Omiljena priča hrvatskog djetinjstva stiže na veliku pozornicu! Svečana premijera mjuzikla "Vlak u snijegu", u kojem sudjeluju Zagrebačka filharmonija, polaznici Škole pjevanja Husar & Tomčić te glumci Fabijan Pavao Medvešek i Jan Kerekeš, održat će se 16. listopada navečer, u rasprodanoj Velikoj dvorani Lisinski, a ulaznice za dvije jutarnje izvedbe (15. i 16. listopada) također su planule, što i ne čudi kada je riječ o klasiku poput Lovrakova "Vlaka u snijegu". Ususret premijeri razgovarali smo s redateljicom i scenaristicom Petrom Radin, koja nam je otkrila što nas očekuje u Lisinskom.
Sa Zagrebačkom filharmonijom spremate mjuzikl "Vlak u snijegu". Zašto ste se baš sada odlučili na ovaj pothvat?
Godinama s Ivanom Husar sanjarim o postavljanju "Vlaka u snijegu" na kazališne daske. Ona je rodom upravo iz sela Grđevac, u kojem se odvija radnja romana, njezin otac je bio učitelj, a Mato Lovrak bio je učitelj njenoj baki. Meni je, pak, "Vlak u snijegu" najdraži roman i film djetinjstva, pa smo često razgovarale o zaraznim songovima koje je s Britvićem napisao Arsen Dedić i kako oni moraju biti dio života i ove generacije. A zašto baš sada? Došlo je vrijeme. Više nego ikad prije potrebno je govoriti o zajedništvu, solidarnosti i slozi te o tome kako se bogatstvom ne mjeri vrijednost čovjeka, jer dobrota se ne može kupiti, već se mora zaraditi trudom. U prilog nam ide i 50. obljetnica prvog prikazivanja "Vlaka u snijegu"; premijera je bila na Međunarodnom festivalu djeteta u Šibeniku i želja nam je nastupiti na otvorenju sljedeće godine. No, prije svega, 16. listopada čeka nas premijera u Lisinskom.
Što publika može očekivati od vašeg "Vlaka u snijegu"?
Naš mjuzikl opisala bih kao eksploziju energije djece, koja i nose ovaj komad; tridesetak djece u potpunom kreativnom "ludilu", u svojevrsnoj dječjoj republici u kojoj, kada odraslih nema, odlučuju učiniti ovaj svijet boljim. Katkad bi to bilo pametno – pitati djecu, i vjerujem da će ova predstava probuditi u svima nama želju za dobrim. Publika će uživati u novokomponiranoj glazbi koja slijedi potpis Arsena Dedića, uz svima poznate "Himnu zadrugara" i "Dobro jutro preko polja", a naći će se tu i kanon "Kokotiček" te niz narodnih napjeva. Posebnu pozornost posvetili smo igri i vjenčanju u Velikom Selu, a u predstavi sudjeluje pedesetak vrhunskih glazbenih umjetnika pod vodstvom dirigenta Dinka Appelta, dramski ansambl djece iz škole pjevanja Husar & Tomčić te glumci Fabijan Pavao Medvešek i Jan Kerekeš.
Naposljetku, naš mjuzikl je poseban jer imamo čast stvarati sa Zagrebačkom filharmonijom. Već sedam godina kroz MINIMINI ciklus pozivamo djecu u svijet vrhunske glazbe s naglaskom na hrvatske skladatelje – Doru Pejačević, Hrvoja Hegedušića, Marina Rabadana, Dubravka Palanovića, Viktora Čižića i, napokon, Arsena Dedića, uz kojeg su gotovo 50 minuta nove glazbe napisali Ivana Husar i Filip Gjud. Kreirati ciklus za najzahtjevniju publiku ozbiljan je zalogaj i velika odgovornost. U odabiru tema i naslova sudjeluje cijeli tim vrsnih umjetnika koji s velikom radošću i razigranošću pristupaju svakom detalju pojedine predstave. Nagrada nam je reakcija publike – kad mali slušatelji u tišini dišu kao jedno dok slušaju klasičnu glazbu u izvedbi Zagrebačke filharmonije. Na nama je gledati ih kako rastu uz glazbu i veseliti se svakoj novoj koncertnoj predstavi.
Je li teško na pozornicu postaviti djelo koje se smatra jednom od najljepših književnih i filmskih priča na ovim prostorima?
Meni s ovom djecom ništa nije teško, ali odgovornost je svakako tu. Zanimljivo je da dugo nitko nije postavljao "Vlak u snijegu" na kazališne daske, a ove godine imamo tri vrlo različite premijere – od lutkarske izvedbe do predstave dramske sekcije. Došlo je vrijeme da se borimo s otuđenošću, da oživimo tu slogu, koliko god to utopijski zvučalo. Od ove predstave puno je važnija poruka, koja u ovim vremenima očito mora doći do svakog djeteta.
