Temeljen na stvarnom slučaju zlostavljanja ovisnika u vjerskoj komuni Crna Reka što ga je provodio svećenik Branislav Peranović, film “Oče naš” redatelja Gorana Stankovića istražuje granicu između vjere, autoriteta i nasilja. Stanković, poznat kao jedan od autora serija “Jutro će promeniti sve” i “Sablja”, u svom dugometražnom prvijencu prati ovisnika Dejana koji postupno postaje dijelom sustava kojem se isprva opirao. Premijerno prikazan na prestižnom TIFF-u u Torontu, u Puli je donio Zlatnu Arenu glumcu Vučiću Peroviću, a ovih dana imat ćemo ga priliku gledati i u kinima u više hrvatskih gradova, Rijeci, Osijeku, Slatini, Zadru, Splitu i Zagrebu.
Javnost je za Branislava Peranovića saznala kada je 2009. procurila snimka brutalnog zlostavljanja štićenika u njegovoj komuni. Nedugo poslije jednog od njih je i usmrtio. Što vas je nakon više godina vratilo ovoj priči i navelo da počnete pisati scenarij?
Sjećam se da su reakcije na tu snimku bile potpuno podijeljene. Jedni su bili zgroženi nasiljem i činjenicom da se takve stvari događaju u instituciji koja bi trebala pomagati ljudima, dok su drugi govorili da je to jedini način da se pomogne ovisnicima, da oni drukčije ne razumiju i da takva vrsta discipline daje rezultate. Nije me zainteresirao samo čin nasilja, već upravo ta proturječnost.
O filmu sam počeo razmišljati kada sam čuo priču jednog od štićenika koji je ondje boravio. Govorio je s velikom ambivalentnošću. Osuđivao je nasilje, ali je istodobno pričao o stvarima koje su mu u tom razdoblju značile i o tome što je uspio dobiti iz cijelog tog procesa. Shvatio sam da me manje zanima rekonstruirati sam slučaj, a mnogo više razumjeti psihološke mehanizme zbog kojih netko može istodobno biti žrtva jednog sustava i u njemu prepoznavati nešto što mu je pomoglo. Tu sam vidio mnogo više slojeva nego što sam ih prvotno mogao sagledati i odatle je počeo rad na scenariju.
Najviše me tijekom istraživanja potresao materijal sa suđenja, posebno svjedočenja u kojima je opisano ubojstvo. Ono je u stvarnosti bilo mnogo brutalnije nego što je prikazano u filmu. Trajalo je satima, a detalji iz tih svjedočenja prilično su me uznemirili. Nisam, međutim, želio da film postane rekonstrukcija zločina. Važnije mi je bilo da gledatelj razumije kako se dolazi do trenutka u kojem takvo nasilje postaje moguće. Ako previše inzistirate na samom činu, postoji opasnost da nasilje postane jedino što gledatelj vidi. Mene je više zanimao proces koji mu prethodi – kako se granice pomiču, kako se autoritet prihvaća i kako nešto što je u početku nezamislivo s vremenom postaje normalno.
Međutim, odlučili ste ne razgovarati Branislavom Peranovićem. Zašto?
Ovaj film nije portret tog svećenika niti pokušaj da se rekonstruira njegov život ili njegova verzija događaja. Zanimalo me je što se događa kada neko stekne toliku kontrolu nad drugim ljudima i kada počne vjerovati da ima pravo da odlučuje šta je za njih dobro. U nekom trenutku više nije važno što je bila njegova početna namjera, nego što se dogodi kada njegove odluke više nikto ozbiljno ne dovodi u pitanje.
Vjerojatno je najstrašniji dio filma upravo to kako se Dejan postupno slama i postaje dio sustava kojem se isprva opire. I tu se nameće pitanje – kako ‘normalan’ čovjek postaje sudionik?
To je za mene bilo središnje pitanje filma – hoću li uspjeti u sat i pol stvoriti uvjerljiv put junaka koji dolazi u sustav, odmah vidi da nešto u njemu nije dobro, a onda ipak, korak po korak, dopušta da ta ideologija u njemu pusti korijenje.
Važno mi je bilo da taj proces ne djeluje kao nagli preokret, nego kao niz malih pomaka. Čovjek rijetko preko noći postane dio nečega čemu se prethodno protivio. Mnogo češće prvo napravi jedan kompromis, pa drugi, zatim počne opravdavati ono što je prije osuđivao, dok u jednom trenutku više ni sam ne zna gdje je točno prešao granicu.
