Rođen je 20. veljače 1958. u mjestu Batin kod Posušja, BiH. U osnovnoj i srednjoj školi, kako je sam rekao, bio je prosječan učenik. Rano je ostao bez oca pa se s 19 godina počeo brinuti za mnogobrojnu obitelj.
Zbog pjevanja tada zabranjenih hrvatskih pjesama često je završavao u zatvoru. U Zagreb se doselio 1984. Zaposlio se kao vozač autobusa u „Croatiabusu“.
Vozio je na međunarodnim linijama, najčešće u Njemačku. Izvanredni studij na Prometnom fakultetu u Zagrebu upisao je 1989. Diplomirao je 12 godina kasnije.
Nakon demokratskih promjena 1990. prešao je u Antiterorističku jedinicu Lučko. Šira javnost ga je upoznala kada je na „krvavi Uskrs“ 1991. vozio autobus koji je doveo hrvatske redarstvenike na Plivice. Tada je tromblonska mina udarila u njegov autobus, ali nije eksplodirala.
Uskoro upoznaje ministra obrane Gojka Šuška i prelazi u ministarstvo obrane kao pomoćnik ministra. Bio je glavni operativac za opskrbu Južnog bojišta. Uoči Oluje njegova je mehanizacija probijala ceste na planini Dinari kuda su potom išli tenkovi.
Preko tvrtke „Monitor“ iz Gruda je s mehanizacijom Hrvatske vojske gradila ceste po Hrvatskoj. Poslove je izvodila 66. inženjerska pukovnija koja je imala oko 2 tisuće ljudi. Sjedio je i u Nadzornom odboru Hercegovačke banke. Imao je čin general pukovnika.
Nakon dolaska SDP-a na vlast 2000. razriješen je s dužnosti u Ministarstvu obrane. Predsjednik Stjepan Mesić ga je umirovio 2000. kada je potpisao pismo dvanaestorice visokih vojnih časnika koji su tražili prestanak kriminalizacije Domovinskog rata. Nedugo potom rasformirana je i 66. pukovnija.
Kao saborski zastupnik HDZ-a od 2000. do 2003. izabran s liste za dijasporu poručio je u Saboru tadašnjem premijeru Ivici Račanu: „Sad ste na vlasti, ili kaznite sve profitere ili podvucite crtu, pa ko' je jamio, jamio“. U Saboru se sukobljavao s drugim zastupnicima.
Kritizirao je i predsjednika HDZ-a Ivu Sanadera. 2005. je nastupio na predsjedničkim izborima. Osvojio je 1,85 posto glasova između 13 kandidata. Istupio je iz HDZ-a. Član je stranke Jedino Hrvatska – Pokret za Hrvatsku.
Protiv njega je bilo podignuto nekoliko optužnica. Od 2004. traje proces u kojem ga se teretilo da je kao pomoćnik ministra obrane i načelni Sektora za gospodarenje, nogometnom klubu Hrvatski dragovoljac otpisao tri milijuna kuna duga.
Također ga se teretirlo da je bez ovlasti zapovjedio izdavanje cigareta, plastičnih čaša i druge potrošne robe vrijedne 2,3 milijuna kuna 66. pukovniji koja službeno nije bila u sastavu HV-a.
2009. je u prvostupanjskoj presudi bio oslobođen od tih optužbi ali je Vrhovni sud naložio novo suđenje zbog pogrešno utvrđenih činjenica.
Izjavio je kako je u pitanju politički montirani proces. On sam je međutim tužio državu tvrdeći da 66. pukovniji treba isplatiti 35 milijuna kuna zbog obavljenih a neplaćenih radova na splitskom Žnjanu.
Na sudu se pojavio i 2013. Jedan od optuženih Hrvata u Haagu prijavio ga je nakon što se ispostavilo da je poduzetnik Jako Andabak kao 70 tisuća eura Rojsu da ih podijeli obiteljima šestorice optuženika i Dariju Kordiću koji je već osuđen. On je predao novac Kordićevoj obitelji a ostalima nije pravdajuće se problemima s računom u BiH.
Utvrdilo se i da je primao dvije mirovine, jednu iz Hrvatske, drugu iz BiH. Za sebe kaže da je jedan od rijetkih koji nije uzeo invalidninu iako je tijekom jednog putovanja s drugim dužnosnicima imao prometnu nesreću kada su vozilom udarili u jednu kravu a on je slomio tri rebra.
U vrijeme vlasti Ive Sanadera, 2004. srušena mu je vikendica koji je sagradio u Markuševcu, podsljemenskoj zoni iznad Zagreba. Nakon nekoliko godina opet je na istom mjestu sagradio drugu.
Problema s građevinskom inspekcijom imao je i na moru. 2006. je u mjestu Pisak, između Omiša i Makarske, postavio montažnu vikendicu i iskopao teren za gradnju kuće. Iz Ministarstva graditeljstva su kazali da je sve radio bez dozvole.
Od MORH-a je dobio stan u središtu grada koji je potom povoljno otkupio. Sa suprugom ima petero djece. Dvije kćerke su mu završile Ekonomski fakultet a treća je bila na Višoj ekonomskoj. Dobitnik je 12 odličja iz Domovinskog rata.
Takvih mi još trebamo,pa će država da"cvjeta",kao nikad.Običn vozač autobusa pa---general,toga ima samo u plemenu Zulu.Trebao je ostati u onoj zabiti,pa da vidim što bi i kako bi napredovao,još i kuću bespravno radi?što još?