Za Draganu Jurišić Hari Džekson nije tek zaboravljeni redatelj i fotograf iz Bijeljine. Bio je prijatelj njezina oca, čovjek koji je njezinu obitelj povezao s fotografijom i umjetnošću, ali i osoba koja joj je, kako kaže, "dala alibi da sanja". Vijest da je Hari na početku rata ubijen ostala je u njezinu sjećanju kao jedna od prvih velikih trauma. Desetljećima poslije krenula je u potragu za odgovorom što mu se zapravo dogodilo. Ta je potraga prerasla u film "Balkanski kauboj", koji je bio u konkurenciji 27. Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu.
Za početak, tko je za vas bio Hari Džekson i što vas je toliko privuklo njegovim filmovima da ste odlučili rekonstruirati jedan od njih?
Hari Džekson, redatelj i fotograf iz Bijeljine, jedan je od ljudi koji su me potaknuli da postanem umjetnica. Bio je prijatelj mog oca i učio ga fotografiji, a ja sam danas fotografkinja i, odnedavno, redateljica. Hari mi je dao alibi da sanjam. Kada je počeo rat u Bijeljini, čuli smo da je ubijen. To je bio prvi put da sam vidjela svog oca kako plače. Kasnije smo čuli da ipak nije bio ubijen, ali bilo je jako teško saznati što se točno dogodilo te 1992. godine. Željela sam riješiti taj misterij. To je bila početna ideja filma, ali tijekom stvaranja priča je postala puno nijansiranija i slojevitija.
U filmu ste vrlo prisutni kao autorica. Ne skrivate da ovo nije potraga neutralne promatračice, nego vaša osobna misija. Koliko vam je bilo važno pokazati i vlastitu poziciju, uključujući i činjenicu da ste se odselili u Irsku u kojoj i danas živite?
Nitko nije neutralni promatrač i željela sam da to bude jasno od samog početka. U Irskoj živim već 27 godina. Bila mi je sigurno utočište sve dok se i ondje posljednjih godina nisu pojavili nacionalizam i prosvjedi protiv useljenika. Kada sam na jednoj od glavnih dublinskih ulica vidjela tisuće ljudi kako mašu irskim zastavama i viču: "Izbacite ih! Izbacite ih!", to me snažno podsjetilo na početke zbivanja u bivšoj Jugoslaviji. Ova priča djelomično služi kao upozorenje. Čak i više od 30 godina nakon rata, rane su još svježe, ljudi i dalje nose duhove prošlosti – uključujući i mene.
Bijeljina je od početka rata do danas doživjela ogromnu demografsku i društvenu promjenu. Kada ste se vratili i počeli snimati, koliko vam je ta sredina još uvijek bila poznata, a koliko ste se osjećali kao stranac u vlastitom gradu?
Ja nisam iz Bijeljine, ali taj mi je grad bio važan zbog Harija i zbog veze s mojim ocem. Bijeljina je relativno naglo narasla s 30.000 na više od 100.000 stanovnika, a demografska slika grada drastično se promijenila. Prije rata dominantno stanovništvo činili su Bošnjaci, a danas ih je manje od pet posto. Većinu stanovništva čine Srbi izbjegli iz drugih dijelova Bosne i Hrvatske. To je, dakle, neki novi grad i neki novi ljudi.
Rekli ste da mnogi ljudi koji danas žive u Bijeljini nemaju korijene u tom gradu. Je li vas zanimalo kako oni doživljavaju Harija Džeksona – čovjeka koji pripada nekoj drugačijoj, predratnoj Bijeljini? Mogu li ga uopće doživjeti kao dio vlastitog nasljeđa i znaju li tko je on?
Zanimalo me znaju li novi stanovnici za Harija, legendu stare Bijeljine. Zanimalo me i hoće li se grad, koji danas uglavnom čine relativno novi stanovnici, ponovno okupiti u Harijevu duhu i zajednički napraviti vestern u njegovu stilu. Ono što sam tijekom snimanja "Balkanskog kauboja" saznala jest da će se današnji Bijeljinci i Semberijci ponovno masovno odazvati i pomoći u stvaranju vesterna po njegovu uzoru. Glumit će, graditi scenografiju, dovoditi konje i biti kaskaderi. Surađivat će jedni s drugima, bez obzira na svoje podrijetlo.
