Ležeći leđima uronjen u napadalu soliku, promrzao, nogu isprepletenih s kotačima tramvaja, i kao da je to najnormalnija stvar, sjećanje mu se vrati pedesetak godina unatrag. Tada je kao mladac, prorupljenih džepova i potplata ušetao u Zagrebački električni tramvaj tražeći posao.
Još za prvoga posjeta Zagrebu tramvaji su ga opčinili. Opasno su tutnjali, veselo klizili i cviljeli na zavojima, tandrkali sa svojim prikolicama, zvoncali. Zagledao bi se u njih kao začaran ne primjećujući kroz suncem obasjane prozore poprsja ukrućenih putnika i njihov nepomičan pogled. Stao bi tako na okretištu gledajući kako zmijin rep šiba zrak i brzo zamiče gurajući prednji dio.
Netko ga prene uzvikom: – Živ je! Vidio sam da je trepnuo!
A zatim mu se obrati: – Jeste li dobro, gospodine? Strpite se još malo, pomoć će svakog trena stići.
Junije ponovno utone u sjećanje. Tako je izgledao njihov prvi susret.
– Ljubav na prvi pogled – glavom mu proleti misao.
Vraćajući se rumenih obraza u svoj zaselak, glavom su mu šetale vedute: Maksimir s Kućom jeke, mogilom i jezerima, Gornji grad s Lotrščakom, kamenitim lavovima i Markovom crkvom pa katedrala s poprsjem Kaptola i stražnjicom Ribnjaka… Sve je to bilo dojmljivo. Nekako nedokučivo. Aristokratski. Ali – tramvaji! Tramvajske pruge kao vene grada kojima prolaze krvna zrnca.
– Da, gdje sam ono stao? – zapita se. – Aha, ušetao sam tražeći posao.
Drugi posjet gradu doveo ga je do prvog posla u ZET-u koji se sastojao u pranju i ribanju izvozanih nimfeta. Četku bi duboko umakao u plehnatu kantu punu sapunice i skidao im nečistoću. To mu se dopadalo. Hrapavim je jagodicama dodirivao i najskrovitija mjesta njihova limena tijela, na kojima bi nalazio otiske putničkih dodira. Pa prtio debeli teški kaput i vozio se u njihovu krilu sve do svoje samice. Jer vožnja je za tramvajce oduvijek bila posve besplatna.
– Nemam vremena za žene! – rekao je majci kada ga je upitala ima li koga.
– Ti si se oženio tramvajem – odgovarala je majka nezadovoljno.
Uskoro je točno znao koja kola imaju oštećene pločice, gdje zagrebana stakla, zamijenjeno sjedalo, kojem se vrata prikolice otvaraju udesno, a kojima se otvaraju sama na zavojima i stanicama inercijom kočenja… Po naslagama blata i otpadaka mogao je prepoznati liniju kojom se tramvaj kretao prije nego bi pročitao broj. Naravno, i žmirećki bi prepoznavao kola koja bi se vraćala iz dijela grada u kojem se održavala utakmica ili koncert. A nakon što je ušao u njihova tijela, vrlo brzo ušao im je i u dušu.
Kao marljivi radnik Junije je brzo napredovao. Čim je umro skretničar i čistač pruge, postavljen je na njegovo mjesto. Da nije bilo Junija, tramvaji ne bi mogli bez škripe na zavojima, bez zastajkivanja i ručnog prebacivanja skretnice prolaziti prugom u željenom smjeru.
Junije se pokuša pomaknuti, ali tijelo je ležalo na zemlji pritiješnjeno i on, osjetivši bol, odustane. Ionako nema gdje. Nigdje mu se ne žuri. Nitko ga ne čeka. Ima sve vrijeme svijeta za uspomene pa se nastavi sjećati.
S vremenom je unaprijeđen u konduktera. Bio je to posebno odgovoran i zahtjevan posao. Dobio je novu tamnoplavu uniformu, kapu kojoj je iznad šilta na metalnom cimeru pisao velikim slovima broj. Njegov broj. Kondukteri su nosili debelu crnu torbu na dugom remenu. Sjedeći kod zadnjih vrata na povišenom sjedalu, lako je imao pregled nad cijelim kolima. Kada bi ušao i zadnji putnik, zatvarao je vrata i zvonom davao signal vozaču za pokret. A onda je vadio blok i prodavao karte zagledajući putnicima u lice ne bi li ugledao ono koje se pokušava prošvercati. Vrlo lako ih je pamtio.
