Sonja Švec Španjol: Da bi se stekao status samostalnog umjetnika prvo se moraju zadovoljiti određeni brojčani kriteriji, koji se razlikuju za svako područje umjetnosti u kojem se djeluje, te ukoliko su brojčani kriteriji zadovoljeni stručno povjerenstvo još dodatno procjenjuje je li djelovanje prijavljenog umjetnika predstavlja zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Ukoliko su oba kriterija – brojčani i kvalitativni - zadovoljeni, umjetnik postaje član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te svakih pet godina prolazi stručnu reviziju i uvijek iznova mora zadovoljiti kriterije aktivnog, kvalitetnog i predanog umjetničkog rada i djelovanja da bi zadržao status samostalnog umjetnika. 

Ksenija Kordić:  Status samostalnog umjetnika ne stječe se nikakvom „samoproglašenosti“. Ja sam prošla kroz taj proces (za multimedijalne umjetnike) i znam koliko je zahtjevan. Osim što je potrebno imati barem 5 godina kontinuiranog rada, prilaže se čitava dokumentacija – od životopisa, objavljenih radova, sudjelovanja na skupnim i solo žiriranim izložbama, do preporuke strukovne udruge. Tek tada četveročlana komisija HZSUa odlučuje udovoljava li umjetnik kriterijima za priznanje profesionalnog djelovanja, odnosno da li naš rad predstavlja zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi. Nakon toga i ministra/ica kulture potvrđuje prijem člana. Status se preispituje svakih 5 godina, sve dok ne dođemo do 25 godina kontinuiranog rada. Dakle, nikome se ništa ne poklanja i ništa ne ide automatski. Sustav nije idealan, ali daleko je od karikature koju neki pokušavaju stvoriti – da se netko „proglasi umjetnikom“ i odjednom „živi k’o bubreg u loju“. To jednostavno nije istina. Jako malo umjetnika uspije doći do tog statusa.

Sara Renar:  Užasno je puno dezinformacija u javnosti pa mislim da je za početak nužno pročitati javno dostupan pravilnik. Prema Pravilniku o načinu i uvjetima za priznavanje prava samostalnih umjetnika – Neslužbeni pročišćeni tekst (NN 91/2015 i 26/2021) preuzetom sa službene stranice HZSU, samostalni umjetnik može steći pravo na uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske ako uz bavljenje profesionalnim umjetničkim stvaralaštvom i javnim djelovanjem primarno u Republici Hrvatskoj, kao glavnim zanimanjem, udovoljava umjetničkim brojčanim kriterijima, financijskim kriterijima te ako njegovo umjetničko stvaralaštvo i javno djelovanje predstavlja zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti.
Umjetničko – brojčani kriteriji su propisani posebno po svakom području umjetničkog djelovanja.

Primjerice, za skladatelja popularne glazbe propisano je da unazad pet godina morate imati ili a) skladbe na vlastiti tekst, objavljene u redovnoj distribuciji putem ovlaštenih distribucijskih kanala, u ukupnom trajanju od najmanje 60 minuta ili b) skladbe na tuđi tekst ili instrumentalne skladbe, objavljene u putem ovlaštenih distribucijskih kanala, u ukupnom trajanju od najmanje 100 minuta.

Financijski kriteriji su slijedeći kažu da će stručno povjerenstvo razmatrati umjetničke brojčane kriterije ako je umjetnik ostvario: a) prosječni ukupni godišnji dohodak od samostalne umjetničke djelatnosti za posljednje tri godine za koje su obrađene godišnje porezne prijave, manji od prosječne godišnje bruto plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za prethodnu godinu i
b) prosječni ukupni godišnji dohodak izvan umjetničkog stvaralaštva i djelovanja za posljednje tri godine za koje su obrađene godišnje porezne prijave, manji od prosječne godišnje bruto plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za prethodnu godinu.

Ako imate propisane umjetničko – brojčane kriterije za svoje područje umjetničkog djelovanja u svom portfoliju za posljednjih pet godina te ako udovoljavate financijskim kriterijima za posljednje tri godine (pri upisu dakle postoji gornji cenzus i ne možete se prijaviti ako vam je dohodak veći od propisanog) vi kompletnu dokumentaciju predajete u HZSU gdje stručno povjerenstvo razmatra predstavlja li vaš rad zamjetan doprinos hrvatskog kulturi i umjetnosti, odnosno ono vrši kvalitativnu procjenu vašeg rada. I tu naravno nemate nikakvu garanciju da će vas povjerenstvo ocijeniti pozitivno i primiti u HZSU, bez obzira na ispunjenje prethodnih uvjeta.