Ovdje dodatnu ulogu igra i to što je komuna isključivo muška. Postoji stalna potreba za dokazivanjem vlastite muškosti, da se ne pokaže slabost, da se izdrži više od drugoga. U takvom okruženju i nasilje se može početi doživljavati kao svojevrsni test pripadnosti ili snage.
Gdje vidite najveći propust – u čovjeku kojemu je dana gotovo neograničenu moć, institucijama koje ga nisu zaustavile, Crkvi ili društvu koje je takve metode prihvatilo?
Odgovornost je, po meni, kolektivna i upravo to ovu priču čini kompleksnom. Nije zakazao samo jedan čovjek ni samo jedna institucija, nego niz mehanizama. Crkva je 2009. reagirala tako što je svećenik smijenjen s mjesta upravitelja Crne Reke i protiv njega je najavljen crkveno-sudski postupak. Istodobno je policija podnijela kaznenu prijavu zbog zlostavljanja i mučenja. Međutim, to nije dovelo do toga da on bude trajno spriječen voditi sličan centar, pa je nekoliko godina poslije ponovno imao gotovo potpunu kontrolu nad ljudima koji su bili ovisni o njemu.
Mislim da je znao manipulirati ne samo štićenicima nego i njihovim obiteljima, ljudima unutar Crkve i dijelom javnosti. Stvorena je atmosfera u kojoj se nasilje moglo prikazivati kao terapija ili disciplina. Kada imate čovjeka koji sam određuje pravila i odlučuje što je dopušteno, bez stvarnog nadzora, prostor za zloupotrebu postaje golem.
Odgovornost je, dakle, na Crkvi, pravosuđu, zdravstvenom sustavu, ali i društvu koje je dijelom prihvatilo ideju da cilj opravdava sredstva. Tek kada je jednog štićenika nasmrt pretukao, sustav je napokon reagirao i svećenik je pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora. To je jedan od motiva filma – ne kako nastaje jedan nasilnik, nego kako nastaje sustav u kojem mu se dopušta da postane jedino mjerilo onoga što je ispravno.
Više ste puta isticali da se kod nekih ljudi ovisnost o drogi zamijenila ovisnošću o religiji. Naravno, nisu sve komune poput ove, no mislite li da bi liječenje ovisnika trebalo biti u javnozdravstvenoj, a ne vjerskoj domeni?
Mislim da svaku ustanovu koja može pomoći čovjeku da se oslobodi ovisnosti treba uzeti u obzir. Vjera nekome itekako može pomoći. Ali za mene se uvijek postavlja pitanje bavimo li se uzrokom problema ili samo mijenjamo način na koji se on manifestira. Ako se uzrok ne otkloni, postoji opasnost da se samo promijeni način kompenzacije.
To vam je kao u medicini kada je liječnik specijaliziran samo za pluća, a pritom ne uzima u obzir ostatak organizma. Ljudi su cjelovita bića i mislim da im se tako mora pristupiti, neovisno o tome je li problem fizičke, psihološke ili emocionalne prirode. Naš organizam skup je različitih sustava koji ne funkcioniraju odvojeno.
Isto tako, ni čovjeka ne možete odvojiti od njegove obitelji, sredine i zajednice kojoj pripada. Zato ozbiljno liječenje ovisnosti mora uzeti u obzir i individualno i kolektivno. Tek tada možemo govoriti o stvarnom izlječenju, a ne samo o tome da je jedna vrsta ovisnosti zamijenjena drugom.
U filmu najveća opasnost nije religija sama po sebi, već trenutak kada jedan čovjek počne tvrditi da upravo on zna i provodi Božju volju. Koliko vam je bilo važno da film ne bude napad na religiju, nego na njezinu zloporabu?
Ta mi je razlika bila veoma važna. Religija sama po sebi nije bila ono što sam želio preispitivati. Ona je mnogo širi sustav vrijednosti, rituala, tradicije i zajednice koji za velik broj ljudi ima stvaran smisao i značaj.
Mene je više zanimalo što se događa kada unutar takvog sustava moć jednog čovjeka toliko naraste da on praktički postane jedini tumač onoga što je ispravno, dopušteno ili čak Božje. Tu nastaje vrlo opasna situacija jer više ne ulazite u raspravu s jednim čovjekom, nego s onim što on predstavlja kao viši autoritet. A tada mogućnost sumnje i preispitivanja postaje sve manja.
Zato mi je bilo važno da religija u filmu ne bude prikazana jednodimenzionalno. Ona tim ljudima daje zajednicu, strukturu i smisao. Upravo zbog toga važno je pokazati kolika je odgovornost onoga tko govori u njezino ime i načina na koji to čini.
