susret s demonima prošlosti, s izbjeglicama iz Bosne, pustolovom iz Finske, zapravo s odmetnicima koje je život prognao iz civilizacije ljudi. Svaki od ovih prostora dočarava duboku emocionalnu dinamiku. Bekimova literatura miriše na mješavinu boli i otpora.
Koji je vaš redateljski ključ za "Nigdje, niotkuda"? Je li u središtu drame čovjek, njegov život ili grad koji ga je obilježio?
U središtu ove predstave stoji čovjek i njegovi gradovi. Prostori su neizbježno obilježili Sejranovićevu sudbinu. Pojedinac i okolina neraskidivo su povezani. Inspiraciju crpim iz Pasolinijevih riječi kad je govorio o mutaciji antropološke vrste. Suvremeni čovjek živi u svijetu u kojem su tradicionalne veze prekinute, a pripadanje postaje privilegij. Adaptaciju romana radio je Goran Vojnović, veliki pisac, autor romana "Čefuri raus" i "Jugoslavija, moja dežela", koji sam i postavio kao predstavu. Bavi se sličnim identitetskim pitanjima i mutacijama ljudi koji su bili prisiljeni mijenjati mjesta boravka, države, političke sisteme, ali su u tim seobama prikupili znanja, naučili jezike, stvorili nove kulturološke obrasce. Goran mi je prije dvije godine adaptirao Knausgaardov roman "Jutarnja zvijezda". Iako je već dio legende da Bekim nije volio njegove autofikcionalne tekstove, njegova je poetika impregnirana i norveškim utjecajima, s norveškog je preveo mnoge važne prozaiste. U našoj se predstavi pojedinac bori s demonima, bježeći od rata, ljubavi i bivših identiteta, dok ga neizbježna realnost konačno ne sustigne.
"Nigdje, niotkuda" roman je koji snažno govori o osjećaju nepripadanja, a autor taj osjećaj ponavlja i u "Dnevniku jednog nomada". Dijelite li taj osjećaj, ponekad ili stalno?
Osjećaj nepripadanja temeljni je impuls u umjetnosti. Nomadizam nije izbor, već želja. Kod nekih je i nužnost. Za mene način da kontinuirano mijenjam perspektive i istražujem nove puteve. Mijenjao sam mjesta i okruženja, od dolaska na studij u Zagreb, stipendije u Francuskoj, koja me umjetnički usmjerila na drukčije poetike od onih koje su vladale regionalnom scenom... Nakon toga sam četiri godine vodio Dramu u splitskom teatru, preselio se u Ljubljanu pa došao u HNK u Zagrebu. Sad sam između Ljubljane i Zagreba, gdje radimo Festival svjetskog kazališta. U međuvremenu bio je nekoliko puta New York, zatim Norveška s tri predstave, skoro godinu dana Njemačka, škole na kojima sam radio u Francuskoj, Italija, Portugal. Pa Beograd, Bosna, od Mostara do Banje Luke, sva slovenska mjesta s teatrom, Pula. Deleuze je govorio o nomadskoj misli. Osjećaj da ne pripadamo nikome i ničemu potiče na neprestanu potragu za istinom, preispitivanje vlastitog identiteta. Današnji desničarski pokreti zasnivaju se na podizanju ograda, granica, na neupitnoj pripadnosti nekoj zajednici. Unutarnji nemir nomada ne mora nužno biti osobna tragedija. Predstava koju smo napravili može dočarati kolektivni doživljaj generacijama koje su svjedočile raspadu tradicionalnih sustava.
I vaš status nomada je poseban, potaknut poslom i režijama. Je li to poput života pomorca "kruh sa sedam kora" ili više daje nego što uzima?