Izjave tipa “Najlakše se proglasiti slobodnim umjetnikom pa živjeti k'o bubreg u loju" ne mogu biti dalje od stvarnosti i pozivam svakog tko misli da je to sve lako da slobodno pokuša svojim umjetničkim radom ispuniti sve uvjete, proći kvalitativnu analizu povjerenstva i steći pravo na status te svakih pet godina prolaziti iste brojčano – umjetničke kriterije kako bi status zadržali.
 

Sonja Švec Španjol: Ne nosi nikakve posebne povlastice koje drugi radnici nemaju – svatko tko je zaposlen – plaćaju mu se doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, te mu ide radni staž. Jedina razlika jest u tome što mi, kao samostalni umjetnici, nemamo firmu ili obrt već smo samozaposleni. I samostalni umjetnici su u daleko lošijoj i nesigurnijoj situaciji od klasično zaposlenog radnika, jer mi ne primamo plaću već radimo i plaćeni smo preko autorskih ugovora i honorara, što istovremeno povlači i brojna ograničenja poput činjenice da nemamo pravo na plaćeno bolovanje prva 42 dana, nemamo plaćeni godišnji odmor, nismo kreditno sposobni, nemamo božićnice, uskrsnice, nemamo plaćeni prijevoz i topli obrok, nemamo dnevnice, nisu nam pokriveni putni troškovi, nemamo službeni auto, službeni mobitel, službeni laptop, printer i fotoaparat već sve to moramo sami financirati i sami ulagati u radni materijal i opremu te radni prostor, moramo sami pokrivati putne troškove iz autorskih honorara koji su najčešće vrlo niski i neredoviti. 

No, puno nam znači status samostalnog umjetnika zato što potvrđuje da smo prepoznati od strane struke i države kao pojedinci koji profesionalno doprinose kulturi, a istovremeno nam omogućuje kvalitetan, slobodan i nezavisan umjetnički rad. 

Ksenija Kordić:  Dapače. Status samostalnog umjetnika u praksi znači da snosiš sve rizike sam – nemaš plaćeni godišnji, nemaš sindikat, kolektivni ugovor, bolovanje ti počinje tek nakon 40 dana. I da, ne možeš dobiti kredit. Istovremeno, moraš imati atelje (ja ga zakupljujem), alate, materijal, web stranicu… A sve to uz stalni pritisak da moraš biti vidljiv, produktivan i neprekidno se dokazivati. Ovisimo o pozivima, suradnjama, projektima, natječajima – i često radimo mjesecima bez garancije da će išta biti honorirano. Štoviše, u našoj branši - vizualnim umjentostima, donedavno je bilo uobičajeno da umjetnik ne dobije ni honorar za samostalnu izložbu, a to još uvijek vrijedi za skupne izložbe! Ne samo da nema honorara, nego i troškove produkcije najčešće u cijelosti snosimo sami. Znači, ne samo da radimo besplatno, nego i iz vlastitog džepa financiramo izložbe za koje svi drugi uključeni akteri - kustosi, organizatori, čistačice, dizajneri - dobiju plaću ili honorar! Doprinose koje neki od nas primaju pokriva država ne zato što smo povlašteni, već zato što je to minimum socijalne sigurnosti za one koji rade bez ikakve naknade. U našem sektoru ima jako jako puno prostora za više podrške, a ne manje. 

Neki kažu da bismo trebali poslovati kao obrt, ali to je besmislica, djeluje li ikome gore opisana situacija kao nešto što bi se moglo voditi kao obrt? 

Sara Renar: Zanimljivo kako se umjetnici uvijek zgodno nađu kao laka vreća za udaranje kada se treba baciti pijesak u oči pred izbore. Da, umjetnici koji prođu navedene kriterije te su u HZSU imaju poseban status u dvije stavke – nemaju obavezu sami uplaćivati doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje te imaju poreznu olakšicu kao članovi strukovne udruge (kompletan popis strukovnih udruga na temelju čijih se potvrda ostvaruje porezna olakšica možete pronaći na stranicama Ministarstva kulture i medija) Toga se ne treba sramiti niti to treba posebno opravdavati ako smatramo da je kultura ove zemlje nešto što je važno. Tu je ujedno i kraj povlasticama – kao i svakom freelanceru ne postoji nikakva garancija primanja, vlastito bolovanje kao i bolovanje radi djece možete otvoriti tek nakon 42 dana, a mirovinski koeficijent je toliki da nitko od kolega neće moći sa tom mirovinom preživjeti.  