Sjećate li se kad ste prvi put čitali/gledali "Vlak u snijegu"?
Naravno da se sjećam! I knjizi i filmu sam se tijekom života nebrojeno puta vraćala, sada i uz svoju djecu. "Vlak u snijegu" moja je najdraža knjiga iz djetinjstva, kao i film, a dok sam ih čitala i gledala, osjećala sam se isto kao i naši mali glumci. Kako znam? Taj žar, ta iskra u očima i vjera da možeš pomaknuti brda i doline, to se prepoznaje. Željela sam da ovaj svijet bude dobar i još me ta želja nije pustila. Vidjet ćemo tko je tvrdoglaviji – svijet ili moja vjera.
Koliko će mjuzikl imati sličnosti s filmom i romanom?
Vrijeme radnje i priča ostaju isti jer je upravo u tome ljepota. A što bi Mato Lovrak rekao na to da je njegov roman postao mjuzikl, to ne znamo, ali smo se trudili vjerno slijediti njegov stil, kao i glazbu iz filma. U Lovraka i Dedića se ne dira! Inspirirali smo se i knjigom i filmom te napravili lijepi mišung. Izlet u Zagreb pretočili smo u glazbu, kroz poznate zagrebačke šlagere, stolac je postao razred i vlak, razvučeni veš selo, a papiri krila golubova. Kazalište ima svoje zakonitosti, tu je sve moguće ako glumci to znaju iznijeti, a ovi naši mali veliki glumci to itekako znaju. Njih bih također navela kao sukreatore ove predstave jer su njihovi prijedlozi bili itekako važni i prihvaćeni. Uz njih nije bila potrebna nikakva "dekoracija" – od projekcija do velikih kulisa – njihova snaga nosi sve.
Premijerne izvedbe već su rasprodane. Jeste li očekivali takav odaziv?
Vjerovala sam da će odaziv biti dobar, ali da će 5000 ulaznica biti rasprodano u desetak dana, to nisam očekivala ni u snu. Zahvalna sam i sretna. I imam tremu.
S Marijem Kovačem prije dvadesetak godina osnovali ste Kazalište Tvornica lutaka. Kakve predstave spremate u skoroj budućnosti, posebice u blagdansko vrijeme?
S Marijem idem i na kraj svijeta! Nas dvoje smo Alan Ford, Smogovci u jednom. Napravit ćemo predstavu u šupi i u HNK, za pet para i za tisuće eura. Za blagdane sa Zagrebačkom filharmonijom pripremam predstavu "Božić kod Zimogroznih", a na repertoaru Tvornice lutaka imamo devet božićnih predstava. Među njima je vrlo zabavna "Zagrizi u bajku", u kojoj s Moranom Zibar i Sandrom Rončević glumim starinska jela koja su djeca zamijenila brzom hranom i pekarnicama – ja sam kuglof, Sandra je sarma, a Morana Zibar pečena purica bez mlinaca. Planirali smo u novoj sezoni iznijeti i novog "Teslu" za djecu. Mario i ja se petnaestak godina bavimo stvaralaštvom ovoga genijalca kojeg svi svojataju, a nekako je prije svega stanovnik svemira. Predstavu pomičemo na 2027. iako je ove godine bila obljetnica rođenja, ali mi ionako te obljetnice malo zaobilazimo; 20. obljetnicu kazališta slavili smo kad smo imali 21 godinu jer smo, eto, od previše posla – zaboravili.
U Trešnji s Marijem radite i "Profesora Baltazara".
Prije 13 godina radili smo profesora Baltazara u Tvornici lutaka i još ga uvijek igramo, a novi ravnatelj Trešnje Paško Vukasović pozvao nas je da osmislimo predstavu o poznatom izumitelju za novu sezonu. Upravo sam dovršila scenarij i sretna sam jer su ga prihvatili iz Udruge koja njeguje i čuva prava lika profesora Baltazara, a posebno me veseli jer je dobio amen od gospodina Kolara. Vjerujem da će ova predstava biti pravo veselje, od mozganja s Kovačem do predivnog ansambla glumaca s kojima se veselimo raditi.
Postoje li neki nadolazeći projekti kojima se posebno radujete?
Upravo sam sa suprugom Tomislavom nabrala 75 kg rajčica i pretvaram ih u šalšu. Nakon toga slijedi ajvar. Mene, uz "Vlak u snijegu", ovo posebno raduje. Kuham i slažem scene u glavi kada nisam na probi. Živim kazalište u svakom trenutku. To je poziv.