Status nomada pun je izazova, ali je i izvor inspiracije. Boravak u Africi i rad na pripovjedačkim tehnikama i glasu otvorio mi je prostore fizičkog i muzičkog teatra, studijski boravak kod Anatolija Vasiljeva rad na psihološkom teatru, a onaj s Michelle Kokosowski na izučavanju dramaturških strategija velikih dramatičara 20. stoljeća, Genetu, Mulleru, Pasoliniju i Koltesu. Mijenjanje adresa, škola, stilova i tehnika je način života koji nije teret, već temelj za stvaranje kazališta koje je autentično. Na putovanjima susrećem nove kulture i iskustva koja obogaćuju moj rad. U zadnjem boravku u Oslu radio sam s glumicom Sarakkom Gaup, pripadnicom laponske manjine, koja nam je na probama prikazivala načine na koje njezin narod pripovijeda, pleše, kako organiziraju malene priredbe s pjevanjem, svirkom i recitacijom. U nekim susretima prepoznate odslik vlastitog nomadskog života i to vam omogućava da preispitate vlastite granice, da budete otvoreni susretima.
Unatoč tome što puno radite izvan Hrvatske, uvijek se vraćate u naša kazališta. U čemu je izazov?
Hrvatski glumci zadržavaju autentičnost i strast, oni su onaj najvažniji razlog. U Splitu sam upoznao novu generaciju s Anom Marijom Veselčić, Katarinom Romac, Stipom Radojom i Stipom Jelaskom, u Rijeci sada radim s odličnim kvartetom Nika Grbelja, Romina Tonković, Deni Sanković i Petar Baljak, koji su temelj novog ansambla. U Puli Matija Ferlin radi baš odlično europsko mjesto susreta stvarajući prostor u kojem umjetnost nije zabava, nego istinski iskaz. Rad kod nas težak je zbog birokratskih prepreka i financijskih ograničenja, ali nekad ti izazovi potaknu kreativnost. Gdje god radio, krećem iz svog jezika. Najprije se to dogodilo kao intuitivan odabir, a kasnije kao estetski i etički odabir da predstavim, oblikujem i prenesem na scenu glasove koje nude naši pisci. U Rijeci sam režirao Filipa Šovagovića i Dubravku Ugrešić, u Zagrebu Tenu Štivičić i Kristijana Novaka, u Splitu Olju Savičević Ivančević i Juricu Pavičića. U Abidjanu Damira Karakaša.
Imate li u našim kazalištima ponekad sizifovski osjećaj da gurate kamen uzbrdo, stalno i uvijek iznova?
Četiri godine vodio sam Dramu splitskog, a osam zagrebačkog HNK. Više od dvadeset godina Festival svjetskog kazališta s Dubravkom. Ne mogu se žaliti da nisam imao mogućnost da nešto promijenim. Koliko je to imalo smisla, mogu reći drugi. U splitskom HNK dogodila se velika repertoarna i, u krajnjoj liniji, društvena promjena, iz tradicionalnog u suvremeno. U Zagrebu je najvažnije bilo što je ansambl stvorio visoku radnu etiku. Svi su bili zaposleni, predstave su imale velik broj izvedbi i gostovanja. Mnoge još igraju, od "Ciganina", "Tko pjeva zlo ne misli", "Genijalne prijateljice"... Svaki novi projekt predstavlja svježu priliku da istražimo nove horizonte i pretvorimo izazov u umjetnički izraz. Camus u "Mitu o Sizifu" kaže da moramo zamisliti Sizifa sretnim, jer u toj borbi leži suština života. Takvo guranje kamena otvara prostor za transformaciju i obogaćuje umjetnički izraz.
Iako ste nešto stariji od Sejranovića, imam osjećaj da su i vas osamdesete godine obilježile na sličan način kao i njega, vrijeme u kojem je izgledalo da je moguć drukčiji svijet. Kako doživljavate taj period danas?