Vedrana Klepica: Način na koji se cijela ova diskusija zadnjih nekoliko dana vodi je prilično velik korak unazad. Ne mogu shvatiti zašto bi itko želio ugroziti nečiju poziciju u društvu, stavljajući pod upitnik zdravstvene i mirovinske doprinose. Zar se ne bi trebalo boriti za to da su nam neka prava neotuđiva – ne za umjetnike, nego za bilo koga? Da svaki član zajednice ima pravo na zdravstvenu skrb i dostojanstvenu mirovinu. Tko ne vjeruje u to, po meni priželjkuje nejednako i autoritarno društvo. Nadalje, slobodni umjetnici nemaju stalno zaposlenje, redovita primanja, nemaju plaćeni godišnji, ako se razbole ili im se išta dogodi, osim što su onesposobljeni raditi – prva 42 dana su sami odgovorni za svoje bolovanje. Samo nerazumna ili zlonamjerna osoba možda tvrditi da je to život povlastica i privilegija. Uvjeti za umjetnike u Hrvatskoj su puno, puno lošiji od uvjeta u većini zemalja Europske unije. I mi možemo objašnjavati svoj status zauvijek – ali tko ne vjeruje da jedna moderna civilizirana zemlja treba štititi SVE svoje građane, da treba ulagati u umjetnost, kulturu, obrazovanje, znanost, školstvo, zdravstvo... Ha, takve ljude neće zanimati nijedan argument koji mi možemo iznijeti.

Sonja Švec Španjol: Prvo i osnovno treba istaknuti da svi samostalni umjetnici plaćaju porez kao i ostali građani. Što je veća zarada, to je veći iznos poreza koji se plaća. Dakle, umjetnicima koji su članovi HZSU-a se podmiruju samo i isključivo doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, te im ide radni staž. Ništa više od toga. Umjetnici sami zarađuju i sami plaćaju porez.

Zašto se plaćaju doprinosi i onima koji mnogo zarađuju – zato što je umjetnost vrlo nesigurno i neizvjesno područje djelovanja. Naime, nitko nije cijeli svoj život najprodavaniji slikar, najslušaniji glazbenik ili dramski prvak. Neizvjesnost i neujednačenost su ključne odrednice umjetničkog rada. Osim toga, da bi se napisao roman, snimio film, iznjedrio novi slikarski ciklus ili preveo klasik od 500 stranica može proći od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Takav angažman zahtjeva punu posvećenost i puno radno vrijeme za pojedinca, a isti će dobiti samo jedan honorar za svoj višemjesečni ili višegodišnji rad. Taj iznos se može činiti ogroman, no kada ga rasporedite na broj mjeseci ili godina koliko vam je bilo potrebno da ga dovršite ili kada oduzmete sve troškove koje je umjetnik morao pokriti kao što su troškovi suradnika, najam opreme, transport itd. u konačnici završni iznosi nisu tako veliki kako se na prvu čine. 

Ksenija Kordić: Važno je razlikovati status samostalnog umjetnika od socijalne pomoći. Status sam po sebi nije ni privilegija ni pomoć, nego priznanje da umjetnost nije hobi, već profesija, priznanje da smo svojim radom značajno doprinijeli kulturi i jedna simbolična gesta države prema svim umjetnicima jednako - uplata doprinosa. 
Dakle, uopće ne smatram da su potrebni ikakvi imovinski i financijski cenzusi!

Radije bih da se analizira koje su umjetničke prakse ranjivije i izopćenije iz tržišne logike (kao što su npr. vizualne umjetnosti) i prema tome dodjeli i značajnija potpora u vidu temeljnog dohotka umjetnicima ili nekog sličnog rješenja. Trenutno imamo samo natječaje Ministarstva kulture i gradova, ali natječaji ne podrazumijevaju da će vaš projekt sigurno dobiti novac, iako ste s tim projektom već prošli na natječaju galerije u kojem ga planirate provesti. Dosta apsurdna situacija.