– Da nisam kondukter, bio bih milicajac pozornik – mislio je.
Kasnije je, hodajući čvorištem grada, pokušavao odgonetnuti odakle mu je neki lik poznat i s koje linije. A nepoznate je, igrajući se, smještao u prazne prikolice i vozio do neke stanice. S vremenom nije ni primijetio da se sve više gubi i da ga ljudi sve čudnije gledaju. Događalo mu se da zagledan u nečije lice uzrujano pita: – Gdje je vaša karta, gospođice?
Odjednom mrmor prekine krešendo zaprepaštenih i uspaničenih glasova pa Junije jedva primjetno uzdahne: – Ah, tramvaji!
Do njega dopre glas: – Požurite ljudi! Čovjek je u pitanju. Izgleda da ima problema s disanjem. Vidim kako se bori za zrak.
Pred očima mu krenu slike. U tramvaju se moglo i stajati i nestajati, laktariti ili rukovati, gurati ili biti guran, čupati dugmad, krasti novčanike, moliti i psovati... pasti u nesvijest i izgubiti pamet. U tramvaju… sve je bilo moguće. Tramvaji su bili oaze slobode, ljubavi, tolerancije.
– Demokracije! – uzdahne pokušavajući nemoćno pomaknuti neki dio sebe.
– Zadržati svoje zube i svoja jaja bio je kapital za sva vremena – zaključio je, a onda ga presiječe uzvik: – Još diše, Bogu hvala! Evo, tu mu je glava, a negdje ispod noge. Gdje je ta dizalica?
Junije osjeti oko sebe košmar i mrtvilo mu se posvema uvuče u tijelo, ali sjećanja još više ožive. Na ono jutro kad se baš na Trgu žrtava plavi slon prevrnuo na bok.
– Krv! Sve je puno krvi! – odjednom zaurla zaprepašteni glas.
– Pa što?! Krv! I to je nešto! – pomisli Junije kao da ga se to ne tiče pa nastavi: – Ne bih vjerovao da se nisam osobno uvjerio kako su ljudi i dalje ležali, dostojanstveno mirni sve dok ih vatrogasci nisu počeli izvlačiti. Ništa to nije bilo prema Mirogojskoj kada su zauvijek ukinuli tu sumanutu prugu prema groblju.
– Krv, krv! – čulo se panično žamorenje.
– Pijanac neki! – dobaci uštogljeni prolaznik bacivši prezirno pogled na gomilu.
Nakon nekog vremena je uz plaketu s pozlaćenom značkom dobio ponudu da završi vozačku školu. Tek tada je tramvajima uz tijelo i dušu počeo upoznavati i srce. Sve u svemu nije tu bilo neke velike mudrosti. Tramvaji su imali svoj put i svoj vozni red. Ubrzo je shvatio da su kočnice slabe, ali svaki je vozač, pa tako i on, imao uza se kanticu s grubim pijeskom koji je posipao na prugu želeći hitro smanjiti brzinu kretanja na nizbrdici. Točno se sjeća one na Langovu trgu gdje se četrnaestica s Mihaljevca uključivala u centar grada.
I tako je, još u punoj snazi, dočekao umirovljenje kao otpravnik vlakova.
– Kako život brzo prolazi. Da nije godina, mogao sam još raditi pa zasjesti i u fotelju direktora. No, ja sam svoje napravio – pomisli i gorko i ponosno u isti mah.
Junije se odjednom prene. Sirena mu propara bubnjiće, a metalna šipka dotakne ogoljelu cjevanicu. Nečija se glava uskoro nadviri nad njegovo lice i bezbroj ruku počne vuči njegovo tijelo u jednom smjeru.
– Što se ne maknete? – začuje glas.
– Što ga ne maknete? – odgovori drugi.
– Za ime Božje, smrznuo se. Ako je još uopće u komadu.... – doda treći.
– Pomiče usne – začuje malo dalje. – Kažem vam, vidio sam – nastavi taj netko objašnjavati.
– Vidio sam kad se namjerno bacio pod kotače – doda promatrač zlurado.
Konačno ga oslobode ispod kotača i polegnu između dvaju kolosijeka. Pojave se i uspaničeni ljudi u bijelom panično ispitujući što se dogodilo.
Otvori KEKS Pay
