Na današnji dan, 24. rujna 1991. godine, u osamdeset i sedmoj godini života preminuo je Theodor Seuss Geisel, američki velikan dječje književnosti čije su rime i neobični likovi obilježili odrastanje brojnih generacija. Umro je od raka u svom domu u La Jolli u Kaliforniji, ostavivši iza sebe monumentalno nasljeđe od preko šezdeset knjiga prodanih u više od šest stotina milijuna primjeraka.
Iako su njegova djela zračila nevjerojatnom toplinom, neiscrpnim optimizmom i dubokim razumijevanjem dječje psihe, stvarni život ovog američkog autora bio je prožet raznim strahovima, tragedijama i vrlo ekscentričnim hobijima. Najveći paradoks njegovog postojanja bila je nepobitna činjenica da Dr. Seuss zapravo nije imao vlastite djece, a prema svjedočanstvima njemu bliskih ljudi, djece se iskreno bojao. Njegova druga supruga Audrey jednom je prilikom izjavila kako je bio pomalo uplašen u njihovom prisustvu, stalno se pitajući što bi djeca mogla sljedeće učiniti ili što bi ga mogla pitati. Kada bi ga znatiželjni novinari upitali kako može tako dobro pisati za mališane koje zapravo izbjegava, njegov standardni i pomalo obrambeni odgovor uvijek je glasio da ih drugi trebaju praviti, a on će ih svojim pričama samo zabavljati.
Taj nedostatak vlastitog potomstva bio je izvor iznimno velike tuge u njegovom prvom braku s Helen Palmer Geisel. Kada su saznali da Helen ne može imati djecu, par je razvio vrlo neobičan obrambeni mehanizam. Izmislili su kćer koju su nazvali Krizantema-Biser i o njoj su sasvim ozbiljno pričali svojim prijateljima koji su se u društvu hvalili postignućima vlastite djece. Krizantema-Biser nije bila obična imaginarna djevojčica, ona je u njihovim detaljnim pričama posjedovala nadljudske vještine šivanja i znala je napraviti nevjerojatan gulaš od kamenica s čokoladnom glazurom.
Geiselovi su ovu iluziju održavali godinama, pa je tako Krizantema-Biser dobila i službenu posvetu u njegovoj knjizi, a redovito se pojavljivala i na obiteljskim božićnim čestitkama, uz drugu izmišljenu djecu poput Norvala, Wallyja i Thnuda. Njegova fiksacija na ideju roditeljstva išla je toliko daleko da je krajem tridesetih godina s jednim poslovnim partnerom pokušao izumiti uređaj koji su nazvali infantograf, a koji je trebao parovima pokazati kako bi izgledalo njihovo buduće dijete. Iako taj komplicirani uređaj nikada nije uspio proraditi, ta epizoda savršeno oslikava njegovu potajnu želju za očinstvom koju nikada nije uspio ostvariti u stvarnom svijetu, pa ju je prenosio u svijet fantastike.
Osim što je stvarao imaginarne svjetove na papiru, Geisel je svoju neiscrpnu i pomalo mračnu maštu prenosio i u trodimenzionalni prostor. Tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća stvorio je fascinantnu i bizarnu kolekciju od osamnaest skulptura koju je ponosno nazvao neortodoksna taksidermija. Inspiraciju je vukao iz ranog djetinjstva kada je s ocem redovito obilazio zoološki vrt u Springfieldu. Kada bi neka od egzotičnih životinja u zoološkom vrtu uginula, njegov otac, koji je tada postao nadzornik gradskih parkova, slao bi mu kljunove, rogove i kornjačine oklope izravno u njujorški stan. Geisel je te stvarne životinjske dijelove kombinirao s gipsom, bojama i drvom, stvarajući fantastična čudovišta poput polunormalnog zelenookog laneta i okrutnog grizača. Njegova sestra Marnie jednom je prilikom priznala lokalnim novinama da je njegov prostrani stan na Park Avenueu toliko ispunjen tim bizarnim stvorenjima da ona redovito ima noćne more nakon svakog posjeta. Te skulpture, iako dugo skrivane od šire javnosti, danas se smatraju neprocjenjivim dijelom njegovog cjelokupnog umjetničkog opusa i trajno svjedoče o umu koji je uporno odbijao biti sputan granicama uobičajenog svijeta.
