U pontifikatu je promijenio lice modernog papinstva izbjegavajući pompu i privilegije, ali pokušaji da Katoličku Crkvu učini uključivijim izazvali su otpore u konzervativnim krugovima.
Dobio je široku potporu i crkvenih konzervativaca i reformatora jer ga se doživljavalo ortodoksnim po seksualnim pitanjima, ali liberalnim po društvenim.
Njegovim pristašama svidjela se njegova sposobnost razumijevanja i njegova snažna odlučnost da reformira Kuriju (vatikansku birokraciju), iskorijeni korupciju u vatikanskoj banci i uhvati se u koštac s užasnim naslijeđem seksualnog zlostavljanja djece unutar Crkve
Po povratku u Vatikan insistirao je da sam plati račune u hotelu za svećenstvo u centru talijanske prijestolnice, odmah utisnuvši svoj stil u papinstvo.
Napustio je prostranu rezidenciju u Apostolskoj palači koji su koristile pape u prošlom stoljeću, preselio se u sićušni apartman u vatikanskom pansionu i okrenuo leđa raskošnoj papinskoj ljetnoj rezidenciji u Castel Gandolfu.
Papa Franjo brzo je počeo preispitivati brutalnu ekonomiju slobodnog tržišta, rekao je da bi se Crkva trebala ispričati homoseksualcima umjesto da im sudi te je, među ostalim, usporedio europske centre za pritvaranje migranata s koncentracijskim logorima.
Allen je dodao da Franjo nije "promijenio nijedan zarez u katekizmu, službenom zborniku crkvenog nauka. Svećenicama je rekao 'ne', homoseksualnim brakovima je rekao 'ne', definirao pobačaj kao 'najstrašniji' zločin i po svakom drugom spornom pitanju proglasio se odanim 'sinom Crkve'".
Oštro stavljanje Kurije pod kontrolu i spremnost da ublaži stajalište Crkve o pitanjima poput primanja pričesti nakon ponovnog sklapanja braka zaustavili su svaki aktivniji otpor njegovu autoritetu.
Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. godine u Buenos Airesu, ali je talijanskog podrijetla. Prema njegovoj službenoj vatikanskoj biografiji, zaređen je za isusovca 1969., a studirati je nastavio u Argentini i Njemačkoj.
Već dok je bio kardinal Bergoglio, njegove propovijedi su imale odjeka u Argentini i često je naglašavao društvenu uključenost, neizravno kritizirajući vlade koje nisu obraćale pozornost na ljude na marginama društva.
Francesca Ambrogetti, koautorica njegove biografije, rekla je novinskoj agenciji Reuters da dio njegove javne privlačnosti leži u njegovom "trijeznom i strogom" načinu života.
Optužen je da je 1976. godine predao dvojicu svećenika u ruke vojnim vlastima tako što je odbio javno podržati njihov društveni rad u sirotinjskim četvrtima Buenos Airesa, što je razbjesnilo tadašnju huntu, izvijestio je BBC-jev novinar Vladimir Hernández.
Još je jedna optužba iznesena protiv njega iz doba "Prljavog rata" prema kojoj nije odgovorio na zahtjev za pomoć u pronalasku djeteta žene otete i ubijene u petom mjesecu trudnoće 1977. godine. Vjeruje se da je beba ilegalno usvojena.
Saznalo se da je 2011. poduzeo početne korake prema beatifikaciji argentinskih svećenika ubijenih pod vojnom upravom. U zasebnom slučaju, predložio je za svece petoricu katoličkih crkvenjaka ubijenih u crkvi Svetog Patrika u Buenos Airesu 1976. godine.
"Bilo je nekih biskupa koji su bili u dosluhu s huntom", rekao je za BBC Adolfo Pérez Esquivel, dobitnik Nobela za mir i aktivist za ljudska prava kojega je režim zatvarao i mučio, "ali Bergoglio nije bio jedan od njih".