Nadalje, što se tiče kolega koji imaju više prihode, nemam ništa protiv ni da se njima uplaćuju doprinosi. Stekli su svoj status temeljem vlastitog rada i talenta i bilo bi neobično da se na njih primjenjuje logika koja se ne primjenjuje ni na koga drugog tko radi u državno-javnom sektoru. Kad ste čuli da je neki političar odbio primiti plaću ili doprinose jer je bogat? Zar to nije potpuno ista stvar?

Sara Renar: Prvo trebamo razlikovati prihode od dohotka. Neki umjetnici mogu naizgled puno uprihoditi međutim kada se odbiju rashodi - troškovi produkcije, materijala, suradnika, radnog prostora, putni troškovi, troškovi nabave i održavanja opreme, troškovi promocije i slično, ukupan dohodak koji ostaje pojedincu nije velik. To se uostalom vrlo lako pokaže u poreznoj prijavi. U se medijima huškački napadaju pojedinci, pogotovo estradne ličnosti, ali od 1388 samostalnih umjetnika možda njih par desetaka ima dohodak koji jako premašuje hrvatski prosjek. 

Smatram da postavljanje gornjeg cenzusa u reviziji statusa radi daleko više štete nego eventualne koristi od „ugleda“ u javnosti. Vizualni umjetnici imaju strahovito nestalna primanja i mogu jedne godine dobro prodati svoje radove pa idućih nekoliko ništa. Hoćemo li ih kazniti zato što su se konačno uspjeli malo tržišno probiti? Plesači i izvedbeni umjetnici imaju po definiciji kraći radni vijek, hoćemo li njih kažnjavati jer moraju u kraćem roku privrediti više za ostatak života kada neće moći raditi zbog specifičnosti svog zanimanja?  Da ne govorimo o tome kako bi cenzus najviše pogodio one umjetnike koje nemaju riješeno stambeno pitanje (i samim time moraju privređivati više svaki mjesec da bi uopće namirili osnovne životne potrebe). 

Zaboravlja se da status samostalnog umjetnika nije socijalna mjera već institucionalno priznanje za doprinos kulturi – dakle nagrada. Znači ako smo se kao društvo dogovorili da nam je umjetnost važna, kao što nam je i znanost važna (ili bi barem trebala biti!), kao što nam je obrazovanje važno (ili barem trebalo biti!), kao što nam je sport važan, onda moramo shvatiti da kroz status samostalnog umjetnika kolektivno potičemo kulturnu proizvodnju ove zemlje. I da, neki će od tih ljudi povremeno imati tržišni uspjeh - neka ostane na pojedincu da odluči želi se odreći svoga statusa ako puno zarađuje. Ali ne smijemo zaboraviti da je običan huškački mit da se zbog davanja umjetnicima nema za davanje nekoj drugoj društvenoj skupini. Za sve se nađu novci ako postoji politička i društvena volja. Stvaranje atmosfere netrpeljivosti u društvu ne ide u korist nikome osim onima koji skupljaju jeftine političke poene. 

Sonja Švec Španjol: Prvo i osnovno, umjetnike se ne financira. Svaki umjetnik mora raditi i mora sam osigurati svoj prihod. Mi ne dobivamo plaću, mi radimo i na temelju našeg rada dobivamo honorare. Samostalnim umjetnicima i to samo za njih 1388 u cijeloj Hrvatskoj, se uplaćuju doprinosi, kao i ostatku zaposlenog pučanstva. Samo što je većina stanovnika Hrvatske u radnom odnosu pa ima i sve povlastice koje omogućuje zakon o radu, a umjetnici su samozaposleni pa nemaju povlastice, već niz onemogućenosti zbog neuređenog područja umjetničkog djelovanja u Hrvatskoj. Da smo se od početka ljudske civilizacije vodili sugestijama koje zadnjih dana možemo čitati na društvenim mrežama kako se ne bi trebali baviti umjetnošću ako od nje ne možemo živjeti, danas ne bismo imali književnost, ples, glazbu, film i likovnu umjetnost. Može li itko zamisliti svoj život bez umjetnosti?

Mnoge vidove umjetnosti uzimamo zdravo za gotovo, djelomice smo to osvijestili za vrijeme COVID-a, ali očigledno nedovoljno. Osim toga, da nema umjetnika i umjetnosti, niti jedan narod ne bi imao svoj identitet. Umjetnost je životni poziv, njome se ne može svatko baviti, jer nije svatko talentiran niti spreman za takav način života i oblik djelovanja. Ako bismo sve što radimo, radili samo i isključivo radi prihoda, zarade i novaca, ne bismo bili humana, kreativna i empatična ljudska bića. Svijet bez umjetnosti ne bi bio svijet, već puko preživljavanje. 

