Gospođa Olga Blažić stanuje na osmom katu sivog nebodera
novozagrebačkog naselja Travno. Zibam se na škripavom stolcu njezine
skučene kuhinje i promatram je dok iz pećnice vadi zdjelu s bakalarom.
Gospođa Blažić je odavno prevalila osamdesetu. Bijela joj je kosa
začešljana u dugačak rep, a oko vrata je ovila sivkasti svileni šal. I
dok je promatram kako ispred mene stavlja tanjure i escajg, shvaćam
kako se uvijek iznova iznenadim koliko je toga istinski damskog u
njezinu držanju.
Stavila je zdjelu na stol te sjela preko puta mene. Nasmiješila mi se
svojim toplim staračkim očima. Osluškivali smo cvrčanje vrele vode
čekajući da se pušeći krumpiri ohlade.
Kroz otvorena kuhinjska vrata promatrao sam dnevni boravak: plišani
kauč, klimavu vitrinu i na njoj maleni televizor. Stolnjak prebačen
preko ekrana, pouzdani znak da aparat nije korišten godinama. Okićenu
božićnu jelku. Goblene tužno obješene po zidovima. Ogledalo tankog
drvenog okvira pored njih, fotografije i nekoliko požutjelih novinskih
članaka isječci o djeci gospođe Blažić. Njezinoj kćerki, modnoj
dizajnerici neke važne pariške modne kuće, i sinu, perspektivnom pilotu
Croatia Airlinesa. Gospođa Blažić veoma je ponosna na svoju djecu.
Stan je bio malen i mirisao je na poraz i samoću. Ali svejedno, s
vremena na vrijeme, kad se izgubim u životu, dolazim u taj stan da se
ponovo pronađem.
Kako ti je djevojka? gospođa Blažić prekida tišinu.
Nismo više zajedno... razišli smo se odgovorim.
Tužno je uzdahnula. Jeli smo u tišini. Kad smo završili, dohvatio sam
torbu i iz nje izvukao kutiju uvijenu u ukrasni papir. Ustao sam od
stola, produžio do bora i stavio paket na pod pored jaslica. Unutra je
bila kila mljevene kave, bombonijera i kuverta s nešto novca. Zastao
sam na tren, duboko uzdahnuo i vratio se do stola.
Hvala ti, nisi trebao rekla je.
Pa Božić je, ili bar ono što je ostalo od njega rekao sam.
Ja tebi ništa nisam kupila nasmiješila se. Namjerno
nisam, to će me držati u životu.
Kako to misliš? pitao sam.
Želim poživjeti do sljedećeg Božića, pa da ti onda poklonim
nešto. Ne želim da pamtiš kako sam otišla a da ti ništa nisam poklonila
za Božić.
Nasmiješio sam joj se. Skuhala je kavu i prebacili smo se na kauč u
dnevnoj sobi. Izvukla je neke stare albume i počela mi pokazivati
fotografije. Šutke je okretala stranice, a ja sam je promatrao ispod
oka. Gospođa Blažić cijelog se života borila sama protiv cijelog
svijeta. Nekoć je imala obitelj, ali suprug joj je stradao u
željezničkoj nesreći a djeca se ubrzo razbježala po bijelom svijetu.
Gospođa Blažić se cijelog života bori, a svijet je stalno zeza. Ona je
i dan-danas najpoznatija gospođa na utrinskoj tržnici.
Svojeručno pipne svaku papriku prije negoli je stavi na vagu. Gospođa
Blažić premješta iz ruke u ruku najtežu košaru s placovinom u novom
Zagrebu. Odmara se kada prolazi parkom, iza grmlja, gdje je nitko neće
vidjeti.
Sjedimo na njezinu kauču i šutke gledamo fotografije. Prelistamo sve
albume, a onda mi gospođa Blažić priča o dobrim starim vremenima. O
vremenima kad se tramvajem vozio samo otmjen svijet, kad su zime bile
zime, a ljeta zaista ljeta. Nema više onakvog poštenja, ni onakvih
provoda, ništa nije onako dobro kao u dobra stara vremena. Ni one
skromnosti, kada su djevojke imale samo dvije haljine za cijelu
godinu ljetnju i zimsku, nema toga više. Gospođa Blažić se umori
i prekine priču.
Šutimo. Vani pada mrak. Gledamo kroz prozor. Kroz balkone susjednih
zgrada bljeskaju svjetla okićenih jelki. Izlozi golemog trgovačkog
centra svijetle daleko na horizontu. Tišina je, potpuna tišina, nema
više ni bakalara da krčka. Čuje se samo kazaljka zidnog sata. Gledamo
kroz prozor i čekamo Božić, ili ono što je ostalo od njega.
Kad letiš pita me nakon nekog vremena.
Pogledam na sat i kažem:
Za pola sata moram biti na aerodromu.
Ustali smo.
Javi se kada stigneš.
Hoću! rekao sam, a znao sam da neću.
Navrati koji put i prije Božića drhtavim će glasom.
Znaš koliko brzo živim, nikad vremena... petljao sam.
Znam!
Poljubim je u čelo. Ona mene poljubi u obraz.
Sretan ti Božić, sine.
Sretan ti Božić, mama.
Nataknem pilotsku kapu na glavu i izađem iz stana. Spustim se liftom,
izjurim iz zgrade, uskočim u automobil i jurnem prema aerodromu.
Okrenem se još jednom preko ramena i pogledam u sivi neboder. Rukavom
protrljam oči i obećam sam sebi da ću češće dolaziti. Uzdahnem i
jurnem. Cesta je prazna za brži susret s Božićem; ili onim što je
ostalo od njega.
BOŽIĆNE PRIČE
Božić, ili ono što je ostalo od njega
Otvori KEKS Pay
