Dočekavši povod da i on pod svjetlima reflektora nešto kaže o hrvatskom boksu, najtrofejniji domaći trener Leonard Pijetraj stanje je ocijenio prilično lošim, ponajprije zbog nedostatka talenata koji bi naslijedili aktualne nositelje kvalitete. Razlog tome, kaže on, jesu manjak sinergije i dominacija funkcija nad stručnošću, ali i osobni sukobi koji oduzimaju previše energije koja bi trebala biti usmjerena isključivo na stvaranje vrhunskih sportaša.
Kritizirao je vodstvo nacionalnog saveza i medijsko praćenje hrvatskih boksača na međunarodnoj sceni, naglašavajući da se stalnim pričama o krađama radi antireklama sportu umjesto priznavanja poraza i rada na kvaliteti.
Problemi s akreditacijama
Ono što dodatno smeta trenera Antonija Grabića, jedinog hrvatskog osvajača medalje na netom završenom Prvenstvu Europe, jest i činjenica da je na već treće veliko natjecanje morao putovati o svom trošku.
– U drugim borilačkim sportovima preferiraju da im klupski treneri budu uz perspektivnog borca. Ja sam to uveo kada sam bio izbornik jer u pravilu su to bili izbornici ili treneri koji su to bili po funkciji, a ne po potrebi borca. Nažalost, nakon 37 godina u boksu i toliko medalja boraca koje sam vodio, moram sam sebi plaćati put. Kada je Antonio, isto u Bugarskoj, osvojio broncu na EP-u do 23 godine, nastupilo je devet hrvatskih boksača i svi su izgubili u prvom kolu, a jedino je Grabić pobijedio u četiri borbe i osvojio broncu. Ja sam sebi i tada platio put i nitko iz Saveza nije me nazvao da me pita za te troškove. Isto tako sam išao i u Budvu, s kadetima na njihovo Prvenstvo Europe. To je način na koji funkcionira Hrvatski boksački savez.
Kazat će Leo da je na nekim od tih natjecanja imao problema i s akreditiranjem.
– Događa se i to da ne dobijem akreditaciju pa sam ovaj put vodio svog borca na tuđu akreditaciju. Riskirao sam da me diskvalificiraju, ali kad sam već došao do Bugarske, nisam imao drugog izbora. Tko zna, možda nekome nije u interesu da ja trenerski osvojim medalju jer imam svoj stav i to se nikad neće promijeniti. Tko god vodio Savez, trebao bi znati da su oni servis za boksače i trenere, a ne naš gazda. I tu dolazimo u sukob jer neki ljudi misle da funkcija drži sve, a ja se tome protivim.
Hoće li oni koji su na vodećim funkcijama, kako stručnim tako i dužnosničkim, to protumačiti kao njegovu ambiciju da ga se promovira opet u neku funkciju?
– Nemam nikakvu potrebu imati bilo kakvu funkciju. Kad sam bio izbornik ili trener reprezentacije, to sam radio zato što je bilo više mojih boksača, a kako toga sada nema, nema ni potrebe za tim.
No, čini se da nisu svi boksački dužnosnici na meti njegova kritičkog uma.
– Sreća je da su se na čelo Zagrebačkog boksačkog saveza vratili predsjednik Nenad Ivanković, inače vrstan novinar, i dopredsjednik Tadija Petrović, poznati ortoped. Jer, dok njih nije bilo događale su se destrukcije. A Ivanković i Petrović su ljudi bez kojih ne bi bilo ni Zagrebačkog boksačkog centra na Velesajmu. To su ljudi koji nemaju pretenzija nekome podilaziti pa ima nade da će biti nešto lakše. No, ono što nas ubija jest administracija koja je toliko narasla da je mojih 40 boksača gotovo nemoguće administrativno voditi. Zapravo, ja se više bavim administracijom i ljudskim odnosima i to mi oduzima više energije nego stvaranje sportaša.
Kakvo je uistinu stanje u hrvatskom boksu?