Posebno je zanimljivo da su se u rekonstrukciju uključili ljudi različitog podrijetla. Jeste li u jednom trenutku shvatili da zajedničko snimanje tog vesterna postaje svojevrsni mali eksperiment?
Kratki vestern u našem filmu rezonira s problemima s kojima smo se svi suočavali i s kojima se još uvijek suočavamo u bivšoj Jugoslaviji – s teritorijalizmom, okretanjem brata protiv brata, susjeda protiv susjeda i idejom da nakon zločina nema povratka na ono kako je bilo. Definitivno nema povratka bez suočavanja s prošlošću.
Vestern je žanr u kojem gotovo uvijek postoji jasna podjela na heroje i negativce, na "nas" i "njih". U gradu koji još uvijek živi s posljedicama stvarne podjele i rata, jeste li upravo tim žanrom pokušavali propitati koliko su te podjele zapravo jednostavne?
Vestern nije samo naivan, nego i duboko problematičan žanr u kojem se nasilje često romantizira. Pritom se zanemaruje činjenica da je američka povijest, koju su vesterni često slavili, u velikoj mjeri i povijest zemlje izgrađene na genocidu i raseljavanju domorodaca. Kada je Jusuf Trbić 1991. godine intervjuirao Harija za Slobodnu Bosnu, pitao ga je: "Kad bi u naše krajeve odnekud dojahao Hari osvetnik, koga bi izazvao na dvoboj da zaštiti pravdu i istinu?" Hari mu je odgovorio: "Ne znam. Mnogo ih je. A oni dvoboj neće, pucaju u leđa. Za njih čast ne postoji. Danas je gotovo nemoguće odrediti tko je pozitivan, a tko negativan. A to se i na Divljem zapadu znalo. Što je kod nas pravedno? Tko to može reći? Ne, vestern je prevladan, svi su filmovi prevladani. Život je danas uzbudljiviji i krvaviji od bilo kojeg filma."
Hari je nekad okupljao ljude svojim filmovima, a vi ste ih, desetljećima poslije, ponovno okupili oko njegove priče. Mislite li da ste mu na neki način vratili ono što je on nekoć dao Bijeljini – razlog da ljudi zajedno sanjaju?
Svi koje smo upoznali u Bijeljini bili su ljubazni i velikodušni prema našoj snimateljskoj ekipi koja je dolazila iz Irske, Hrvatske, Srbije, Australije i Republike Srpske. Naši glumci i suradnici maksimalno su se dali u snimanje ovog filma. Možda se neki od njih ne bi sreli ili proveli vrijeme zajedno da ga nije bilo. Nadam se da su se stvorila prijateljstva i suradnje koje će trajati unatoč podjelama koje su stvorene desetljećima nacionalističke propagande. Podjele i nepovjerenje nisu vrijednosti zdravog društva.
Film je već imao premijeru u Sarajevu. Kakve su bile prve reakcije ljudi koji su sudjelovali u njegovu nastanku?
Velik dio naše ekipe i glumačke postave, zajedno s prijateljima i obiteljima, došao je iz Semberije na premijeru u Sarajevu. Iako je nekima u pojedinim trenucima bilo teško gledati vlastite traume na velikom platnu, film im se jako svidio i smatraju da je fer. Nadam se da će biti prikazan u Bijeljini i potaknuti raspravu o odgovornosti određenih pojedinaca za ono što se dogodilo tamo tijekom rata – raspravu koja se odavno trebala dogoditi.
Na muralu Harija Džeksona u Bijeljini piše: "Neka tvoj san bude tvoje oružje." Što je danas vaš san i protiv čega se njime borite?
Moj je san promijeniti mišljenje barem malom broju ljudi koji pogledaju ovaj film, a pritom su etnonacionalisti. Nakon premijere u Sarajevu čula sam priče da se to doista dogodilo i tada su sav trud i naporan rad uloženi u stvaranje "Balkanskog kauboja" napokon dobili svoj smisao. Ovaj film od početka je zamišljen kao opomena o tome što se događa kada dopustimo da mržnja i strah zavladaju, ali i kao potraga za pravdom za Harija. U svijetu u kojem su autoritarizam, nacionalizam i rasizam ponovno u porastu, važno je reći: pogledajte što se događa kada takvim pojavama dopustimo da ostanu bez kontrole. Mržnja nikada nije put naprijed. Empatija i suradnja jesu. Prekratko živimo da bismo mrzili.
Otvori KEKS Pay