Ksenija Kordić: Zato što svi živimo s umjetnošću, samo što je uzimamo zdravo za gotovo. Gledamo serije, slušamo glazbu, čitamo knjige, šetamo izložbama, citiramo pjesnike, oblikujemo svoje misli kroz film, sliku, riječ. Netko taj sadržaj mora stvarati – i to nije hobi, nego rad. Umjetnički rad, kao i svaki drugi, zahtijeva vrijeme, prostor, opremu, pripremu, znanje i koncentraciju. Nije nešto što se može „raditi u slobodno vrijeme“ nakon druge smjene. Apsurdno je da se pozivamo na kulturnu baštinu, a istovremeno rušimo ljude koji tu baštinu stvaraju danas. Financiranje umjetnosti nije milostinja – to je ulaganje u sadržaj koji svi svakodnevno konzumiramo. Ako smatramo da je važan televizijski program, ilustracije u udžbenicima, dizajn javnog prostora, zvuk festivala, glazba u tramvaju – onda moramo prihvatiti da netko za to treba biti plaćen. Inače kultura postaje hobi bogatih i prestaje biti dostupna svima.

Sara Renar: Nerealno je očekivati da će u zemlji od u kojoj živi manje od četiri milijuna ljudi sav umjetnički rad na pojedinačnom nivou biti kratkoročno tržišno isplativ i održiv bez kolektivne potpore, međutim moram naglasiti da se ulaganje u kulturu višestruko vraća u društvo.

Glazbenici su odradili brojne humanitarne koncerte za liječenje djece kada država nije davala novac za to, čime su dječji životi bili spašeni. Likovni umjetnici kontinuirano doniraju svoja djela za humanitarne aukcije i odriču se zarade. Svi umjetnici naravno doprinose natrag u državni proračun kroz plaćanje poreza. Imamo odličnu suvremenu umjetnost u svim poljima i to je jedna od rijetkih područja u kojima Hrvatska može biti relevantna i u svijetu. Turistička posjećenost zemlje sa bogatom kulturnom ponudom raste i puni proračun.

A ako ćemo sa konkretnim podacima, nedavno smo na gostovanju za N1 mogli od Hrvoja Kovačevića, predsjednika HZSU mogli čuti da kulturna industrija u državni proračun donese 4,6% prihoda a tek odnedavno dobiva iz proračuna oko 2% (prije je ta brojka bila samo na oko 0,5%). Znači kultura u proračun vrati barem dvostruko više nego što iz njega uzima. 

Vedrana Klepica: Umjetnici rade i zarađuju, kao i svatko drugi u svakom drugom zanimanju. A od toga što zarade, također plaćaju porez kao i svi drugi građani. I ponižavajuće je da nas je društveno - politička klima dovela do toga da se to kao treba objašnjavati. A većina ljudi u suvremenom društvu konzumira neki vid umjetnosti – glazbu, književnost, teatar, film, serije, likovnu umjetnost. Jer to žele i jer imaju potrebe za tim. Jer je umjetnost ljudska potreba.  Da vrlo slobodno parafraziram Noama Chomskog – nije poanta društva samo maksimizacija profita, nego je poanta briga za druge i zadovoljavanje potreba generacija koje dolaze iza nas.

Civilizirano društvo naprosto nije moguće bez umjetnosti. Jer ona uz mnoge druge funkcije koje ima ostavlja bitan trag u povijesti, podsjeća nas na strahote koje su se dogodile prije nas, i daje im osoban glas, razračunava se s tabuima, osvještava mogućnost međugeneracijske empatije, otvara dijalog, stvara veze između različitih kultura,  i na kraju krajeva često je na prvoj liniji borbe za veću ravnopravnost i socijalnu pravdu, bavi se najranjivijima u društvu kada ih tržište koje zanima samo profit pokušava zaobići. Društvo bez umjetnosti tužno je, autoritarno i okrutno i to možemo vidjeti na vrlo konkretnim primjerima u povijesti. Umjetnost je uvijek i uvijek će bit na strani manje privilegiranih. I  propitkivati će autoritete. I zato će uvijek biti na meti onih koji ne vole da se sustav dovodi u pitanje.