Osamdesete godine ostavile su dubok trag na mojoj umjetničkoj mapi i oblikovale su moj pogled na svijet. Studirao sam na Filozofskom fakultetu i na Političkim znanostima kod profesora Predraga Matvejevića, Ingrid Šafranek, Gaje Peleša, Milivoja Solara, Ante Peterlića, Ivana Prpića, Jovana Mirića. U kazalište sam ušao kroz Eurokaz, pisao u Poletu i Novom Prologu. Taj period predstavlja posljednji trenutak utopije na ovim prostorima. Konceptualna umjetnost, eksperimentalno kazalište Kugle i novi val u muzici stvarali su iluziju mogućeg drukčijeg svijeta. U to vrijeme umjetnost je bila izraz čiste nade i otpora, a granice između stvarnosti i snova bile su fluidne. Dragan Živadinov i u stvarnosti je realizirao svoje kinetičko kazalište u svemiru. Danas ta energija ostaje kao stalni podsjetnik da alternative postoje, potiču me da ne prihvaćam status quo. Osamdesete su me naučile da sanjam bez ograničenja i vjerujem u mogućnost stvaranja novog, revolucionarnog svijeta.
Obojicu vas na neki način povezuje i Let 3, on je u naslovu romana parafrazirao naslov njihove pjesme, a vi s njima puno (i dobro) radite. Možemo li objasniti koliko je glazba važna za svaku kazališnu predstavu?
Let 3 zauzima posebno mjesto u mom svijetu. Utjelovljuje divlju energiju, odličnu svirku, koncept, karnevalsko očuđenje, queer, spaja popularno s avangardnim principima. Muzika mi nije samo pozadinska kulisa. Mitja Vrhovnik Smrekar, od naše prve zajedničke predstave prije trideset godina, glazbu tretira kao dramaturški mehanizam koji prenosi emocije i ideje kakve ni riječi ni pokret ne mogu izraziti. Rad s Letom 3 u "Fedri" i "Kiklopu" bio je inspirativan jer njihov otpor prema konvencionalnom i puna energija omogućuju da kroz kazalište izrazim složene društvene i jake unutarnje dinamike likova. U "Fedri" iz 1996. pokušali smo raz-čitati poeziju Cvetajeve. "Artemida", jedna pjesma iz predstave, i danas živi na koncertima. Oblikovana je na probama novostvorenim instrumentima i Prljinim dominantnim vokalom. On je oživio zvučnost zaumnih stihova i iz antičke, pa slavenske mitologije, stvorio novu orgijastičnu himnu. U "Adio kauboju" Rundek je spojio vesternovsku glazbu na tragu Morriconea, s meksičkim i mediteranskim utjecajem, a u "Čarugi" je Drago Mlinarec dao duhovite komentare na Kušanove stihove. Radio sam Arsenom, Lukijem, TBF-om, u New Yorku s poznatim Michaelom Sirottom. Bez glazbe ne mogu ni zamisliti nijednu svoju predstavu.
Nakon "Crvene vode", koju ste radili u HNK Split, opet se na neki način vraćate mediteranskim temama, tako da možemo reći da igrate na "domaćem terenu". Postoji li danas taj mitski Mediteran ili je to samo slavna prošlost izložena turističkim "najezdama"?
Na Mediteranu danas, izvan mainstream festivala, postoje prostori otpora spektakularizaciji života, od enklava na Visu, Silbi, uvijek je tu ARL u Dubrovniku. Vrijednost Mediterana ne smije se svoditi na slavnu prošlost ili turističke ekscesive. Mediteran simbolizira kulturnu slobodu i otpor, spaja utopijske snove s oštrim stvarnostima današnjice, siromaštvom, emigrantskim krizama. "Crvena voda" prema romanu Jurice Pavičića bio je naš prilog razotkrivanju emotivne i političke arheologije posljednjih desetljeća Dalmacije. Na tom terenu osluškujem svoj jezik u kojem sam učio govoriti i vidio prve predstave.