Još jedna njegova iznimno velika strast, koja je također godinama bila pažljivo skrivana u tajnom ormaru na njegovom imanju, bila je nevjerojatno bogata kolekcija šešira. Geisel je tijekom svojih brojnih putovanja svijetom opsesivno skupljao šešire, a njegova je tajna zbirka navodno brojala stotine i stotine jedinstvenih primjeraka iz svih krajeva planete. Ti neobični šeširi nisu bili samo mrtvi predmeti skupljeni isključivo zbog estetske vrijednosti, već su imali vrlo aktivnu ulogu u njegovom bogatom društvenom životu. Kada bi organizirao večere u svom domu, Geisel je često inzistirao da svaki pojedini gost odabere i nosi barem jedan od njegovih neobičnih šešira, duboko vjerujući da će ta neobična gesta brzo razbiti led i potaknuti znatno opušteniju atmosferu među uzvanicima. Upravo je ta nevjerojatna privatna kolekcija bila izravna inspiracija za jedno od njegovih najpoznatijih ranih književnih djela o dječaku Bartholomewu Cubbinsu, pokazujući iznova kako je crpio kreativnu snagu iz vlastitih ekscentričnosti.
Iza ogromnog uspjeha koji je Geisel ostvario stajala je njegova prva supruga Helen Palmer, s kojom se slučajno upoznao još za vrijeme studija na prestižnom Sveučilištu Oxford. Upravo je ona bila ta osoba koja je primijetila njegove neobične crteže letećih krava u bilježnici za vrijeme dosadnih predavanja i uvjerila ga da zauvijek odustane od akademske karijere profesora književnosti kako bi se u potpunosti posvetio crtanju. Helen mu je cijelog života bila glavna urednica, apsolutno najveća podrška i iznimno oštar kritičar, no njihov zajednički bračni život završio je nevjerojatno tragično. Nakon dugotrajne i iscrpljujuće borbe s teškim bolestima i strašnog saznanja da njezin obožavani suprug održava tajnu aferu s bliskom obiteljskom prijateljicom Audrey Stone Dimond, Helen je preminula u jesen 1967. godine. Njezin odlazak bio je težak udarac, ostavivši Geisela u dubokom i trajnom osjećaju krivnje i neizrecive tuge. Manje od godinu dana nakon njezine tragične smrti, on se oženio s Audrey i službeno postao očuh njezinim dvjema kćerima.
Možda najzanimljiviji dio njegove komplicirane psihološke slagalice leži u samom stvaranju Grincha, kultnog zelenog lika koji iz dna duše mrzi Božić. Geisel je kasnije u intervjuima sasvim otvoreno priznao da je Grinch zapravo bio njegov stvarni alter ego. Poznata priča kaže da je krajem prosinca, dok je ujutro prao zube, u kupaonskom ogledalu ugledao izrazito grinchovsko lice i istog trena shvatio da nešto gadno nije u redu s Božićem, ili točnije rečeno, s njim samim. Odmah je sjeo i napisao priču o tom slavnom namćoru kako bi nekako pokušao ponovno otkriti pravi smisao blagdana koji je očito bio zauvijek izgubio u komercijalizaciji. Njegova duboka osobna povezanost s tim prgavim likom bila je toliko snažna da je godinama ponosno vozio automobil s registarskim oznakama na kojima je velikim slovima pisalo GRINCH.
Iako je Dr. Seuss preminuo u tišini, kremiran bez ikakvog javnog sprovoda ili nadgrobnog spomenika, njegove su bezvremenske priče nastavile živjeti, revolucionariziravši način na koji djeca diljem svijeta uče čitati. Kroz vesele rime i potpuno nepostojeće riječi, čovjek koji je cijelog života iskreno strahovao od djece uspio je nekim čudom postati njihov najveći i najglasniji zagovornik. Njegove knjige, ispunjene borbom protiv predrasuda i očuvanjem prirode, pokazale su da prava magija često proizlazi iz najdubljih osobnih nesigurnosti.
Otvori KEKS Pay
