Postoje "romani svjetovi". Među svim velikim romanima koji su obilježili povijest književnosti, a mirno možemo reći i povijest ljudskosti, baš njih ima najmanje. To su romani u kojima njihovi autori stvore svijet paralelan onome u kojem živimo, drugačiji od svega što poznajemo i to je bit njihove neodoljive privlačnosti za generacije čitatelja. Naravno, genijalnost autora ovih romana krije se u činjenici da su te nove svjetove stvorili od dijelova koje svi mi dobro poznajemo, protkali emocijama koje su nam bliske i važne, a najzanimljiviji dio priče o takvim romanima jest činjenica da je posve nevažno kojem žanru pripadaju. "Roman svijet" je, primjerice, Tolkienov "Gospodar prstenova", to je i Herbertova "Dina", ali najvažniji od svih je Márquezov roman "Sto godina samoće".
U biografiji kolumbijskog nobelovca (napisao ju je Gerald Martin, a u hrvatskom prijevodu objavio Sandorf još 2009. godine) potresne su stranice o tome kako je pisac teško i siromašno živio, i gotovo nestvarno – baš kao da je ispala iz torbe čovjeka koji je stvarao magični realizam – zvuči priča kako je Márquez s rukopisom pod rukom stigao na poštu, ali nije imao dovoljno novca za poštarinu, pa je izdavaču poslao nekoliko prvih poglavlja novog romana, da bi se sa ženom vratio kući, pronašao u njoj sve što se još moglo založiti i prodati, uključujući glačalo, kako bi drugi dan poslao ostatak romana. A baš je to bilo "Sto godina samoće".
Pisao ga je Márquez zatvoren u sobi, svakodnevno osamnaest mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i sve što je imao kako mu u tih godinu i pol obitelj ne bi gladovala i kako bi on imao dovoljno papira i cigareta. Romanom je stvorio novi književni žanr, tzv. magični realizam, iako je on sam zazirao od tog naziva, kao i ideje da mu se djelo stavlja u bilo kakvu ladicu. I podigao je neprolazni spomenik svome djetinjstvu. On je kao maleni dječak živio je s bakom i djedom. Djed mu je bio pukovnik Nicolas Ricardo Márquez Mejla, liberalni veteran, jedan od osnivača grada Aracataca i žestoki protivnik tiranije, a baka Tranquilina Iguaran Cotes, jako praznovjerna žena puna priča o duhovima, predosjećajima i sudbinskim znakovima. Kao što je njegova baka pričala, potpuno ravnodušna lica, uvjerena da je ono što govori, ma kako čudno zvučalo, potpuna istina, Márquez je pisao. I romanom "Sto godina samoće" stvorio remek-djelo, koje je u temelju Nobelove nagrade za književnost koju je dobio 1982. godine (roman je izašao u lipnju 1969. godine).
I baš kao što to biva s "romanima svjetovima", činilo se da ga je nemoguće prenijeti u bilo koji drugi medij. Upravo sada, kada je na Netflix stigla istoimena serija, točnije rečeno njezina prva sezona koja se sastoji od osam jednosatnih epizoda, pokazalo se (kao i kod "Gospodara prstenova" i "Dine") da se za taj pothvat samo trebaju naći podjednako genijalni filmaši. Autori su serije, a ona je prva ekranizacija ovog velebnog romana koja je realizirana uz potporu piščeve obitelji, nositelja autorskih prava, Laura Mora i Alex García López. Mora im se priznati da su odradili sjajan posao. Oduševljava način na koji su adaptirali roman, ali posebno vizualizacija čarobnog svijeta Makonda. Iz gustog tkanja romana za prvu su sezonu odabrali glavnu radnju spletenu oko glavnih likova, neke su važne stranice romana (recimo priča o satu s kukavicom) tek detalji scenografije, a posebno je impresivan gotovo neprimjetan način na koji se mijenja Makondo.
Nakon što izbjeglice stanu u prašumi uz rijeku, njihova su skloništa tek zakloni od palmina lišća, da bi iz scene u scenu to postale seoske kućice, zatim iz epizodu u epizodu gradić s nekoliko raskošnih kuća, s predivnim vrtovima u atriju. Isti princip slijede i kostimi, posebice ženskih likova, a posebno mjesto u seriji ima i glazba, pa je tako trenutak kada kućom glavnih junka zavlada ljubav obilježen najpoznatijom glazbenom temom koja je posvećena ljubavi, onom iz Bizetove "Carmen". Detalji serije bogati su kao i detalji romana, ma koliko se to činilo nemogućim, te je serija koja se smatra jednim od najambicioznijih televizijskih ostvarenja Latinske Amerike sjajan način kojim je obilježena deseta obljetnica smrti slavnog nobelovca.
Ta knjiga je genijalna. Jedva čekam seriju.