Lani je zapažena vaša režija "Čaruge", predstave s kojom je otvorena nova kazališna kuća u Bjelovaru. Premijera je doživjela snažan emotivni odziv, no nova zgrada još uvijek ne funkcionira kao istinski kazališni prostor. Je li moguće da se takve političko-kulturne stvari događaju samo kod nas?
Premijera je izazvala dobar odaziv publike i javnosti, ali se ta golema stvar za Bjelovar utopila u svađama za prevlast. Odabrali smo Kušanov tekst, sa željom da ga potvrdimo u ovom vremenu. Oko projekta novog kazališta okupili su se vrhunski glumci Nina Violić, Bojan Navojec, Sreten Mokrović, Frano Mašković… Garancija da teatar nije samo nova zgrada, već su to glumci koji nose nose njegovo ime. Kazalište još uvijek ne funkcionira u punoj snazi, što ukazuje na dublju krizu kulturne scene koja ga, osim rijetkih glasova, nije ni podržala. Krleža je pisao da smo mi zemlja koja stalno počinje iznova. Ta neprekidna obnova često je ispunjena nesigurnošću i nedostatkom sustava. Taj problem nije jedinstven samo kod nas, rasprostranjen je diljem regije. A to naglašava potrebu za temeljitom promjenom kulturne politike. Uz probleme ekonomske nesigurnosti, ratnog okruženja, nepogoda, želi se ostaviti dojam da je kultura nebitan faktor pa se tako može dogoditi da se zbog ratnog budžeta i nagomilanih troškova administracije troškovi za kulturu riješe jednostavnim ukidanjem kao što je to učinjeno u bogatoj Italiji. Borimo se da toga ne dođe.
Kakva nam je uopće kulturna politika kada se velike stvari – poput otvaranja novog kazališta ili nominacija za Oscar – događaju kao eksces, a ne kao dio kolektivne svijesti da su i kazalište i film važni za budućnost Hrvata?
Prošlog tjedna u Rijeci je održana premijera sjajnog filma Igora Bezinovića "Fiume o morte". U prvim kadrovima na ulicama Rijeke ulazi se kroz neki distopični portal. Kamera klizi Korzom, Placom, rivom, pročeljima secesijskih palača. Početna atmosfera, slika njegove gimnazije na Sušaku, golema luka, bez zvukova nekadašnjeg brodogradilišnog diva, nabijena je simbolikom, i uvodi nas u priču o D'Annunziju i njegovoj kratkotrajnoj, zlokobnoj državi Fiume. Bezinović današnje Riječane pita tko je bio operetni diktator. Većina to više ne zna, a rijetki o njemu imaju neobične historijske asocijacije. On je svojom megalomanskom akcijom vojnog prevrata stvarnosno i simbolički usmjerio političku tranziciju Rijeke. Bezinović nas tjera da se zapitamo: koliko je današnjih "šoumena" s ekstremističkim porukama samo prva faza nečeg monstruoznijeg? Kada tiktoker postane demagog, a meme postane propaganda, granica je tanka. Film je naprosto sjajan, ne daje jednostavne odgovore, već djeluje kao opomena: gradovi poput Rijeke nose slojeve historije koji mogu eksplodirati u bilo kojem trenutku. Jer fašizam, koliko god izgledao mrtav, uvijek čeka da ga netko izvede iz groba... u najobičnijoj trenirci. Kulturni iskoraci, otvaranje kazališta, nominacija za Oscara, ili nagrada Bezinovićevu filmu u Rotterdamu, tretiraju se kao izolirani ekscesi. Meni se čini da oni trebaju postati ključni sastojci kolektivne svijesti. Kulturna politika mora se transformirati tako da umjetnost dobije status vitalnog razvojnog resursa, a ne samo estetski ukras. Ovakvi radovi potiču kreativnost, jačaju socijalnu koheziju, umjetnost ima moć oblikovati nove društvene vrijednosti.
