Hrvatska i Srbija ove su se godine javno "počupale" i s govornice Opće skupštine UN-a u New Yorku, dakle, slikovito, pred cijelim svijetom, što dovoljno govori o stupnju međusobnih odnosa i povjerenja. Diplomatsko-političkih odnosa uopće nema, dok oni ekonomski i društveni začudo funkcioniraju gotovo nesmetano. Robna razmjena između ovih dviju politički "zaraćenih" zemalja uravnotežena je i godišnje iznosi barem oko 2 milijarde eura. Zanimljivo. No, vratimo se na svađu. Andrej Plenković je s govornice u New Yorku žestoko kritizirao Srbiju zbog državnog tretmana pogreba ratnog zločinca Ratka Mladića, rekavši da su te počasti Beograda bile izravna "uvreda žrtvama". Zaključio je da se Srbija "ne transformira u skladu s europskim vrijednostima". Aleksandar Vučić je, odgovarajući s govornice, izravno napao Hrvatsku i optužio ju da se "ponosi nacističkom prošlošću". Nakon čega je Plenković zaključio da "svaka ovakva izjava predstavlja korak unatrag na putu Srbije prema članstvu u EU".
I kao što to već rekoh, sve je u oku promatrača. Premisa je usud realnosti. Trideset i više godina ti se ljudi, ali i mnoge zemlje regiona bore rukama i nogama da odgurnu što dalje od sebe bilo kakve zapadne asocijacije i tu ne treba trošiti previše riječi. U Hrvatskoj je ta činjenica bila podložna medijskoj manipulaciji usmjerenoj na prosječnog konzumenta propagande. I da, ne traži Zapad da Vučić napusti mjesto predsjednika Srbije, nego upravo Istok (ne samo Rusija).