– Po meni, stanje je prilično loše jer imamo puno klubova, njih stotinjak, a malo boksača pa se na državnom prvenstvu dogodi da u nekim kategorijama borac odmah radi polufinale, pa čak i finale. A to nikako nije dobra slika. Kad nam odu ovi najjači, Gabrijel Veočić, Luka Pratljačić, Antonio Grabić te Sara Beram i Nikolina Ćaćić, pitanje je što će ostati jer ne vidim obećavajuću mladost. Ima tu nadarenih klinaca, ali je to premalo da bi se iz toga izvukla vrhunska kvaliteta. Jer, jedan će se možda ozlijediti, drugi će se zaljubiti, treći će krenuti raditi i bez njih ćemo ostati. Bez mase je teško izvući kvalitetu.
Naš sugovornik antipropagandom boksa smatra izvješća s velikih natjecanja u kojima su hrvatski borci stalno oni koje su suci zakinuli.
– Ja ne vidim tko će dati svoje dijete u boks ako se stalno piše da su hrvatski borci pokradeni, a to ni sponzore boksu neće privući. To je antireklama za sport. Ako imaš dokaze za sudačku krađu, a ne samo vlastiti dojam, onda možeš napisati, ali moraš napisati i kad netko naš dobije borbu na taj način. Ako naš boksač nije bio dovoljno uvjerljiv, onda bi trebalo napisati i da je suparnik zakinut. Antonio Grabić u polufinalu je tijesno izgubio od Rusa i nema niti jedne riječi da je bio zakinut. I nije, ali je pružio odličan otpor kasnijem prvaku Europe. Da mu se ne stvara kriva slika, nekad sportašu moraš reći da je zasluženo izgubio jer nije bio bolji, ali i zato što se sport sastoji i od poraza.
Iz razgovora s Pijetrajevim trofejnim štićenikom Grabićem spoznali smo da je riječ o vrlo motiviranom i usredotočenom 23-godišnjem sportašu koji sanja velike snove. Kakva je uistinu njegova perspektiva?
– Njegova perspektiva je kao i u mojih najboljih boksača koje sam imao u ovih 37 godina. Nitko ovog časa ne može reći koliko on može ili što ne može. Puno će toga ovisiti o njegovoj radnoj etici, volji i psihi. Koliko će spreman ulaziti u mečeve i davati sve od sebe. Zasad je to pokazao. Sretna je okolnost da ima odličnu situaciju u obitelji, podršku sjajnih roditelja, pa je zahvaljujući i tom sređenom životu postao vrhunski sportaš. Čak je završio i tri godine studija menadžmenta.
Pijetrajevih 17 medalja
Grabić je samo jedan od niza boksača koje je Pijetraj odveo do odličja na velikim natjecanjima svih dobnih kategorija, a njih je još osam – to su Mario Preskar, Filip i Matija Hrgović, Dino Mansour, Hrvoje Sep, Marko Milun, Franko Antić i Matej Hlača. Zajedno su osvojili 17 medalja, pri čemu ih najviše ima upravo Grabić (četiri), dok su najsjajnije one aktualnog svjetskog teškaškog prvaka Filipa Hrgovića, koji je pod Pijetrajevim vodstvom osvojio svjetsko juniorsko zlato, europsko seniorsko zlato i olimpijsku broncu.
– U ovih 37 godina svog trenerskog staža rekao bih da su našom dvoranom prošle tisuće ljudi. Ovog časa imamo 40 boksača i mi smo ih uvijek imali najviše jer iz mase je lakše izvući kvalitetu. No, boks je vrlo zahtjevan i skup sport koji traži jako puno stručnog rada, ali i putovanja po inozemstvu s obzirom na manjak konkurentnosti u Hrvatskoj. Jer, da bi se vaš boksač razvijao, on se mora boriti s međunarodnom konkurencijom, a to je prilično skupo. U tom smislu ne vidim nekakvu sinergiju rada, ali vidim da se uvijek nekoga preferira, da se nekom daje više. Ja sam doživio da mi, kao nekome tko ima najviše boksača i medalja, sad već bivša garnitura u Zagrebačkom boksačkom savezu uzme plaću. I to zato što se nekome ne sviđam jer sam mu rekao da ne zavrjeđuje biti na funkciji na kojoj jest, što je bilo najiskrenije pa se krenulo osvetnički.
Otvori KEKS Pay