Uvijek kada razmišljam o vašim predstavama, začudim se koliko su široki vaši interesi – od Krleže, preko suvremenih svjetskih i domaćih autora, do istraživanja umjetne inteligencije, a čak i prve Queer opere na lanjskim perforacijama. Je li znatiželja "ubila mačku" ili bez nje nema života? Koji vas projekti očekuju?
Znatiželja je temelj umjetničkog stvaralaštva. Bez nje kreativnost postaje mrtva i statična. Nakon Rijeke, u Novoj Gorici, koja je Europska prijestolnica kulture, režiram Shakespeareova "Kralja Leara", u Bugarskom narodnom kazalištu u Sofiji najesen ću opet režirati Krležine "Glembajeve", koji su postali moja međunarodna popudbina, u ZKM-u adaptaciju romana Johana Harstada "Max, Mischa i ofenziva Tet", koju mi upravo radi Vid Hribar pa onda početkom iduće godine Ibsenova "Neprijatelja naroda" u ljubljanskoj Drami. Zanimalo me istraživanje tehnologija poput umjetne inteligencije u predstavama "Turingov stroj" i "2020" o zdravstvenoj, ekološkoj i energetskoj krizi koja je nastala prema Hararijevim idejama. Znatiželja me potiče da ne prihvaćam status quo, već da stalno preispitujem granice i tražim svoje nove načine izražavanja. Kao što je Benjamin pisao o "šoku moderniteta", tako i danas moramo biti otvoreni za sve impulse suvremenosti, jer bez te otvorenosti umjetnost postaje zatvoreni muzej prošlih ideja.
Kako da kazalište, ali i umjetnost u cjelini, opstanu u svijetu koji je na korak do gubitka zadnje mrve razuma – suočen s ratovima, političkim krizama, jačanjem desnice i korupcijom te s drugim globalnim izazovima?
Teatar se drastično promijenio od onih mojih formativnih osamdesetih kad je u institucijama carevao tradicionalni brbljavi tekst. Belgijska nova scena donijela je svježu mješavinu plesa i vizualnih umjetnosti. Od ekonomske krize u novom mileniju kazalište se okreće dokumentarnom performansu. Posljednje krize nekako su vratile povjerenje u priču, i teatar nekadašnje rubove prebacuje u središta. Novi direktorski val u Francuskoj vodi računa o rodnoj zastupljenosti, kulturni elitizam se rastače pa tako u pariškom Odeonu igra predstava o proizvodnji luksuznih brendova za bogataše u siromašnim indijskim manufakturama.Teatar ima jedinstvenu moć artikulirati drukčiju viziju svijeta, ne samo da reflektira stvarnost i velike teme, već aktivno sudjeluje u njezinoj transformaciji. Godard je isticao da nije dovoljno napraviti politički film, on mora biti politički i u metodološkom pristupu, u radu, odnosu prema suradnicima. Mohamed el Khatib, koji je prije nekoliko godina gostovao na Festivalu svjetskog kazališta, napravio je predstavu o seksualnom životu osoba u starijoj dobi. Novi tekst Stefana Massinija govori tvorcima atomske bombe, predstava Arianne Mnouschkine o korijenima rusko-ukrajinskog sukoba koji se vuku još od prije Oktobarske revolucije, a sve to kroz osobnu prizmu povijesti njezinih predaka. Kazalište može biti forum u kojem se rađaju ideje otpora i promjene, mjesto u kojem se ne prešućuje istina, već se ona hrabro izlaže. Svaki kazališni projekt predstavlja priliku da se izrazi drukčiji pogled na svijet, da se pobunimo protiv dominantnih narativa i da se stvori prostor za novu, kritičku svijest. Toliko puta tijekom rada na predstavi ponavljam sebi mantre koje sam naučio od Pasolinijeva kazališta misli, iz Fassbenderova antiteatra, iz multietničkog svijeta La Mame Ellen Stewart. Iskrene osobne teme tako postaju političko sredstvo za promjenu društva.