Prije snimanja obratili ste se Srpskoj pravoslavnoj crkvi i tražili podršku, ali je niste dobili. Što ste zapravo očekivali?
Moje obraćanje Crkvi polazilo je od uvjerenja da ni ova tema ni način na koji joj pristupam nisu usmjereni protiv Srpske pravoslavne crkve. Naprotiv, vjerovao sam da postoji zajedničko razumijevanje da je riječ o čovjeku koji je zloupotrijebio i samu Crkvu i povjerenje ljudi unutar nje, a koji se na kraju praktički odmetnuo od institucije kojoj je pripadao. Moja početna ideja bila je da film bude snimljen uz blagoslov Crkve.
Njihov je stav, međutim, bio da bi ponovno otvaranje te teme izazvalo kontroverze i da povezivanje Crkve s njom ne bi bilo dobro za samu Crkvu. Tako na kraju nismo imali nikakvu suradnju. Crkvu koju vidite u filmu smo izgradili. Napravila ju je scenografkinja Zorana Petrov sa svojim timom, a meni je ostalo u sjećanju da su se mještani, kada bi prolazili pokraj seta, znali prekrižiti pred njom jer je djelovala potpuno autentično.
Film je izrazito klaustrofobičan, kamera se gotovo konstantno nalazi iznimno blizu likova, čime i samog gledatelja uspijevate “zarobiti” u scenu. Kako ste vizualno gradili takvu atmosferu?
Film prati cjelokupnu priču iz ugla Dejana, glavnog junaka koji dolazi na liječenje u centar. U filmu ne postoji nijedna scena kojoj ne prisustvuje glavni junak. Dakle, mi znamo koliko i on. Upravo ta odluka da se u perspektivi ne šetamo kroz razne junake i situacije, već da smo dosljedni samo doživljaju glavnog junaka, stvara taj osećaj tenzije i klaustrofobije. Zatim smo direktor fotografije Dragan Vildović i ja odlučili koristiti anamorfne objektive, koji su se nekada koristili za snimanje vestern filmova, gde bi pejzaži dominirali. Ovdje u filmu ti pejzaži postaju lica ljudi koji se nalaze u centru i zato dobijamo priliku da ih vidimo u tako jasnim detaljima.
Boris Isaković, koji u filmu tumači Peranovića, govoreći o toj ulozi, prisjetio se rečenice svog profesora: ‘Morate otvoriti vlastiti mrak.’ Kako kao redatelj radite s glumcima koji moraju ‘otvoriti svoj mrak’?
Taj rad počinje mnogo prije nego što se pojavimo na setu. Tijekom priprema razgovaramo, razmjenjujemo literaturu, filmove i druge reference te pokušavamo vrlo precizno razumjeti gdje je svaki lik i što ga vodi do određenog postupka. Nasilje u filmu bilo je vrlo precizno koreografirano. Ponavljanjem i tretiranjem nasilja kao dogovorene koreografije svi uspijevamo stvoriti određenu distancu od onoga što se prikazuje. Važno mi je da na setu postoji potpuna jasnoća što se radi, dokle se ide i gdje su granice. Tek kada postoji ta sigurnost, glumac se može prepustiti sceni.
Ali da bi emocionalno ušao u stanje u kojem može proći kroz takav čin, glumac mora u sebi pronaći dio ličnosti koji može razumjeti taj impuls. Ne mislim da ga treba opravdati, nego pronaći put do njega. Moj posao nije gurati ga u nešto iz čega poslije ne može izaći, nego stvoriti uvjete u kojima može sigurno otići dovoljno daleko. Što je scena intenzivnija, to mi je važnije da sve oko nje bude preciznije, mirnije i manje mistificirano.
U jednom razgovoru usporedili ste autoritarnu Peranovićevu komunu s autoritarnim političkim režimom u Srbiji. Koje paralele tu povlačite?
U komuni imate zatvoren sustav, jednog čovjeka čiji se autoritet s vremenom sve manje dovodi u pitanje, jasnu hijerarhiju, nagrađivanje poslušnosti i kažnjavanje neposlušnosti. Institucije koje bi morale reagirati ne reagiraju, granice se s vremenom pomiču i ono što je nekada bilo neprihvatljivo postaje normalno.
A u Srbiji…
Otvori KEKS Pay
Nisi ti tu za proturijecnosti nego mrzis i samo pakiras u finu vrecicu.